Sveti Franjo rođen je u talijanskome gradu Asizu, oko godine 1182. kao sin Pietra Bernardonea i Madonne Pica. Ime Francesco dobio je zbog toga što mu je otac puno poslovao s Francuskom. Pietro Bernardone bio je uspješan trgovac suknom i pripadnik talijanskoga poslovnog sloja koji se u srednjevjekovnoj Italiji nalazio u usponu te je svojoj obitelji omogućio prilično ugodan život. Sanjao je o tome kako će Franjo nastaviti obiteljski posao i uzdići se na visoki položaj u njihovome gradu. Stoga je oduševljeno opremio Franju opremom potrebnom za služenje u vojsci i za odlazak u rat.

Franjina je vojna karijera bila kratka vijeka, jer je uskoro zarobljen te je gotovo godinu dana proveo kao ratni zarobljenik. Vratio se u Asiz vrlo slab, ali i kao promijenjen čovjek. Prisilna ga je samoća navela na postavljanje pitanja o vlastitoj budućnosti, kojima se nastavio baviti i za oporavka kod kuće. Jednoga se dana godine 1205. zaustavio kako bi razmislio i pomolio se u trošnoj kapeli sv. Damjana, na putu koji se spušta iz Asiza. Ondje je u mističnome iskustvu čuo kako mu Krist progovara s Križa: “Franjo, pođi popraviti moju kuću, jer vidiš kako se ruši!” On je taj poziv shvatio doslovce te stao obnavljati samu zgradu u kojoj se molio. Takvo ponašanje naišlo je na neodobravanje njegova oca, koje se potom pretvorilo u bijes, kada je Franjo prodao očevo sukno kako bi došao do sredstava za neophodne popravke. Kada ga je otac odvukao pred biskupa, Franjo je izjavio kako mu je jedini Otac Bog te se povjerio u biskupove ruke.

Takvo neobično ponašanje toga omiljena asiškoga sina izazvalo je brojne podsmjehe i izrugivanja. No, jednako je tako privuklo i druge iz grada i iz susjednoga područja, koji su cijenili ono što je ovaj plemeniti mladić pokušavao učiniti. Pridružili su mu se u popravljanju crkava i polako shvatili kako bi se njihova služba trebala proširiti i na osobe s osobitim potrebama, poput gubavaca, prepuštenih sebi samima.

Kako je družina brojčano rasla, Franjo je mudro spoznao kako su brojne takve skupine otpale od Crkve i predale se krivovjernim naucima. Stoga se 1210. sa svojim sljedbenicima zaputio u Rim, kako bi od Pape zatražio odobrenje za jednostavni način života na koji su se odlučili. Papa je također imao svoje dvojbe, no predaja kaže kako je jedan san papi Inocentu III. pomogao shvatiti kako je takav način života doslovno nasljedovanje evanđelja i kako će Franjo biti “potporanj” čitavoj Crkvi.

Tako je način života što ga je Franjo osmislio godine 1210. primio usmeno Papino odobrenje. Već je iduće godine došlo do nevjerojatna rasta, kada su se doslovce tisuće muškaraca i žena pridruživale pokretu, još za Franjina života.

Franjo i njegova braća u malim su skupinama putovali i propovijedali pokoru, a svima koje bi susretali željeli su “mir i dobro” i naviještali im Radosnu vijest Isusa Krista. Nakon određenog vremena bi se vraćali na utvrđeno mjesto moliti, razmjenjivati iskustva i obnavljati odabrani način življenja. U početnom su razdoblju postojale i poneke misijske inicijative, tako da je Franjo otišao i propovijedati pred sultanom s Istoka. To je razdoblje Redu donijelo i prve mučenike, poput sv. Berarda i njegovih drugova, koji su stradali u Maroku. Upravo je to iskustvo poslužilo kao nadahnuće sv. Antunu Padovanskome da se pridruži fratrima.

Veoma je rano Klara, mlada djevojka iz imućne asiške obitelji, također odlučila nasljedovati ovakav način života, u čemu ju je Franjo podržao. Klara i njezine sestre dobile su obnovljenu kapelu sv. Damjana, kako bi ondje provodile život u razmatranju. To je postao Drugi red svetoga Franje, poznat pod nazivom klarise. Naposljetku, prepoznavši kako brojni muškarci i žene s obiteljskim obvezama žele živjeti određene vidove franjevačkoga života, Franjo je napisao drugo Pravilo za one koji pripadaju Trećem redu svetoga Franje, odnosno Franjevačkom svjetovnom redu. Ti su se načini života zadržali sve do 21. stoljeća.

Mnogi su vidovi Franjina života dobro poznati. Franjo je želio da svi iskuse Božju ljubav koju je on očitovao poslavši Svoga Sina na svijet te je izradio ono što je poznato kao prve božićne jaslice, godine 1223. u gradu Greccio, kako bi zajednica stekla bolju predodžbu o betlehemskome čudu. Godine 1224. moleći na brdu La Verna, Franjo je primio biljege muke Gospodnje na rukama, nogama i na boku, što predstavlja čudo poznato pod nazivom “stigme”. Svoju je ljubav prema svemu stvorenome Franjo 1225. pretočio u “Pjesmu stvorova”, prepoznajući u njoj Božju dobrotu u “bratu Suncu”, “bratu Mjesecu” i čitavoj prirodi.

Franjin se ovozemaljski život okončao uvečer 3. listopada 1226. Nakon velikoga trpljenja, zatražio je da ga polože na golo tlo pred crkvicom svete Marije Anđeoske, ispod asiškoga brda. Ondje je svoju dušu predao Nebeskom Ocu. Franjo je proglašen svetim samo dvije godine kasnije, 1228. te su iste godine započeli radovi na izgradnji njegova groba u Asizu. Godine 1230. zemni ostaci sv. Franje preneseni su u crkvu danas u svijetu poznatu kao Bazilika sv. Franje. Ona je postala jednim od najpopularnijih hodočasničkih odredišta na svijetu, a posjetili su je brojni pape, uključujući i papu Ivana Pavla II.

Tau

Franjo je, nakon zadatka što ga je primio podno Raspetoga u Sv. Damjanu, izabrao kao svoj znak najstariji simbol otkupljenja: Tau.

U ono je vrijeme grčki prijevod Staroga zavjeta zadnje slovo židovskog alfabeta – tau pisao kao T. Stilizirani križ Taua, prefiguriran u zadnjem slovu židovskog alfabeta, predstavljao je sredstvo kojim je Krist uništio neposlušnost staroga Adama, i postao novi Adam, naš Spasitelj.

Vidimo u rimskim katakombama kako su kršćani, vrlo brzo, prihvatili ovaj znak jer ih je on podsjećao na križ na kojem je bio razapet naš Spasitelj.