Samostan Sv. Frane

Trg sv. Frane 6

51557 Cres

Samostan sv. Frane

tel. (051) 571-217

tel./fax. (051) 571-020

e-mail: samostan.cres@ofmconv.hr

fra Vitomir Glavaš, gvardijan

fra Ferdinand Ćavar

fra Ljudevit Maračić

fra Matej Milić

Prema pisanju creskog franjevca konventualca, fra Frane Dobrovića, koji je o samostanu sv. Frane u Cresu svojevremeno napisao zapaženu raspravu, na mjestu današnjeg samostana i crkve krajem 12. stoljeća nalazila se crkvica sv. Ivana Krstitelja, otprilike šest metara dugačka i četiri široka, a u blizini se nalazio napušteni samostan grčkih bazilijanaca. Ta zaista skučena crkvica i ruševni samostan darovani su redovnicima sv. Franje Asiškog kad su ovi zakoračili na ovaj otok. Pozivajući se na raspravu od 25. veljače 1508., koju je provincijal Antun Marcello de Petris iz Cresa vodio u predmetu ukopa Cresana u crkvi i oko samostana pred sabranim svećenstvom i knezom i kad je izjavio da su osorski biskupi «pred 250 godina» dali isključivo pravo pokapanja crkvi i samostanu sv. Frane u Cresu, Dobrović zaključuje da samostan ima svoj početak oko sredine 13. stoljeća. Prema tom izračunu franjevci u Cresu žive i djeluju već 1258. godine.

Ovaj creski samostan sv. Frane u povijesti Reda franjevaca izaziva izuzetnu pažnju. Dok u prva dva stoljeća postojanja jedva da ima većih zapisa o fratrima, potkraj 15. stoljeća samostan sv. Frane doživljava meteorski uspon, koji traje sve do naših dana. Prvi provincijal koji je matičnoj provinciji sv. Jeronima dao Cres bio je netom spomenuti fra Antun Marcello de Petris, ne samo provincijal Dalmatinske provincije nego potom i Padovanske provincije sv. Antuna, da bi zatim bio izabran za vrhovnog poglavara Reda franjevaca konventualaca krizne 1517. godine, kad je franjevački red podijeljen u dvije posve samostalne obitelji, konventualsku i opservantsku. Bila je to samo najava blistave prisutnosti creskih fratara u bogatoj povijesti Provincije i Reda. Dovoljno je spomenuti da je nakon Petrisa samostan iznjedrio čak dvadesetak provincijala Dalmatinskoj provinciji, nekoliko Padovanskoj provinciji, a cijelom Redu još tri ministra generala. Vjerojatno nema slučaja, ili je to zaista izuzetna rijetkost, da jedno dosta malo mjesto kao što je otočki gradić Cres, sa svega nekoliko tisuća žitelja, daje jednom Redu toliko odličnika. Od navedena četiri vrhovna poglavara, uz već spomenutoga Petrisa, istaknuo se osobito fra Bonaventura Soldatić, u drugoj polovici 19. stoljeća (umro u Rimu 1895.), čovjek koji je pokrenuo obnovu i obilježio uspon Reda koji se nalazio gotovo na izumiranju. Ne treba omalovažiti ni značajnu ulogu još dvojice Cresana koji su vršili službu vrhovnih poglavara, makar zbog svojih talijanskih osjećaja, unatoč očitim hrvatskim korijenima, u određenoj perspektivi možda pobuđuju izvjesne rezerve. Radi se o fra Alfonsu Orlichu (kasnije je prezimenu dao talijansku formu: Orlini) i fra Vitalu Bommarcu (originalno mu prezime glasi: Bolmarčić). Obojica su ostavila duboke korijene u novijoj povijesti Reda i objektivnom promatraču nametnuli sud da se radi o zaista sposobnim ljudima i zauzetim poglavarima. Zato ne začuđuje da im je Hrvatska provincija sv. Jeronima, kojoj oni formalno i nisu pripadali, u klaustru samostana sv. Frane u Cresu postavila biste, zajedno s prvom dvojicom, na trajni spomen.

Samostan sv. Frane u Cresu od kraja 15. stoljeća dakle bilježi mnogostruki uspon i dugo vremena predstavlja središnji samostan Dalmatinske provincije sv. Jeronima. Iz akata Provincije, a još više iz bogate ostavštine creskoga samostanskog arhiva, koji je dobro proučen i predstavljen javnosti, vidi se da je u tom samostanu bio smješten novicijat za odgoj podmlatka ne samo ovog samostana nego i za ostale samostane Rapske kustodije, kojoj je ovaj samostan pripadao sve do 19. stoljeća, kad je pripojen Istarskoj kustodiji, gdje je prethodno stoljećima vodeću ulogu imao piranski samostan sv. Frane (danas pripada Slovenskoj provinciji sv. Josipa). Iz zapisnika vijeća grada Cresa proizlazi da su creski franjevci poučavali domaću mladež u gramatici i slobodnim umijećima, a zato ih je grad honorirao. A fra Ivan Jakov Draža iz Cresa, jedan iz brojne plejade provincijala koje je dao samostan sv. Frane, predložio je na generalnom kapitulu u Rimu 1644. da se u creskom samostanu otvori i svojevrsne bolnica («valetudinarium»), što je i odobreno. Može se samo zamisliti što je u ono vrijeme značilo u malom otočkom mjestu imati mogućnost liječenja.

Creski samostan sv. Frane doživljava osobiti uspon u vrijeme prije spomenutoga vrhovnog poglavara Reda fra Bonaventure Soldatića, Cresanina. On je prethodno petnaest godina bio provincijal tada Ujedinjene provincije, koju su sačinjavali ostaci nekadašnje Padovanske provincije (Padova i Riva di Trento) i Dalmatinske provincije (Piran, Cres, Šibenik, Split i Vis). Kako je nakon ujedinjenja Italije venetski dio Ujedinjene provincije potpao pod kraljevinu Italiju, a u taj dio provincije počeli su se 1867. godine primjenjivati restriktivni zakoni prema redovnicima, zabranjivala njihova djelatnost i zatvarali preostali samostani, središte života Ujedinjene provincije premješta se za Soldatićeve uprave u Cres. Ovdje je već njegov prethodnik, provincijal fra Ludovico Marangoni iz Padove bio odijelio sjeverni dio creskog samostana posebnom klauzurom i smjestio središnje sjemenište za pitomce. Soldatić je sada u Cres premjestio i sjedište Ujedinjene provincije, zajedno s novicijatom. Providonosno je za magistra novaka postavio pobožnog i sposobnoga markijskog fratra fra Pacifika Rabuinija, koji je odgajao svoje pitomce tako velikim žarom i pedagoškim umijećem da se o tome pronio glas u cijelom Redu. Vjerojatno zbog toga je uprava Reda ustanovila u Cresu generalni novicijat za mnoge provincije Reda.

Nakon diobe Ujedinjene provincije na izvorne sastavnice, Dalmatinsku i Padovansku provinciju (1. siječnja 1908.), u creskom je samostanu ostala rezidencija provincijala Dalmatinske provincije i sjemenište. Po svršetku Prvoga svjetskog rata otok Cres je pripao Italiji, a redovnici hrvatske i slovenske nacionalnosti protjerani su iz Cresa 4. ožujka 1919. i brodom prebačeni u Crikvenicu. Odatle su nakon skoro dvije godine boravka u jednoj vili slovenskog industrijalca i dobrotvora Jana Pollaka prešli na sjever, gdje su 1922. u Zagrebu otvorili samostan Svetog Duha. Sve do svršetka Drugoga svjetskog rata u Cresu je bilo sjemenište sa školom za obrazovanje budućih redovnika Padovanske provincije, da bi 1948. samostan sv. Frane u Cresu bio vraćen matičnoj Provinciji sv. Jeronima. U tom je samostanu od 1954. smješten novicijat, dugo vremena zajednički za hrvatske i slovenske novake, a od 1992. u novicijatu borave samo kandidati iz Hrvatske provincije sv. Jeronima.

***

Teško je ukratko nanizati najpoznatije članove creskog samostana. Evo samo kratkog izbora:

– Fra Mihael Albanac, umro u Cresu na glasu svetosti oko 1355. godine.

– Fra Antun Marcello de Petris, provincijal i general Reda, naslovni nadbiskup. Umro u Cresu 1526.

– Fra Bonaventura Soldatić, provincijal i general Reda, naslovni nadbiskup. Umro u Rimu 1895. godine.

– Fra Alfonz Orlich/Orlini, provincijal Padovanske provincije i general Reda, jako zaslužan za širenje misija, umro u Rimu 1972.

– Fra Bernardin Rizzi, ugledni skladatelj i najistaknutiji glazbenik Reda u 20. stoljeću. Umro u Rivoltelli na Gardi 1968.

– Fra Vitale Bommarco, provincijal Padovanske provincije i general Reda, nadbiskup Gorički, umro u Trstu 2005.

– Fra Rafaele Radossi (Radoslovich), biskup porečko-pulski i potom nadbiskup Spoleta. Umro 1972. u Padovi.

– Fra Placido Cortese, direktor izdavačke kuće «Messaggero di S. Antonio». Uhićen od gestapovaca zbog pomaganja i spašavanja brojnih izbjeglica i prognanika. Usmrćen u Trstu u studenom 1944. Vodi se proces za njegovu beatifikaciju.

Zanimljivosti:

U samostanskoj knjižnici nalazi se jedan od tri na svijetu sačuvana primjerka Senjskog misala iz 1494. godine.

Galerija