Pula – sv. Frane
Samostan sv. Frane
Uspon sv. Franje Asiškog 9
52100 Pula
tel. (052) 222-919
tel./fax. (052) 214-785
fra Đuro Hontić, gvardijan i župnik
fra Đuro Vuradin, bolnički kapelan
fra Nikica Batista
fra Nikola Rožanković
Ako se predaja (ili legenda) o sv. Franji Asiškome kao osnivaču samostana prepričavala i tako proširivala u mnogim dalmatinskim mjestima, najstariji su franjevački samostani u Istri njegovali predaju da je neke od njih osnovao sv. Antun Padovanski. Tako su po nekim zapisima, koji ipak ne pripadaju starijem razdoblju franjevačke povijesti, tradiciju o sv. Antunu osnivaču prenosili samostani u Trstu, Poreču i Puli. Sve do 1239. godine, kad je izvršena preraspodjela provincija, istarski franjevački samostani pripadali su Lombardskoj provinciji, ili još preciznije, Trevizanskoj Marki, a od spomenute godine svi oni čine dio nove Sklavonske provincije, koja se protezala od Trsta na sjeveru do Drača na jugu.
Pulski samostan sv. Franje osnovan je na mjestu stare bazilike iz vremena prvih kršćana, što svjedoči i rimski mozaik otkriven poslije Drugoga svjetskog rata, kada su se otkopavale ruševine sjevernog krila samostana kao posljedice bombardiranja savezničkog zrakoplovstva. Ako je vjerovati franjevačkom povjesniku Waddingu, u pulskom samostanu je 1241. godine preminuo bl. Oton iz Pule, poznat po kreposnom životu i milosnim zagovorima. Prema nekim drugim franjevačkim izvorima bl. Oton bi bio Teutonac, dakle njemačkog podrijetla. Zbog toga neki zaključuju da je u Istru eventualno mogao doći sa sv. Antunom, kao njegov pratitelj, i ostao ovdje osnivati samostane po odlasku Padovanskog Čudotvorca. A ako je 1241. godine bl. Oton u Puli već umro, onda je pulski franjevački samostan neupitno osnovan svakako prije te godine, pa spada u red najstarijih naših samostana na istočnoj obali Jadranskog mora.
Pouzdane vijesti o prisutnosti male braće u Puli nalazimo u jednoj oporuci Bartola Crijevića iz Dubrovnika, koji u listopadu 1284. ostavlja fratrima u Dubrovniku 60 perpera, ostalim samostanima po Dalmaciji po tri perpera, a isto toliko i maloj braći iz Poreča i Pule, po tri perpera. Fratri su živjeli kraj crkvice, vjerojatno posvećene sv. Ivanu Krstitelju, za koju kasniji gvardijan Lavezzari u jednom pismu provincijalu tvrdi da je imala veće zvono s natpisom iz 1260. godine. Možda je ta prvotna franjevačka kapela bila u prostorijama današnje kapitularne dvorane u klaustru, koja i danas pokraj gotičkog ulaza čuva grbove poznate pulske obitelji Castropola iz druge polovice 13. stoljeća.
Što se pak tiče današnje velebne crkve sv. Franje u Puli, jedne od najvećih i stilski najdotjeranijih franjevačkih crkava na našemu prostoru, najsigurniju odrednicu da se radi o zaista vrlo staroj građevini imamo u oporuci neke Marote iz Kopra, supruge Alberta, kojega je otac Petar bio iz Pule, a kojom 6. kolovoza 1299. ostavlja sav novac od prodane kuće za gradnju nove crkve male braće u Puli. Taj podatak jasno govori da se već potkraj 13. stoljeća umjesto stare, vjerojatno omanje crkve, počela graditi velebna zgrada koja i danas može primiti do dvije tisuće vjernika.
Osim već spomenutoga bl. Otona iz Pule, samostan sv. Franje toga grada dao je u drugoj polovici 13. stoljeća još jedno glasovito ime. To je fra Jakov iz Pule, vrsni graditelj i dugogodišnji nadglednik radova na izgradnji bazilike sv. Antuna u Padovi. Oko dvadeset godina dokumenti padovanskog samostana sv. Antuna potvrđuju njegovu nazočnost i djelovanje u Padovi. Pretpostavlja se da je fra Jakov izradio nacrt i za novu crkvu sv. Franje u Puli, građenu po svim propisima tzv. Narbonskih konstitucija (1270). Klaustar je, doduše, kasnije obnovljen i dograđen, tako da današnji oblik ostavlja jasne znakove baroknih zahvata, dok je crkva, nakon što je napoleonska vlast otjerala fratre početkom 19. stoljeća, temeljito ispražnjena i iz nje odstranjena sva drvena nadogradnja iz baroknog razdoblja. Dragocjene umjetnine, kao što je glasoviti Pulski poliptih, iz druge polovice 15. stoljeća, pohranjen je tom prilikom u obližnju katedralu, odakle je nakon više od stotinu godina, pri ponovnom otvaranju crkve sv. Franje (1927), vraćen i svečano ustoličen iznad glavnog oltara.
Crkva danas ljubomorno čuva zemne ostatke bl. Otona, koji su također pri devastaciji iz 19. stoljeća bili našli privremeno sklonište u pulskoj stolnici. Vraćeni su svečano nekoliko godina nakon spomenutoga ponovnog otvaranja crkve i samostana, i otada se javno časte u lijevoj kapeli do glavnog oltara. Nakon Drugoga svjetskog rata jedna ugledna talijanska obitelj, napuštajući Pulu 1947. godine, darovala je crkvi prekrasan i impozantan gotički kip Bogorodice s Djetetom, koji je svojevremeno ležao u napuštenim ostacima benediktinske opatije i crkve Sv. Marije Formoze, nešto niže od crkve sv. Franje. Kip se pripisuje školi Nikole Pizanskog iz druge polovice 14. stoljeća, te zajedno s Poliptihom (Vivarinijev utjecaj) predstavlja najveće umjetničko blago pulske crkve sv. Franje.
Što se pak tiče samostanskoga kulturnog blaga, ono je potpuno razgrabljeno pri supresiji od strane napoleonske vojne uprave, koja je 1808. uselila u samostan i pretvorila u privremenu vojarnu, a crkvu u vojno skladište. Kasnije su austrijske vlasti ponovile ovaj rušilački čin, čak su crkvu pregradile da bi dobile mjesta za skladišta, a glavni ulaz s prekrasnim romaničkim portalom djelomice zazidale. Kada su talijanski fratri uspjeli dobiti natrag ovo pulsko zdanje, stručnjacima su povjerili da pokušaju što je moguće više obnoviti crkvu i samostan prema prvotnom izgledu, što je dosta uspješno i izvršeno, te zato danas i ova crkva sa samostanom tako lijepo izgleda, djeluje i privlači pažnju brojnih posjetitelja.
***
Ako sam samostan sv. Franje u Puli i nije dao neka zvučna imena, osim spomenutoga fra Jakova graditelja, ipak valja istaknuti da je u samostanu živjelo i djelovalo više poznatije braće iz drugih mjesta i krajeva:
– Najpoznatiji član pulskog samostana bio je svakako bl. Oton iz Pule, nazvan «Teutonac», što ukazuje na njegove moguće njemačke korijene ili podrijetlo s područja Carstva koje je bilo pod njemačkim utjecajem. Umro je možda (?) 1241. godine i zemni mu se ostaci čuvaju u crkvi sv. Franje. Svečano se slavi 14. prosinca.
– Fra Jakov iz Pule, jedan od glavnih graditelja odnosno nadziratelja gradnje velebne bazilike sv. Antuna u Padovi. Prvi put se tamo u toj službi spominje 1291., a posljednji mu je spomen zapisan u dokumentima iz 1310. godine.
– Fra Fabijan iz Motovuna, provincijal i inkvizitor, istaknuo se 1318. godine kao posrednik između pulskih vlasti i mletačkog dužda. Spisi ga često nazivaju «de Pola».
– Fra Antun iz Lendinare, krasopisac pulskih statuta iz 1500. godine.
– Fra Gabrijel Puliti, toskanski franjevac konventualac, u Puli je primio afilijaciju Provinciji sv. Jeronimu, u kojoj je ostao i glazbeno djelovao ponajvećma u istarskim samostanima (Labin, Kopar, Trst). Posljednji se put spominje u Trstu, gdje je vjerojatno i umro, 1642. godine.
– Fra Josip Bottari, pulski biskup, prethodno provincijal Padovanske provincije i vrhovni poglavar Reda. U Puli je i prije toga češće boravio kod fratara, a kao biskup bratski se odnosio prema samostanu sv. Franje, koji je često posjećivao i kojemu je oporučno, nakon smrti (1729) ostavio dio svojega umjetničkog blaga.