Bernardin Splićanin
Bernardin Splićanin (7-1499) autor je, odnosno redaktor prve hrvatske knjige tiskane latinicom (goticom — teksturom). Dugo je vremena njegovo ime bilo obavijeno tajnom.
Tko je, zapravo, Bernardin Splićanin, autor Lekcionara?
U 15. st. osobno ime Bernardin veoma je često, jednako među svjetovnjacima kao i među redovnicima, osobito franjevcima. U franjevačkim samostanima Splita, onom sv. Marije na Poljudu (opservanti) ili onom sv. Frane na obali (konventualci) krajem 15. stoljeća bilo je više osoba koje su nosile ime fra Bernardin. U vrijeme kad se u Veneciji tiskao Lekcionar po dvojica Bernardina su u dva splitska franjevačka samostana. Doista je teško bilo otkriti onoga koji je bio priređivač Lekcionara. Jedna ovlaš nabačena tvrdnja o značajnoj djelatnosti fra Bernardina Splićanina, koji je poznat po prezimenu Marković, i Badalićev podatak o važnim pismima Jeronima Lučića, uputila su istraživanja u posve krivom smjeru, te je lik pisca Bernardina Splićanina poistovjećen s fra Bernardinom Markovićem, službenim ispitivačem pravovjerja (inkvizitorom) za naše krajeve.6 Danas je posve pouzdano da je autor prve naše latiničke inkunabule fra Bernardin Splićanin prezimenom Drivodilić, rodom s Brača, vjerojatno iz Nerezišća. U Historijskom arhivu u Zadru, među spisima Splitske općine Petar Runje pronašao je zapisnik od 8. 12. 1499. o svim nepokretnim dobrima fra Bernardina Drivodilića, a na zahtjev njegove majke Radoslave, udovice Jurja Drivodilića s Brača7. Fra Bernardin je prije nekoliko vremena umro na području Pule (»in territorio Pole«), te majka zahtijeva da se sačini popis svih nekretnina njezina sina, a koje su se tada nalazile u podrumu bačvara Radoslava, a manji dio bio je pohranjen kod redovnica (»picokara«) Rade i Katarine iz splitskog Varoša. Među nekretninama najveću vrijednost čine knjige kojih u popisu ima velik broj, rukopisnih i tiskanih. Najvažniji je dio inventara fra Bernardina Drivodilića 135 tiskanih, neuvezanih knjiga Evangeliorum, epistolarum et prephationum indulgenziarum sermone illyrico. Posebno se spominju uvezani primjerci te knjige: 38 je tiskanih. Najvažniji je dio inventara fra Bernardina Drivodilića 135 tiskanih, neuvezanih knjiga Evangeliorum, epistolarum et prephationum indulgenziarum sermone illyrico. Posebno se spominju uvezani primjerci te knjige: 38 je zaštićeno drvenim pločicama, od kojih je 36 u crvenom platnu, a dvije iznimno u bijeloj koži. Kako su se knjige u ono vrijeme uvezivale u drvene daščice (pločice, tabulae) koje su se presvlačile platnom ili kožom, vjerojatno je podrum bačvara Radoslava bio priručna knjigovežnica. Tu je čekao ostatak naklade da bude uvezan i rasprodan. To znači da je fra Bernardin Drivodilić, Splićanin, rodom s Brača, autor Lekcionara.
Da je bio franjevac prvoga reda sv. Franje, njegova bi dobra pripala samostanu u kojem je boravio. Mislim da je ovaj slučaj mnogo jednostavniji: nije nam poznata osoba ili osobe koje su novčanim sredstvima pomogle ovaj veliki izdavački pothvat; ne znamo sve okolnosti zbog kojih je podignut zahtjev obitelji za popisivanjem nekretnina. Novac uložen u tiskanje knjige morao se vratiti vjerovnicima koji su uložili novac u tiskanje knjige, te zbog toga briga o nekretninama i osobito o knjigama fra Bernardina Splićanina. Sigurno je samo to da izdanje nije financirao samostan franjevaca jer bi on tada bio vlasnikom naklade, te se o tome ne bi brinula obitelj pokojnoga fra Bernardina. Sigurno je jedno: kad se Lekcionar tiskao u Veneciji, fra Bernardin Splićanin Drivodilić bio je franjevac, u splitskom samostanu sv. Franje na obali.
Filološka znanost o Lekcionaru
O Lekcionaru i njegovu autoru, Bernardinu Splićaninu, prve je vijesti, koliko toliko sustavne, pružio Šime Ljubić u Biografskom rječniku (1856), gdje piše da u vrijeme dok je živio fra Bernardin nije postojala ni jedna ispravna slavenska (hrvatska) redakcija epistolara, te je Bernardin Splićanin nasljedujući praksu koja je zavladala u skoro svim crkvama, da se, naime, pjevaju poslanice i evanđelja na domaćem jeziku, preveo epistolar na domaći jezik, te ga goticom izdao 1495. Ljubić tada posve otvoreno piše protiv kasnijih štokavskih redakcija Lekcionara. Bandulavićeva i Kneževićeva redakcija Lekcionara, kojima je istisnuta čakavska redakcija, završila je nesretnim posljetkom (“con infelice riuscita”), jer je Bernardinov Lekcionar bio bolji, ali je ostao zaspostavljen i zaboravljen.
Na rad Bernardina Splićanina osvrnut će se opet Š. Ljubić u Ogledalu književne povijesti jugoslavjanske, dijelom prevodeći talijanski svoj tekst, ali s novom ocjenom samoga djela: “Bernardin… pazio je navlastito na čistoću jezika, te njegova je proza ne samo najdavniji spomenik umjetnoga pisanja, nego i dragocjeni biser u našoj književnosti.” U Kukuljevićevoj Bibliografiji hrvatskoj stoji posve proizvoljni podatak uz ime i djelo fra Bernardinovo: “Epistole i Evanđelja sastavljene od biskupa Ninskog, Antibarskog i Zagrebačkog.”
U Bernardinovu lekcionaru, gdje su vidljive bar dvije glavne redakcije, one se mogu tumačiti različitom starinom matica s kojih je tekst prepisan, ili pak “razlikovanjem govora ljudi što su priredili cijelo izdanje” tj. neki su u govoru imali više tragova starine od drugih, pa je to “izbilo na vidjelo pri prepisivanju ili pri ispravljanju, pri slaganju ili pri korigiranju.”