Samostan sv. Antuna Padovanskoga

Duga ulica 58

32100 Vinkovci

tel. (032) 331-707

tel./fax. (032) 339-710

fra Josip Blažević, gvardijan

fra Matija Antun Mandić, župnik

fra Franjo Čolakovac, župni vikar

fra Jeronim Vujić

fra Igor Horvat

Franjevci raznih ogranaka živjeli su i nastavali mnoga mjesta istočne Slavonije i Srijema, ali su Vinkovci uvijek nekako ostajali po strani. Zaslugom vinkovačkoga župnika Antuna Mitrovića, neposredno pred početak Drugoga svjetskog rata, hrvatski franjevci konventualci dobivaju ponudu da otvore svoj samostan u tom gradu. Nekadašnja «Stara pošta», potom i gostionica vlasnice Matilde Kovačić, u predjelu poznatom kao «Meraj», blizu napuštene i jako narušene crkve sv. Vinka, izuzetnog stila i ugodne arhitektonske vanjštine, ipak prepuštene propadanju, postala je odsad bogoslužni centar koji će poslužiti mnogim Vinkovčanima da posredništvom sv. Antuna, jako omiljenoga u tim slavonskim krajevima, izmole mnoge milosti i dobiju oproštenje svojih grijeha. O kupnji te kuće obaviješten je i đakovački biskup dr. Antun Akšamović, koji je svojim dopisom od 2. prosinca 1937. izdao dozvolu za osnutak samostana, u uvjerenju da će «novi samostan franjevaca konventualaca biti od velike koristi za duhovni napredak vjernika grada Vinkovaca». Isto tako i vrhovna uprava Reda franjevaca konventualaca u Rimu, 31. siječnja 1938. izdaje dozvolu da se samostan u Vinkovcima može podići.

Od prvog dana, a bilo je to 26. studenoga 1937., kada su fratri kupili gostionicu, ovaj je prostor doživljavao neprekidne preinake i preuređenja. Najprije je uz velike izmjene «Stara pošta» preuređena djelomice u veću kapelu, koja je mogla primiti do 400 vjernika, i djelomice u mali samostan. Radovi na adaptaciji trajali su od travnja 1938. do srpnja iste godine, a konačno i svečano otvorenje, blagoslov samostana i kapele, obavio je 28. kolovoza 1938. đakovački biskup Akšamović. Valja zapisati da je za isplatu troškova kupnje splitski samostan sv. Frane dao na raspolaganje svoje agrarne obveznice, čime su većim dijelom bili pokriveni ovi troškovi.

Budući da je dolazilo mnogo vjernika, kapela je često bila pretijesna, pa je park, u kojemu je dijelom bila i stara zapuštena crkva sv. Vinka, često prvih godina, osobito za ljepšeg vremena, služio za vjerske manifestacije pod vedrim nebom. Potkraj 70-tih godina crkva je doživjela veće unutarnje zahvate i adaptacije, budući da se naizvan ništa nije smjelo niti moglo radikalnije poduzimati. Naime, cijeli izvanjski, posebno ulični dio samostana i kapele, pod zaštitom su konzervatorskog zavoda za kulturu, jer čine autentičnu cjelinu «slavonskog ili panonskog» zdanja 18. i 19. stoljeća.

Godine 1977. odstranjen je niski strop, čime je prostorija dobila na prozračnosti, a potkrovlje je obloženo lamperijom od ariša, da bi potom sve to bilo nadsvođeno brodskim podom, koji djeluje doista toplo i ugodno. Na zidnoj plohi iza glavnog oltara postavljen je veliki reljef u širini cijele pozadine, od pozlaćene terakote s likom sv. Antuna te prepoznatljivim obrisima bazilike sv. Antuna u Padovi i same kapele istoimenoga sveca u Vinkovcima. To je umjetnički rad Ivane Curilović rođ. Ulman, umjetnice iz ovoga kraja. U dvorištu su uređene dvije pristupačne udubine s kipovima Majke Božje i sv. Antuna Padovanskog, koje je u terakoti izradila umjetnica Lojzika Ulman, a gdje vjernici tijekom dana rado dolaze moliti i paliti svijeće. Početkom 21. stoljeća akademski slikar iz Zagreba, Tihomir Lončar, uredio je prozore kojima je utkao vizuru nekih poznatih prizora iz života sv. Antuna Padovanskoga, tako da unutarnjost odgovara štovateljima ovoga najpopularnijega sveca svijeta i Slavonije.

I samostan je tih godina doživio dosta zahvata i preinaka, tako da lako može smjestiti nekoliko samostanske braće i prihvatiti odnosno ugostiti isto toliko namjernika na prolazu. Dok su na službi crkvi i samostanu bile sestre sv. Križa, imale su svoje prostorije, ali su se pred više godina povukle u svoj samostan u Vinkovcima, odakle dolaze vršiti neke usluge u crkvi. Posljednjih godina uz samostan su preuređene bivše gospodarske zgrade, koje sada služe braći u razne svrhe.

Budući da se glavna župna crkva u Vinkovcima (tzv. „Velika crkva“) nalazi ne tako udaljena od samostana i crkve sv. Antuna, braća nisu ni očekivala da bi ovdje razvila župni pastoral, koji će im kasnije biti ponuđen u vinkovačkom predjelu poznatom kao «Novo selo», gdje će postupno podići samostan i sagraditi posve novu crkvu, dok se djelovanje braće u tzv. «Maloj crkvi», kako Vinkovčani popularno nazivaju crkvu sv. Antuna Padovanskog, sastojalo u ispovijedanju, vođenju vjeronauka i ispomaganju obližnjim župnicima, koji su fratre prihvatili i zavoljeli. Tako i danas ovo samostansko jezgro s ljudima jako dragom crkvicom predstavlja jedno od glavnih magneta za privlačenje vjernika na razne pobožnosti, posebno na primanje sakramenta svete ispovijedi. A da je otvaranje ovog samostana u Vinkovcima bio pun pogodak, svjedoči podatak da je iz ovoga kraja Provincija dobila dosta duhovnih zvanja.

Galerija