Objašnjenje razlučivanja, odgoja i izobrazbe

“Što Bog traži od mene?” “Što je Božja volja za mene?” “Kako mogu živjeti život svetosti u služenju Bogu i Crkvi?” “Kako mogu nasljedovati Gospodina?” “Kuda me Gospodin vodi?” “Koji je moj životni poziv?” Odgovor na takva i slična pitanja predstavlja postupak razlučivanja.
Razlučivanje podrazumijeva osluškivanje nutarnjega glasa. Taj nutarnji glas možemo nazvati “dušom” ili “željom srca”. S redovničkog stajališta, taj nutarnji glas shvaćamo kao mudru nutarnju Božju prisutnost. U tišini molitve, s vremenom, u životu hranjenom riječju Božjom, sakramentima i životom u Crkvi, počinjemo doživljavati poticaje Duha koji nas poziva na osobit način života u služenju Crkvi.
Prvi je pokazatelj u tome smjeru želja za takvim služenjem. Primjerice, počinjem razlučivati poziv da postanem fratar tako što osjećam želju živjeti kao fratar. U molitvi stječem dojam kako je to volja Božja za mene. Osjećajući taj poziv, osjećajući želju služiti na taj način, nastavljam razlučivati tako što ću svoje iskustvo podijeliti s prijateljima i s članovima obitelji. Možemo postaviti jednostavna pitanja, poput ovoga: “Razmišljam o tome. Što ti misliš? Osjećam poziv na franjevački redovnički život. Možeš li me zamisliti kao fratra?” Mišljenje onih koji nas najbolje poznaju uvijek je važno.
Možemo nadalje ispitati ovo povjeravanjem vlastitih iskustava duhovnome savjetniku, koji nam može pomoći jasnije razabrati nadahnuća Duha Svetoga u životu. Trebamo razmotriti svoje sposobnosti i talente, svoje zdravlje i dobrobit, svoj molitveni život i vjeru, kako bismo uvidjeli podudara li se sve to sa zahtjevima fratarskog života. Duhovni nam savjetnik u tome može pomoći.
Sljedeći dio razlučivanja predstavlja odlazak k fratrima i njihovo upoznavanje. Razlučivanje nikada nije posve osobni zadatak. Ono što smo sami razabrali, uvijek moraju potvrditi i podržati oni koji nas okružuju. Razlučivanje je redovito uzajamni odnos između pojedinca i zajednice. To nije nešto što činimo sami. Ako razlučujemo poziv u neku određenu zajednicu, moramo se u njoj dobro osjećati, a jednako tako i ona nas treba prihvatiti. U konačnici, dubok osjećaj mira i radosti pri pomisli na ovakav izbor zvanja, bit će plodom osobnoga postupka razlučivanja.

Formacija

Kao kršćani, vjerujemo kako je svaka osoba stvorena na sliku i priliku Božju. Na putu života, nastojimo postati ljudi kakvima nas Bog želi kao učenike Gospodina Isusa. Formacija (odgoj i izobrazba) je postupak u kojemu postajemo onakve osobe kakvima nas Bog želi.
Franjevačka formacija je postupak u kojemu postajemo onakve osobe kakvima nas Bog želi kao sinove svetoga Franje i svete Klare Asiške. Ako sam športaš, uvijek ću se truditi igrati što bolje. Ako sam glazbenik, želim neprestano vježbati, kako bih unaprijedio svoj talent. Kroz formaciju želim postati bolji fratar te naposljetku i bolji kršćanin. Da bih to postigao, trebam naučiti više o sebi, o Bogu i o životu Crkve.
U životu fratara spominjemo “početnu formaciju”, koja podrazumijeva prvih nekoliko godina nakon ulaska u Red, odnosno, vrijeme pred novicijat, novicijat i vrijeme poslije novicijata. Spominjemo i “trajnu formaciju”, koja traje čitav život u kojemu se trudimo postati bolji fratri, a time i bolji učenici Gospodina Isusa. Nikada ne prestajemo rasti u svome odnosu s Gospodinom. Formacija nam pruža sredstva produbljivanja našeg odnosa s Gospodinom, dok ga prepoznajemo u siromašnima i potrebitima, kao i dok upoznajemo sebe. Postupak formacije podrazumijeva molitvu, proučavanje, razmatranje, dijalog i život u zajedništvu. Rastemo zahvaljujući mudrosti Pisama, predaji, primjeru svetoga Franje i doprinosu naše braće u zajednici. Nikada ne želimo podcijeniti sve što smo naučili u prakticiranju molitve u tišini, dok nas Bog poziva u sve dublji odnos sa sobom. Svakoga se dana sve više oblikujemo (formiramo) u osobu kakvom nas Bog poziva biti.