Novi Marof
Samostan sv. Antuna Padovanskog
Franjevačka 6
42220 Novi Marof
tel./fax. (042) 611-113
tel. (042) 612-888 (sestre)
e-mail: samostan.novi.marof@hi.t-com.hr
Župa sv. Antuna Padovanskog Novi Marof
fra Martin Dretvić, gvardijan
fra Michael Pavić, župnik
Novi Marof, mjesto na krajnjem istoku Hrvatskog zagorja, za vrijeme Socijalističke Jugoslavije bilo je jedino kotarsko mjesto bez «kontrarevolucionarnih objekata», kako se onda govorilo, sve do 1984. godine, kad je završena gradnja nove crkve i samostana sv. Antuna franjevaca konventualaca. Doduše, pokušaja je bilo i ranije, posebno potkraj 1975. kad je zagrebački nadbiskup osnovao župu u Novom Marofu. Za prvog upravitelja imenovao je vlč. Josipa Jakovčića, tadašnjeg supsidijara župe sv. Vida i Jurja u Madžarevu. Župnik se nastanio u gradu, u iznajmljenoj kući koja je služila kao bogoslužni prostor, sa zadatkom da se pobrine oko uređenja novoga pastoralnog centra. Njegova je namjera bila graditi crkvu na tzv. «Štuku», na mjestu gdje će svi vidjeti crkvu i odakle će ona dominirati ovim zagorskim krajem. No, to je smetalo tadašnjim političkim vlastima, pa je bilo otežano dobivanje dozvole, a kada su konačno vlasti popustile, donijele su rješenje da crkva bude sagrađena u močvarnom dijelu naselja, na rubu Novog Marofa, gdje neće biti tako uočljiva. Zbog svih tih teškoća oko gradnje i nemogućnosti početka radova, zagrebački nadbiskup povjerio je ovaj zahtjevni i skupi posao Provinciji franjevaca konventualaca, koja je željela imati svoj samostan i na području Hrvatskog zagorja. Dana 17. veljače 1982. župa je fratrima predana «ad nutum S. Sedis», s time da vlastitim sredstvima Provincija izgradi crkvu i samostan u Novom Marofu.
Odlukom Provincijskog definitorija na sjednici održanoj 10. ožujka iste godine za upravitelja župe predložen je o. Martin Dretvić, koji istovremeno preuzima i upravljanje župom Madžarevo. Nešto kasnije, 28. kolovoza 1982., o. Martin Dretvić je imenovan i gvardijanom samostana sv. Antuna, koji je službeno osnovan na blagdan sv. Franje, 4. listopada 1982. godine. Bilo je to nakon što je prethodno sklopljen ugovor s građevinskim poduzećem «Građkom» iz Novog Marofa o preuzimanju gradnje crkve i samostana na predviđenom zemljištu. U međuvremenu su braća živjela u župnom dvoru župe sv. Vida i Jurja u Madžarevu. Novoizgrađena crkva sv. Antuna u Novom Marofu, rađena prema nacrtima ing. Ante Uglešića iz Zadra, dosta je brzo podignuta, te je posvećena 28. listopada 1984., kada je nadbiskup Franjo Kuharić blagoslovio i novi samostan.
Potkraj 1985. kardinal Kuharić je blagoslovio zvona, lijevana u Innsbrucku kod poznate firme «Grassmayr», dok je elektrifikaciju i postavljanje izvela domaća tvrtka «Elektro Bosilj» iz Novog Marofa. Dvije godine kasnije, na treću korizmenu nedjelju 1987. godine, provincijal o. Ferdinand Ćavar blagoslivlja novi Križni put, koji je za crkvu sv. Antuna izradila slikarica Dragica Miklušić iz Požege. U svibnju 1988. postavljene su nove klupe u crkvi, rad Zanatske radnje za uređenja interijera Mate Meštrića. Sredinom ožujka 1990. blagoslovljen je tabernakul, oltarni drveni reljef i veliki reljefni lik sv. Antuna u drvetu, djelo domaćeg kipara ing. Stjepana Dvorskoga. O desetoj godišnjici posvete crkve nabavljen je novi kip sv. Franje Asiškoga, rad akademskog kipara Vlade Radasa iz Zagreba. 20. prosinca 1999. dovezene su rabljene ali u dobrom stanju orgulje za crkvu sv. Antuna iz njemačke župe Krista Kralja u Eschbronu kraj Frankfurta.
Iako je crkva bila sagrađena, ipak nije bila vidljiva ni zamjetljiva iz smjera središta grada. Stoga se 1999. rodila ideja da se u Jubilarnoj svetoj godini na vidljivom mjestu postavi znamenje svetoga križa, koje će ujedno biti i spomenik poginulima u Domovinskom ratu s područja grada. U ovoj akciji veoma su se angažirali ing. Zlatko Meštrić i poznati umjetnik Ivan Rabuzin. Svečani blagoslov križa obavio je varaždinski biskup mons. Marko Culej 27. rujna 2000. u povodu posjeta moći sv. Antuna iz Padove. Brončani kip sv. Antuna, koji je postavljen ispod križa, dar je gosp. Ivana Rabuzina, a kip je djelo Ivana Meštrovića.
Novi pastoralni centar u Novom Marofu, sa samostanskom zajednicom, brzo je pokazao plodove, što se očitovalo i buđenjem redovničkih zvanja, tako da već godinu dana nakon osnutka samostana, novi gvardijan, o. Serafin Samodol, izvješćuje Provincijalat kako bi se «posebno mogla posvetiti briga ministrantima… Ovaj dio Zagorja sa svojim svećenstvom očekuje od nas jedan duhovni centar i značenje kao što su kapucini u Varaždinu. Jedino tako možemo opravdati svoju prisutnost na ovom prostoru».
Odmah od početka dolaska fratara u samostanu su posvetili posebnu brigu bolesnicima koji se nalaze u obližnjoj bolnici. U izvješćima o životu i djelovanju braće u tim počecima možemo čitati kako su vrata bolnice otvorena svećeniku, iako je bilo i ponekih poprijekih pogleda. Prvi koji je posvetio osobitu brigu bolesnicima bio je o. Serafin, a potom o. Ante Gašparić, koji tu djelatnost neprekinuto vrši sve do danas. Tako je na poticaj novih političkih predstavnika 1990. pokrenut postupak za ponovno otvaranje kapelice u bolnici, što je ubrzo i ostvareno.
Braća u Novom Marofu, uz neumorni rad s bolesnicima i starcima, poznati su i kao zauzeti djelatnici na skupljanju duhovnih zvanja, a samostan sv. Antuna, zaslugom o. Ante Gašparića, vrlo brzo postaje središte «Vojske Bezgrešne».
Uspješnom radu braće pripomogao je osjetno i dolazak redovnica Franjevki misionarki iz Asiza, koje dolaze najprije u Madžarevo, 1983., da bi 11. lipnja 1985. uselile u svoje prostorije u samostanu sv. Antuna u Novom Marofu. Ovdje i danas borave i djeluju.
Galerija – Novi Marof
