MINISTAR GENERAL O. MARCO TASCA O 800. OBLJETNICI UTEMELJENJA REDA

“Pravilo i život Male braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista”

ČETVRTA ETAPA 2008-2009.

Dar pravila: živjeti Evanđelje u poslušnu zajedništvu s Crkvom

800. OBLJETNICA UTEMELJENJA REDA 1209-2009.

Pismo Generalnoga ministra svoj braći u četvrtoj godini priprave za obljetnicu utemeljenja Reda

Draga moja braćo, Gospodin vam dao mir!

Obljetnica koju ćemo doskora proslaviti poziva nas vratiti se umom i srcem na početke franjevačkoga iskustva. Poziva nas odvažiti se na živo, dinamično franjevačko iskustvo, ponovno oživljavajući stvarnost koja bi se inače izgubila u mutnim oblacima daleke prošlosti. Puno puta riječ iz nekog drugog jezika bolje izriče ono što pokušavamo reći. Dopustite mi stoga poslužiti se riječju iz moga materinjskoga talijanskoga jezika: „ricordare”, što znači sjetiti se. Iz njenih latinskih korijena – re-cor-dare – ponovno nečemu podariti srce – proizlazi prekrasan izrijek o zadaći koja se nalazi pred svima nama.

Nakon prve tri godine ovoga duhovnoga putovanja započeta 2005. uskoro ulazimo u posljednju godinu priprave za obljetnicu utemeljenja našega načina življenja (1209-2009). Želio bih, po već uhodanom običaju, s vama podijeliti neka razmišljanja. Kako je to zamišljeno u programatskom dokumentu na početku ove priprave, tema ovog pisma predviđa razmišljanje o Pravilu kao daru koji nam pomaže živjeti poruku Evanđelja u zajedništvu s Crkvom. Svoje ću misli iznijeti u tri poglavlja, počevši od biblijskih temelja sequela Christi, a završiti praktičnom primjenom franjevačke poruke na naš današnji život.

Rim, 2008.

I. POGLAVLJE

Evanđelje kao način življenja: radikalan odgovor iskustva Franje Asiškoga

Promatrajući početke putovanja Franje Asiškoga nakon njegova obraćenja, jednostavno nas se mora dojmiti nešto što je, čini se,  svojstvo načina njegova odgovaranja Bogu, nakon što je jednom prepoznao dragocjeni biser za koji je bio spreman rasprodati sve drugo (Mt 13,45-46), a to je svojstvo njegov “radikalan odgovor”. U ovome bih prvome poglavlju želio razmatrati narav i svojstva stava koji je obilježio prve korake duhovnoga putovanja našega utemeljitelja, što – zapravo – predstavlja način na koji je on proživio čitav svoj život.

Poći do korijena stvari višeznačna je pretpostavka: riječ “radikalno”, u njenoj aktualnoj uporabi, ima poprilično negativnu konotaciju, opisujući tvrdoglavi stav osobe koja nije kadra raspravljati o svojim uvjerenjima, odnosno – jednostavnije rečeno – to odbija. U jeziku vjere, biti radikalan pozitivan je stav što opisuje osobu koja je, milosnim putem, pronašla dragocjeni biser te se, uz Gospodinovu pomoć, želi u potpunosti pouzdati i povjeriti Njegovoj riječi i Njegovoj logici. To je opće iskustvo što proizlazi iz čitanja nekih istaknutijih stranica Franjinih spisa, čiji radikalni odgovor možemo odgovarajuće sažeti u izričaju koji nam je svima dobro poznat: sine glossa – “bez ikakva tumačenja”. On nam je pak formuliran u ključnom trenutku njegove Oporuke gdje čitamo: “A, nakon što mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije pokazao što trebam činiti, već mi je Sam Svevišnji objavio kako trebam živjeti u skladu s naputcima svetoga Evanđelja. To sam dao zapisati u jednostavnosti i u nekoliko riječi, a gospodin Papa to mi i potvrdi(Oporuka 14-15).

Ne ulazeći odveć u pojedinosti, smatram kako ovaj tekst odražava praktično djelovanje kretanja Duha: Franju Bog nadahnjuje na promjenu života, kako bi svoj ljudski i duhovni način življenja okrenuo u novome smjeru, pri čemu će mu Evanđelje Isusa Krista biti zvijezda vodilja. Domišljatost je Poverellove intuicije tolika te s udaljenosti od osam stoljeća njegovi uvidi i dalje imaju smisla, uživajući onu vječnu mladost koja je kadra takve visoke ideale pretočiti u djelo.

Kada bi nas netko upitao, razumije se da bi svatko od nas potvrdio kako svoj život živi kao dar od Boga, pri čemu mu je Evanđelje uzor. Problem započinje onda kada se to načelo počinje pretakati u praksu. Upravo ovdje vidim veličinu Franje Asiškoga: za njega, imati kao životno pravilo “život u skladu s Evanđeljem” nije tek puko iskazivanje nakane, već stvarnost koju je živio kroza sve godine koje mu bijahu darovane za “živjeti kao kršćanin”, da se poslužim rečenicom njegovih biografa, koja izražava cjelokupni smisao njegova života.

Napokon, Evanđelje i nije nekakav popis načela, poput nauka sastavljena za radnim stolom, već pismeni iskaz dinamična iskustva življena s Isusom u zajedništvu s onima koji su ta iskustva istinski prihvatili, živjeli i prenosili. Vjerujem kako bit istinskoga Evanđelja, što proizlazi iz Franjina iskustva, potječe iz činjenice što on, kao uzor radikalna odgovora, crpi iz istoga izvora kao i samo Evanđelje: na neki smo način stoga kadri ustvrditi da djelotvornost franjevačke poruke svoje korijene ima u djelotvornosti same evanđeoske poruke.

Ishodište toga radikalnoga Evanđelja koje je opčinilo Franju Asiškoga te koje je on živio možemo naslutiti iz sljedećih riječi Tome Ćelanskoga: “Jednoga se dana čitalo Evanđelje (…) o tome kako je Gospodin poslao svoje učenike propovijedati. Sveti Božji čovjek, koji je ondje bio prisutan, kako bi bolje shvatio riječi Evanđelja, ponizno je zamolio svećenika, nakon slavljenja svete Mise, neka mu pojasni sljedeće riječi Evanđelja: ‘Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje (Mt 10,9-10). Svećenik mu je sve potanko objasnio, redak po redak. Čuvši to, Franjo nije tražio druga objašjenja, niti kako bi te riječi pretvorio u djelo, već ih je prihvatio u jednostavnosti i čistoći, sine glossa, kako piše, te je s posvemašnjom odlučnošću uma i srca povikao: “To je ono što hoću, to je ono što tražim, to je ono što želim svim srcem (4 1Ćel).

U Poverellovu stavu nema ni najmanjega oklijevanja: ne pokušava prizemljivati, tumačiti te riječi, niti ih prilagođavati vlastitim nagnućima odstupanja od radikalnosti i zahtjevnosti Evanđelja. Prihvaća to svim srcem i smjesta usvaja kao način življenja. Taj će se životni stil pretočiti u nadasve praktičan način življenja koji će obilježiti kako Franju, tako i ukupnost njegova duhovnoga iskustva: minoritas. Nije posrijedi životna filozofija, niti pak sterilni površni stav, već posve konkretan način nasljedovanja božanskoga Učitelja.

Upravo iduće poglavlje donosi neka razmatranja o pojmu minoritas kao franjevački način nasljedovanja – sequele.

Isus reče svojim učenicima: „ Tko želi ići za mnom neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi” (Mt 16,24)

II. POGLAVLJE

Minoritas kao nasljedovanje Krista: prigrliti križ

“Neka budu minori (Nep. Pravilo VII, 2). Ovaj kratki i jasni poticaj što ga Franjo upravlja svojoj braći u Nepotvrđenome pravilu označava minoritas kao stil življenja. Preko minoritas, Poverello pokazuje na koji način shvaća evanđeoski poziv na radikalnost. No da bismo mi ispravno shvatili kako je to Franjo doista shvaćao minoritas, opet nam se valja pozvati na Evanđelje.

Pokušat ćemo shvatiti minoritas razmatranjem dviju biblijskih događaja: pripovijesti u podizanju (Mjesto riječi “uskrisivanje” kako se obično prevodi, poslužit ću se rjeđe korištenim, ali možda točnijim pojmom “podizanje” (u skladu s napucima braće biblicara), kako bih jasno odijelio ovaj događaj od Uskrsnoga događaja Isusova te izbjegao pomutnju između ovoga prolazna događaja koji se odnosi

na Lazara te posve suštinski drugačijega događaja u odnosu na Krista.) Lazara iz mrtvih kako bismo shvatili što nasljedovanje Krista praktično znači kao izričaj vjere te ćemo, kao drugo, razmatrati radikalno kršćansko iskustvo otajstva Uskrsa onako kako gaje živio Franjo Asiški.

“Hajdemo i mi umrijeti s njime!” (Iv 11,16). Kateheza o nasljedovanju Krista

Naslov što sam ga odabrao za ovaj odjeljak može donekle začuditi. Poznati događaj podizanja Lazara iz mrtvih inače se tumači kao nagovještaj Uskrsnoga događaja Isusova, koji je na putu za Jeruzalem, gdje će svoje spasenjsko poslanje privesti kraju, dragovoljno se predajući u ruke onih koji će ga odvesti u smrt. Ne želeći zanijekati takvo tumačenje, želio bih produbiti jedan vid ovoga teksta što ga smatram temeljnim: želio bih vam predstaviti jedno objašnjenje “nasljedovanja Krista”, koje nam, ako ga se ispravno shvati u svoj njegovoj dubini, može pomoći bolje shvatiti način na koji Franjo Asiški utjelovljuje tu bitnu dimenziju kršćanskoga življenja.

Izvještaj o podizanju Lazara iz Betanije iz mrtvih predstavlja posljednji od velikih znakova što ih spominje Ivanovo evanđelje. Ako promatramo samo na prvi pogled vidljivu strukturu, čini se kako ovaj odlomak nije izravno tematski povezan s događajem opisanim u prethodnome poglavlju, u kojemu se, nakon duge kateheze o Dobrome Pastiru, Isus mora suočiti s mržnjom Židova koji ga kane usmrtiti (Iv 10), ali nas ipak pogled na zaključak događaja s Lazarom vraća na temu neprijateljske nastrojenosti glavara svećeničkih i farizeja, koji tom prigodom odlučuju okončati Isusov život (usp. Iv 11,53).

Od prvih redaka 11. poglavlja, koji predstavljaju uvod u ovaj događaj – predstavljajući glavne sudionike: Lazara, Mariju, Martu i Isusa – na površinu izbija duboka prisnost između likova koja podrazumijeva stvarno bratstvo što prelazi granice krvne povezanosti, a spaja prva tri lika, kako bi se proširilo i na stvarnoga protagonista ove priče, Isusa. Upravo zahvaljujući toj prisnoj svezi ljubavi koja povezuje brata i sestre iz Betanije s Učiteljem iz Galileje, Lazarove su ga sestre dale pozvati u trenutku kada njihov brat, opisan kao “onaj koga Isus ljubi” (usp. 11,3), leži bolestan.

Riječi što ih je Isus izgovorio kada je saznao tu tužnu vijest, svakako zaslužuju našu pozornost: “Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.” (Iv 11,4). Znademo kako je tema proslave u četvrtome Evanđelju blisko povezana s onom očitovanja Isusova božanstva, što dosiže svoj vrhunac na Križu Golgote: ovdje postaje jasno kako Isus ima moć čitav događaj koji slijedi zaokružiti kao mesijansku samoobjavu, upravi-

ljenu ka pobuđivanju vjere u onih koji su stvarno pripravni slijediti Krista sve do Križa.

Napose bih želio razmatrati riječi apostola Tome (Iv 16): “Hajdemo i mi umrijeti s njime!”. One dopuštaju različita tumačenja, pri čemu neka mogu biti čak i proturječna, no ipak, razumljivo je makar zamisliti ih u srcu Tome, kao i drugih apostola, koji su suočeni s Isusovom odlukom o povratku u Judeju, što su je netom bili žurno napustili, radi neprijateljske nastrojenosti protivnika Učiteljevih (usp. Iv 10,40). Razmotrimo moguća značenja Tominih riječi:

Tomina izjava može imati ironičan smisao: pozivanje na ironiju nije rijetkost kada se odbijamo ozbiljno suočiti s postojećim prilikama, ili nas je strah nešto učiniti. U ovome bi naročitu slučaju to mogao biti način relativiziranja riječi Kristovih kao nemogućih, ili pak suludih; u Tominim riječima možemo naslutiti također i stanovitu rezignaciju, pasivan stav koji izriče poraz vlastitih uvjerenja i objavu predaje pred nečim što se doživljava kao ekscentrično, pa čak i štetno. Prihvaća se jedino stoga što ne postoji mogućnost odluč-

noga opiranja; naposljetku, shvaćene u cijelosti pozitivno, Tomine riječi mogu

predstavljati vjerodostojnu i stvarnu želju nasljedovati Krista: apostoli prihvaćaju i prisvajaju Učiteljev poziv, unatoč činjenici što možda dokraja i ne razumiju sve vidove onoga što su pozvani učiniti.

Osobno vjerujem kako doslovna primjena biblijskih tekstova na vlastiti život zahtijeva obilje pozornosti, a možda ju je čak najbolje i izbjegavati, poradi rizika svođenja poruke Riječi na neku vrstu “Praktičnog vodiča kroz kršćanski život.”

Dopustite mi kratko sažeti dosad rečeno. Odjeljak o vraćanju Lazara iz mrtvih poziva nas na vjeru u Isusa Krista koji nam se objavio kao “uskrsnuće i život”: vjeru koja se kreće k zrelosti – te nikako nije pasivna; vjeru što prihvaća krajne posljedice nasljedovanja Učitelja prigrljivanjem križa, kao i Njegova načina razmišljanja.

“Poznajem Krista, siromašna i raspeta”. Pashalni korijeni franjevačkoga iskustva

T. Ćelanski veli kako je Franju, kada je bio ozbiljno bolestan i trpio velike bolove, jedan od braće upitao zašto ne potraži utjehu u slušanju Pisama, kao što je to u prošlosti često običavao činiti kako bi nadvladao takve tjelesne i duhovne kušnje. Franjin odgovor dobro izriče stupanj zrelosti u vjeri što gaje bio dosegao: štoviše, ističući korisnost slušanja Riječi kao hrane duše i potpore u trpljenju, on iskreno veli: “Nije mi to više potrebno, sinko, poznajem Krista, siromašna i raspeta.”(2 Ćel LXXI) Ove riječi apostola Pavla (1 Kor 2,2. 9 Izr. 1,7.), što ih je Franjo usvojio, divan su način utjelovljenja nasljedovanja Krista: nastojmo bolje shvatiti njihovo značenje, kako bismo još bolje cijenili njihovu važnost.

“Poznajem Krista…”

Ništa ne može zauzeti mjesto onoga naročitoga iskustva Boga što ga predstavlja vjera jer je riječ o osobnu i jedinstvenu susretu što ga svatko mora proživjeti za sebe. Znanje o kojem Franjo govori ne opisuje tek puko intelektualno iskustvo, već je slično onome što ta riječ znači u Bibliji. Dobro znani citat iz mudrosnih knjiga veli ovako: “Strah Gospodnji, početak je spoznaje.” (Izr. 1,7.) Poznavanje se Boga u Franjinu nauku odlikuje tim svojstvom jer se temelji na poslušnosti volji Božjoj – štoviše, upravo ga taj “strah Gospodnji” Svetoga Pisma, prihvaćen kao “sve dobro, svako dobro, istinito i najveće dobro” (Pohvale za svaki čas) za čovječanstvo, pripravlja prihvatiti ga. Za Franju, poznavati Isusa Krista nije nešto površno, već je posrijedi sukus čitavoga njegova životnoga putovanja: predstavlja evanđeosko iskustvo križa putem duboka prepuštanja sebe samoga Ocu, ne kao gestu rezignacije, ili pak poraza, već kao temeljni, slobodan i smislen odabir.

“… siromašna…”

Budući da ovog pridjeva nema u 1Kor 2,211, pretpostavljamo kako predstavlja Franjino osobno proširenje ovoga Pavlovoga teksta. Zapravo je posrijedi pretakanje u djelo onoga što smo netom rekli o istinskome poznavanju Krista, shvaćenu kao usvajanje njegove poruke spasenja. Franjo se ne zadovoljava “ponavljanjem” duhovnoga iskustva Pavla iz Tarza, već ga dopunjuje elementom kojim se njegov vlastiti kršćanski život najvećma odlikovao, siromaštvom, kako ga shvaća Evanđelje – pouzdanjem obilježenim prepuštanjem Bogu koji proviđa. Puno je toga izgovoreno i napisano o naravi siromaštva što ga je Franjo Asiški odabrao kao način življenja za sebe i svoju braću te nije potrebno ništa drugo dodavati. Vjerujem kako je – s obzirom na prethodno rečeno – jedino što još možemo naglasiti činjenica kako je Franjino iskustvo siromaštva posve osobno te nema ničeg zajedničkog sa sterilnim stereotipovima koji gube značaj posvemašnjega predanja Kristu, jedinoga stvarnoga poticaja za življenje ove naročite evanđeoske kreposti.

“… raspeta”

U iskustvu Franje Asiškoga, raspelo ima vrlo značajnu i sasvim posebnu ulogu: imajući na umu događaj u crkvici Svetog Damjana i La Vernu kao ključne točke, možemo reći kako je ta njegova kršćanska parabola u cijelosti obilježena susretom s Kristom na križu. Štoviše, očigledno je kako Franjo nije izmislio ništa nova; samo je vrlo ozbiljno shvatio vlastiti kršćanski poziv i pretočio ga u praksu. Ako zaista vrijedi, kako su običavali govoriti Crkveni oci, da je svaki kršćanin “drugi Krist”, hod svakoga vjernika je neizostavno obilježen pashalnim otajstvom. Franjo je to dobro shvatio i nastojao u punini živjeti, prihvaćajući dioništvo u Kristovim trpljenjima kao blagoslov i prepoznajući u tome znak posebna odabranja od strane Nebeskoga Oca. Njegovo nasljedovanje nije „bestjelesno”, već naprotiv prolazi putem Golgote – put što nam ga je svima prijeći – iako je svatko od nas u napasti isključiti ga iz svoga duhovnog hoda.

Eto, dakle, što minoritas znači za Franju: ne tek odabir određena društvena položaja, jer bi u protivnome upao u rizik zastupanja samo filantropskoga, ili pak političkoga izbora, ili opet puke fasade; nego je posrijedi nadasve vjerodostojan stav uma koji konkretno, istinski utjelovljuje evanđeoski model nasljedovanja siromašna i raspeta Krista. U tom smislu dobro shvaćamo zbog čega je Franjo odlučio svoje pravilo života započeti ovim jednostavnim, a opet bitnim riječima: “Pravilo i život Male braće jest: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez ikakva osobna vlasništva te u čistoći.” (Pravilo I, 1.)

III. POGLAVLJE

Živjeti pravilo u današnjem povijesnom trenutku

“Ja sam svoj dio učinio; a vaš, neka vas pouči Krist.” (Legenda Maior) Vjerujem kako ove riječi našega utemeljitelja sažimaju temeljnu istinu, koja se između ostalog poprilično očitovala i u prethodnim poglavljima. Jednostavnim i izravnim riječima, Franjo nas podsjeća kako, iako dijelimo isto zvanje i poslanje, ne postoji jednooblični način odgovora na Gospodinov poziv. Iz toga proizlazi da je svatko od nas pozvan u susretu s Kristom – “siromašnim i raspetim”, a kako nas je poučio naš serafski otac – pronaći svoj konkretni izraz nasljedovanja Krista.

Naše smo razmatranje započeli ističući kako proslava osamstote obljetnice izvora franjevačke karizme od nas traži pronaći način kako živjeti tu poruku nadasve dinamično. Ne želimo da ova proslava bude sterilno obilježavanje nekakva udaljena događaja koji s nama danas nema nikakve veze. Upravo radi toga, draga moja braćo, razmotrivši zajedno s vama evanđeosku utemeljenost naše karizme, želim zaključiti ovo pismo nudeći vama, jednako kao i sebi, neke prijedloge koji bi nam mogli pomoći pretvoriti u djelo ono što smo netom razmotrili.

U zajedništvu ljubavi s Majkom Crkvom

“Uz navedeno, zapovijedam ministrima, pod poslušnost, moliti od našega gospodina Pape jednoga od kardinala svete Rimske Crkve, koji bi upravljao, štitio i ispravljao ovo bratstvo, tako da, u trajnoj poslušnosti i podložnosti nogama iste svete Crkve, stameni u katoličkoj vjeri (usp. Kol 1:23), mognemo obdržavati siromaštvo, poniznost i sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, kao što smo čvrsto obećali.”(Pravilo XII, 3-4)

Unatoč vanjskom izrazu gore navedene izjave, radi kojega zvuči poput naredbe izdane u pravcu svete poslušnosti, ove su Franjine riječi iz završnoga dijela Pravila – ako mi dopustite metaforu — stvarno “priznanje ljubavi” Poverella što ga on upućuje Crkvi, koju je uvijek doživljavao kao majku i u koju se sklanjao od samoga početka svoga duhovnoga putovanja. Franjo je shvatio kako jednostavno nema nasljedovanja Krista izvan Katoličke Crkve. Ovaj je uvid toliko smisleniji ukoliko u obzir uzmemo vrijeme u kojemu je Franjo živio: vrijeme kada je Crkva trpjela od bjelodane pokvarenosti klera, kako svjetovnoga, tako i redovničkoga; vrijeme obilježeno prisustvom kršćana, koji su, započevši s jednakim dobrim namjerama kao i Asiški Siromašak, završili na najrazličitije moguće načine, živeći radije izvan Crkve koju su doživljavali kao neprijatelja protiv kojega se valja boriti, umjesto da su se potrudili vratiti joj zdravlje, kao što je to činio Franjo.

Međutim, ako je u Franjino vrijeme Crkva proživljavala značajna nutarnja trpljenja te prolazila kako nutarnje, tako i vanjske poteškoće, možda niti danas stvari ne stoje puno bolje, barem u nekim vidovima. I dalje postoje razni dijelovi svijeta gdje se odvija prikriveno, ili pak i otvoreno progonstvo. Među klerom izbijaju ozbiljne sablazni; bjelodano posvjetovnjačenje predstavlja element za razmatranje i proučavanje na koje možda nismo uvijek odgovarajuće pripravljeni. Suočavanje s dominantnim kulturnim modelima nerijetko proizvodi u nama stav zatvaranja zbog straha da ne izgubimo vlastiti identitet. Umjesto toga bilo bi plodonosnije da se otvorimo iskrenu i miroljubivu dijalogu, poštujući međusobne posebnosti, a da pritom ne dopustimo jeftinu trgovinu vlastitim vrijednostima.

Sve bi nas ovo moglo dovesti do kritična stava prema Crkvi, a možda čak i nepouzdanja, ali bismo tada izgubili iz vida temeljnu činjenicu štoje naglašava Drugi vatikanski sabor, stavljajući je na razmatranje nama, kao kršćanima, a tiče se izvorne naravi Crkve. Crkva je zajednica (ekklesia) i zajedništvo (koinonia); Crkva, to smo mi! Koliko god to jednostavno i jasno moglo zvučati, postoji velika opasnost zaborava ove činjenice, radi čega bi onda moglo doći do nadasve ozbiljnih, lako predvidljivih posljedica. Ako se ne osjećamo kao sastavni, živi dio Crkve, nećemo težiti “popraviti kuću Gospodnju”, upravo stoga što je ne doživljavamo kao svoju.

Poverellov primjer u tome smislu ne smije ostati mrtvo slovo na papiru. Mi, koji smo dragovoljno prihvatili poziv nasljedovati Krista te smo nadahnuti Kristovim primjerom, pozvani smo svima očitovati našu bezuvjetnu ljubav prema Crkvi. U praktičnome smislu, budući da Crkva nije niti apstraktan pojam, niti puka teorija za razmatranje, svoj stav iskazujemo poslušnošću Učiteljstvu Crkve, u njegovim različitim oblicima, uključujući ga u svoje djelovanje na različitim mjestima gdje živimo i radimo; ne smijemo zaboraviti kako je redovnički život karizma (dar) za život Crkve te donosi plod samo kada ga se živi posred naroda Božjega.

Revizija Konstitucija: odgovor na izazov povijesti

Razmatranje eklezijalne naravi našega franjevačkoga poziva dovelo nas je do tvrdnje kako smo, kao redovnici, pozvani biti kvasac (usp. Mt 13,33), te staviti svoju karizmu na raspolaganje Crkvi, aktualizirajući je u današnjim izmijenjenim uvjetima i potrebama. To je razlog upuštanja u reviziju Konstitucija što smo je započeli na zahtjev zadnjega Generalnoga kapitula. Držim ovdje važnim napomenuti kako griješimo ukoliko ovu reviziju smatramo tek pravnim pitanjem. Ono što zapravo trebamo učiniti jest ozbiljno shvatiti Franjine riječi kada nas poziva “učiniti naš dio”. Ako ažuriranje normi ne bude ujedno i utvrđivanje vrijednosti koje se nalaze u pozadini tih normi, postoji rizik kako one neće imati nikakve veze s našim stvarnim životom. Dozvoljavam si zbog toga ovdje malu konretizaciju ove teme, razrađujući u nekoliko posebnih točaka.

1. Franjo “… nije bio toliko čovjek koji moli, koliko savpreobražen u molitvu.” (2 Ćel  Spomen na želju duše)

U duhu nutarnje obnove koja nije tek jednostavna vanjska šminka, molimo milost da nam se zajednice pretvore u molitvena bratstva u kojima će molitva postati duša života braće; postati mjesto susreta braće i to ne samo fizičke prisutnosti, nego nadasve one duhovne, u kojoj ćemo se moći osjećati kao istinska obitelj i gdje ćemo bez straha moći razmijeniti svoje radosti i poteškoće; postati mjesto pomirenja, u kojem se nadilaze poteškoće koje su neizbježne u zajedničkom životu, dajući oproštenju onu dimenziju vjere koja je jedina u stanju izliječiti zadobivene rane.

Ako se živi ozbiljno te uz odgovarajući stav, prakticiranje zajedničke lectio divine, već značajno prisutne u brojnim našim bratstvima, može se pokazati prikladnim sredstvom postizanja navedenih ciljeva.

2. Bratstvo kao obitelj: osjećaj pripadnosti Redu

Ono što smo kazali o našemu odnosu spram Crkve kao temelja zajedništva koje povezuje svu djecu Božju, možemo proširiti također i na osjećaj pripadnosti Redu. Ponekad se u govoru neke braće može nazrijeti stanoviti osjećaj “provincijalnosti”, očitujući se u odijeljenosti s kojom se promatra život Reda u njegovoj složenosti, stavljajući naglasak isključivo na brojne nadasve hvalevrijedne lokalne inicijative. Takvo udaljavanje, odnosno, neuključenost, otežava primjerice davanje prioriteta važnim projektima na općoj razini, koji nadilaze lokalnu jurisdikciju te služe čitavome Redu. Sličan način razmišljanja, osim što je suprotan bratskome duhu, ukazuje na stanovitu kratkovidnost, odnosno, nesposobnost uviđanja kako ono što se čini za opće dobro neizbježno odjekuje i u jurisdikciji brata koji je u službi Reda. Slična se pojava često može uočiti i u samim jurisdikcijama, gdje stvarnost bratskoga života počinje i završava unutar četiri zida samostana, odnosno, unutar pojedine pastoralne djelatnosti, pri čemu se život Provincije ili Kustodije doživljuje kao posve nebitan čimbenik, kao nešto što se tiče – primjerice, provincijalnog Ministra i njegovog definitorija. Rasti nam je, draga braćo, u osjećaju pripadnosti zajedničkoj obitelji. Uvijek ističem kako svoje zavjete ne polažemo u krilu Provincije kojoj pripadamo, već Redu franjevaca konventualaca!

3. Bratstvo u formaciji

Mi fratri nismo izuzeti iz pogibli aktivizma, koji u našem društvu uzima sve više maha te nerijetko ljude priječi živjeti normalnim životom. Učinkovito i vrijedno sredstvo koje nam može pomoći pri izbjegavanju toga ponora jest stalna i trajna formacija, shvaćena kao životni prostor nad kojim svaki brat treba bdjeti, hraniti i pospješivati prije svega na osobnoj razini (preko molitve, razmatranja, duhovnog vodstva itd.) a također i u sudjelovanju u različitim inicijativama što ih nudi svako pojedino bratstvo, ili pak jurisdikcije. Bilo bi lakovjerno i oholo od nas, pomisliti kako se formacija odnosi samo na prve korake našeg redovničkog života; trajna formacija, kao što i samo ime upućuje, put je što prati sve trenutke našega življenja, pomažući nam proživjeti različita razdoblja posvećenoga života uz poučljivost i otvorenost potrebne za trajno obnavljanje našega predanja Bogu koji nas je pozvao.

4. Bratstvo u poslanju: franjevačka itineranca

Naša franjevačka obitelj već nekoliko godinama preispituje svoje poslanje u široku smislu, kao Red. Dovoljno je napomenuti kako je u siječnju 2006. (Usp. dokument “Ne možemo šutjeti o onome što smo vidjeli i čuli”, Cochin, Kerala, Indija, 2006.), Red održao svoj prvi misijski kongres u Indiji. Poslanje je ujedno i tema na koju smo se vratili u konačnome dokumentu Generalnoga kapitula te u šestogodišnjem planu Reda, kako bismo naglasili da ova tema stoji u središtu našeg promišljanja.

Poslanje je sastavna odlika Crkve Kristove (Usp. Ivan Pavao II, RM n. 62: “Crkva je misionarska po samoj svojoj naravi, jer Kristovo poslanje nije nešto usputno, niti pak izvanjsko, već dotiče samo srce Crkve.”) te kao takvo pogađa svakoga kršćanina, a time dakako i svaku posvećenu osobu. Mi, kao franjevci, imamo naročitu priliku živjeti poslanje, misionarstvo, u neprestanu pokretu. To ne podrazumijeva samo sposobnost seljenja iz mjesta u mjesto kao odgovor na nužnu i neizostavnu poslušnost, već je važno također i biti slobodan od navezanosti na ljude, stvari, i povjerene nam zadaće – sloboda je to koja nam omogućuje istinski se osjećati “kao hodočasnici i stranci u ovome svijetu.” (Pravilo, VI,2,) U tome je smislu život u itineranci jest posljedica i odraz siromaštva i minoritas što ih je Franjo odabrao kao način življenja za sebe i svoje nasljedovatelje.

5. Bratstvo koje posjeduje milost rada

U Pravilu našega serafskoga oca čitamo: “Braća kojima je Gospodin podario milost da rade…” (Pravilo, V,1-2,). Želimo se zapitati načinu na koji shvaćamo rad što nam ga je bratstvo povjerilo ne samo kako bismo unaprijedili njegovu kakvoću, već i do kraja živjeli njegov značaj: rad predstavlja milost do one mjere do koje osobi omogućuje davati slavu Bogu dioništvom u Njegovu stvaralačkome djelu, što daleko nadilazi naše ljudske kriterije produktivnosti. Ti nam teološki kriteriji pomažu raditi svoj posao – kakav god on bio – kao Božji dar, stvarnu milost kako za nas koji radimo, tako i za one koji uživaju plodove našega rada.

“Neka rade vjerno i pobožno tako da, izbjegavajući dokonost, tog neprijatelja duše, ne trnu (usp. 1 Sol 5,19) Duha svete molitve i pobožnosti kojemu sve vremenite stvari trebaju pridonositi.” (Pravilo, V,1-2, 102) Franjin nam nauk pomaže shvatiti duhovnu vrijednost rada, upućujući nas kako nam valja raditi – vjerno i pobožno – ali i podsjećajući nas kako naš rad treba pridonositi povezanosti s Bogom, a ne biti shvaćen kao cilj našega života. Često smo u pogibli dati se posvema zaokupiti svojim djelatnostima, žrtvujući na žrtveniku aktivizma temeljne vrijednosti kao što su duh molitve i jedinstva s Bogom, bratstvo i formacija, koje trebaju pratiti čitav život jednoga redovnika, uz razmatranje i studij, bez kojih svaka aktivnost može izgledati sterilno i neučinkovito.

6. Bratstvo u dijalogu.

Posljednja dimenzija što bih je želio naglasiti odnosi se na dijalog. U društvu poput našega, gdje se čini da je u pravu onaj koji je glasniji i zna nametnuti svoj glas imišljenje drugima, mi franjevci – baštinici onoga koji je tako divno znao razgovarati s Bogom, s čovjekom, i sa svime stvorenim – dužni smo svjedočiti da smo ljudi zajedništva i dijaloga. Da bismo to učinili, ne možemo zanemariti činjenicu kako dijalog posjeduje dvojaku dimenziju: nutarnju i vanjsku. Dijalog unutar bratstva ne smije biti zanemaren, jer tvori temelj za onaj vanjski. Ako dijalog unutar naših bratstava nije životvoran, čak i ako tehnički usavršimo promicanje dijaloga ad extra, naši će napori biti uzaludni jer će praksa iznevjeriti teoriju. Pozvani smo ulagati velike snage u taj temeljni vid našega življenja, koji je, u konačnici, temelj i drugih vidova o kojima smo govorili, kao što je život molitve, rada, poslanja, itd. U ostvarenju ovoga cilja raspolažemo naročitim sredstvom, samostanskim kapitulom: mjestom susreta i dijaloga u kojemu bratstvo raste kroz sučeljavanje, u međusobnoj izgradnji i bratskome ispravljanju. Očigledno je kako se tako značajno sredstvo ne može svesti na puku pravnu praksu: sva braća, potaknuta od svojih gvardijana, moraju biti uključena u pripravu i ostvarenje toga temeljnoga trenutka u životu naših bratstava.

Navedeni nutarnji napori u životu naših bratstava ne bi nas trebali dovesti do zaborava na poziv da idemo u susret čovjeku današnjice u/sa svim njegovim najdubljim potrebama. Nadahnjujuće ponašanje i stav takvog dijaloga daje nam se u slici Franje koji ide u susret Sultanu: ne kaneći nametnuti vlastite zamisli i uvjerenja, želio je s njime ući u odnos bez predrasuda, “naoružan” isključivo snagom mira koji je crpio iz Evanđelja.

Zaključak

“Dok imamo vremena, činimo dobro” (Usp. Gal. 6,10 24). Želim zaključiti svoje razmatranje ovim riječima apostola Pavla, što ih je Franjo rado ponavljao braći, potičući ih neka ne odustanu od trajna nastojanja izvršavanja volje Božje.

Dajmo se i mi poučiti Riječju Božjom i naukom Poverella, koji je bio ustrajan i revni slušatelj evanđeoske poruke, do te mjere da ju je učinio srži i uzorom vlastita načina utjelovljavanja nasljedovanja Krista.

Neka nas zaštita Gospodnja prati na našemu putu, kao što je to Franjo rado izricao riječima Knjige Brojeva kojima je običavao blagoslivljati braću prije no što bi ih otpravljao u poslanje:

Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva.

Neka te licem svojim obasja i milostiv ti bude.

Neka pogled svoj svrati na tebe i mir ti podari. (Br. 6,24-26)

Gospodin vas sve blagoslovio, predraga moja braćo.

Rim, 29. studenoga 2008.

o blagdanu svih svetih franjevačkoga reda

O. MARCO TASCA

Generalni Ministar

OSAMSTOTA OBLJETNICA UTEMELJENJA REDA

1209./2009.

“Gospodin mi je dao braću…”

“A oni koji dođoše primiti život,

davahu sve što su posjedovali siromasima i

bijahu zadovoljni s onime što su imali….

To nam je i bila najveća želja.”

(Oporuka, 16-17; FF 117)

Gospodin vam dao mir!

1. Draga moja braćo, ovo pismo koje obilježava treći stadij puta k osamstotoj obljetnici utemeljenja Reda 1209./2009., započinjem molitvom za mir. Već smo i u prethodnim pismima u više navrata prizivali u pamćenje milost ovog Jubileja, koji nam omogućuje povratak korijenima našega Reda te nam pomaže u sebi samima iznova otkriti “nadahnjujuću iskru koja je prva potaknula nasljedovanje”, koje je tek “odgovor ljubavi na ljubav Božju.” ( Kongregacija za Institute posvećena života i Družbe apostolskoga života

(CIVCSVA), Uputa Započeti iznova s Kristom, Rim, 19. svibnja 2002. br. 22.)

U programskom dokumentu “Nasljedovati Krista s Franjom danas” (Usp. Red male braće konventualaca, Nasljedovati Krista s Franjom danas, Program proslave osamstote obljetnice izvora franjevačke karizme namijenjen Bratstvu (2005.-2009.), Rim 2005.), ova je treća faza predstavljena kao produbljenje razmatranja o temi koja odlikuje duhovno iskustvo Franje Asiškoga: “Evanđeosko bratstvo kao mjesto i znak novine života u Kristu, napose početci života u bratstvu i apostolsko poslanje utemeljeno na Evanđelju.” (Ibidem, str.16.)

U ovim izričajima otkrivamo pojavak dviju tema odakle možemo započeti naše razmatranje te na koje se možemo pozvati u bratskome hodu Reda za ovu godinu 2007.-2008.:

1. evanđeosko bratstvo

2. apostolsko poslanje

Prije no što se u potpunosti udubim u razmatranje, želio bih vam svratiti pozornost na dva epiteta što napose odlikuju bratstvo i poslanje: evanđeosko i apostolsko.  Ove riječi u sebi sadrže konačno značenje nasljedovanja Krista, koje se rađa iz pomna čitanja Evanđelja te koje na neki način stvara zajednicu među braćom koja žele postati “apostolima”, odnosno, onima koji su poslani naviještati istu tu Riječ. Bratstvo je istinski evanđeosko, odnosno, od Krista pozvano živjeti u skladu s Evanđeljem, sve dok je istovremeno i apostolsko, odnosno, spremno na poslanje.

Evanđeosko bratstvo: znak i mjesto novosti  života u Kristu

Nije tako među vama…

3. Fraternitas se razvilo oko Franje počam od iskustva njegova osobna susreta s Kristom i obraćenja njegova života: “Međutim, od trenutka kada je započeo sa snagom uvjerenja javno govoriti, prilike su se stale mijenjati te su neki stali nasljedovati njegov primjer.” ( R. Manselli, San Francesco d’Assisi-Editio Maior,  Cinisello Balsamo (MI), 2002., str.151.)   Ovdje nalazimo značenje franjevačkoga bratstva: odnos koji ne postoji kao neki apstraktni ideal, već u uzajamnosti međusobne povezanosti. Dovoljno je prisjetiti se biografskih izvora koji svjedoče o dolasku prve braće. Naime, prisutnost braće nametnulo je potrebu nekog oblika organizacije koja će ih nadahnjivati te na temelju Oporuke možemo zaključiti kako život u skladu sa svetim Evanđeljem proizlazi iz dara braće, budući da vidimo kako Franjo proučava Evanđelje zajedno sa svojom prvom subraćom. Pritom se, kao temeljem bratstva, ne služi životom apostola, pa čak niti prve zajednice u Jeruzalemu, već izravno Isusom Kristom, Sinom Božjim, kako je On živio i djelovao na ovome svijetu. Tako je prvo franjevačko bratstvo bilo nadahnuto životom Kristovim i ovim evanđeoskim primjerom. “Siromaštvo, malenost, ponizan fizički rad, poslanje svjedočanstva i naviještanje Evanđelja, bitne su odrednice zajedništva i smisla franjevačkoga bratstva.” ( Usp. Red male braće konventualaca, Nasljedovati Krista s Franjom danas, Program proslave osamstote obljetnice izvora franjevačke karizme namijenjen Bratstvu (2005.-2009.), Rim 2005., 11.)

Odlomak iz Evanđelja što vam ga nudim na razmatranje jest onaj koji je svetom Franji bio osobito drag te je dijelom one riječi koju je serafski otac “utisnuo duboko u svoje pamćenje” (Čelanski, Prvi životopis, XXX, 84: FF 467.)  te koja se povremeno javlja u njegovim spisima kao vjerodostojno iskustvo bratstva:

Evanđelje po Luki 22,24-27:

“Uto nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći. A on (Isus) im reče: ‘Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj. Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje’. ”

U strukturi ovog teksta možemo istaknuti tri vida koji ocrtavaju raspodjelu evanđeoskoga bratstva apostola okupljenih oko Isusa, koji nam ujedno nude i prigodu za razmatranje, budući da niti naša bratstva nisu lišena iste ove dinamike:

a) prepirka: r. 24

b) ozdravljenje odnosa, r. 25-26

c) uzor odnosa: r. 27

a) Prepirka: sukob među braćom

Nalazimo se u okružju Posljednje večere: Isus je netom prelomio kruh svojega Tijela i pružio kalež svoje Krvi (Lk 22,14-20) te najavio Judinu izdaju (22,21-23). Evanđelist opisuje ove Kristove postupke kako bi postigao dramatičan učinak. Učenici kao da nisu svjesni te drame, već se prepiru tko je od njih najveći. Ovaj je prizor ponavljanje istoga prizora iz Lukina Evanđelja 9,46-48, kada Isus naviješta svoju Muku: već su tada učenici na taj dramatični trenutak reagirali istom rasprom: Tko bi od njih bio najveći (9, 46).

Grčki izraz za raspravu (doslovce: prepirku) jednak je u oba ova slučaja: philoneikia te upućuje na ljubav prema pobjedi kojom se izražava želja pobijediti drugoga, nadvladati ga – što se nalazi u korijenu svakog rata i borbe. Netko se izvisuje nauštrb drugoga. To je izvor svih podjela među ljudima.

Riječi “prepirka” dodaje se i uzrok rasprave: Tko bi od njih bio najveći.  Riječ u hrvatskome prevedena s “bio” na grčkome se može shvatiti kao činio, bio cijenjen, drugim riječima “gradio se, djelovao” pred drugima.  Zanimljivo je pritom primijetiti kako su u oba slučaja znaci razdora koji pogađaju zajednicu plodom želje nadvladati drugoga.

b) Ozdravljenje odnosa: “vi nemojte tako”

Nakon prepirke, slijede riječi Isusa, koji je ono što se događa među njegovim učenicima otkrio i protumačio uz pomoć jednostavne i učinkovite metafore: kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Kraljevi i dobrotvori dvije su društvene kategorije koje imaju zapovijedne uloge te uspostavljaju odnose podjarmljenosti, stvarajući tako udaljenost i razliku. Bratstvo je u Bibliji redovito mjesto teških odnosa, jer tu na vidjelo dolaze drugost i razlike: npr. od kralja do roba, može se biti ili brat, ili su te dvije ustanove nespojive s vrijednošću jednakosti i povjerljivom naravi bratskih odnosa. Vraćajući se našemu tekstu, raspra/prepirka među učenicima jasno je očitovanje te igre moći koja se odvija također i u našim bratstvima: natjecanje, suparništvo, zavist, egoizam, samopromicanje.

Isusova reakcija učenike vraća u stvarnost bratskoga odnosa: “Vi nemojte tako”, budući da je bratstvo dar koji proizlazi iz prihvaćanja Evanđelja i donošenja odluke slijediti Isusa. Ako obratimo pozornost na doslovno značenje ovog teksta, možemo otkriti stanovitu nijansu u Isusovim riječima, koja nas upućuje k njihovu boljemu shvaćanju: “Ne samo što vi nemojte tako činiti već mjesto toga neka onaj koji je među vama najveći postane najmlađi, a predstojnik kao poslužitelj.”  Govorimo o situaciji koja započinje riječima “vi nemojte tako” te se sprema postati “drugo”. Postanite ono što istinski jeste: tko je velik (postaje) malen; tko  je predstojnik (postaje) poslužitelj. Zastanimo na trenutak kako bismo razmotrili ova četiri izraza koji određuju odnose unutar bratstva: prva dva se odnose na uloge sudjelovanja u vlasti unutar zajednice, a druga dva na “niže” položaje unutar zajednice. Naspram politike dominacije, koju provode kraljevi i vlastodršci, Isus nudi strategiju služenja, u kojoj nije važna uloga, niti sila, niti nečija osobna važnost, već uvažavanje drugih i odricanje vlastitih prava. Nije teško uvidjeti “revolucionarni” odjek takve bezuvjetne spremnosti na služenje, koja, milošću Božjom, odlikuje skupinu učenika. Izvor takvoga pristupa valja tražiti u Isusu, u činu njegova netom spomenuta predanja u Euharistiji.

c) Uzor odnosa: sluga

Riječi što slijede nakon metafore, upućuju – zajedno s Ivanovim Evanđeljem nakon pranja nogu (Ivan 13, 12-17) – na to kako je uzor učenika unutar bratstva sluga, što se izražava grčkim pojmom za đakona. Ta nas slika uvodi u samo središte otajstva Krista, koji istovremeno služi i Ocu i braći. Evanđelist Luka stoga nas vraća na snažnu sliku nove zapovijedi što ju je Krist izrazio u činu pranja nogu učenicima. To je ključ kršćanskog življenja i evanđeoskoga bratstva. Nasuprot “svijetu” (narodima), koji izopačuje odnos među braćom tražeći uspjeh i dominaciju, Kristov je učenik čovjek u potpunosti sklon sebedarju u poniznom služenju braći te sebe smatra slugom drugima pa se u svakoj prilici upravo tako i ponaša. Kada smo već kod toga, upravo je to Franjo htio izraziti kada je svoje bratstvo nazvao malom braćom. (Usp. Rnb V, 9-13; FF 19-20)

“(Ja) sam posred vas kao onaj koji poslužuje”: eto evanđeoske slike na temelju koje valja iščitavati bratske odnose unutar zajednice: Krist-Sluga, Onaj koji “se ponizuje…čini poslušnim” (Usp. Fil 2,6-11). Evo dviju dimenzija neodvojivo povezanih s bratstvom: siromaštvo i poslušnost – dvije odrednice otajstva Utjelovljenja Riječi Božje, koja “sama sebe ‘oplijeni’, uzevši lik sluge”.

Sluga Božji i svoje braće: Opomene

3. Evanđeoskom slikom sluge, želio bih vam predložiti čitanje drugog po redu teksta, koji nam može pomoći pri boljemu razumijevanju njegovih svojstava, teksta preuzeta iz Opomena Svetoga Franje (Usp. FF 141-178). U Opomenama, Franjo uz pomoć različitih nijansi te s puno realizma oslikava odlike maloga brata i franjevačkoga bratstva. Razumije se kako ovdje ne možemo pročitati svih 28 opomena koje se pojavljuju u Franjevačkim izvorima, no uputno je imati na umu kako je njihov književni žanr stanovit prijenos izreka i riječi te se stoga sastoje od kratkih i jednostavnih riječi mudrosti, što su ih prikupili i prepisali oni isti ljudi kojima bijahu upućene i ponuđene kao poticaji za  formaciju braće (Usp. Grado G. Merlo, Ammonizioni, u djelu Francesco d’Assisi, Scritti, Padova, 2002., str.441-445). Neke Opomene za uvod imaju biblijski navod; druge se opet odnose na određene svetopisamske pojmove. Takva metoda podsjeća na onu djela Apophegmata Patrum. Ako se izreke crkvenih otaca mogu odrediti kao “praktični vodič za iskustvo Boga u pustinji,” onda su Opomene “praktični vodič za iskustvo Boga u bratstvu” (F.P. Messa-L.Profili, Il Cantico della fraternità, Assisi, 2003., str.17-18). Štoviše, bratstvo je za Franju mjesto “susreta s Bogom”; u tom su smislu, Opomene prava magna charta života u bratstvu, koji se radikalno temelji na životu življenu u najvećem siromaštvu, uz neprestano pozivanje na Krista (C. Paolazzi, Lettura degli Scritti di Francesco d’Assisi, Milano, 1987., str. 113). Unutar toga “temeljna zakona”, Franjo, kroz brojne pojedinačne portrete, donosi idealnu sliku kršćanina, koji je servus Dei, koji je frater minor (Usp. K. Esser, Gli Scritti di S Francesco d’Assisi, Padova, 1982., str. 83-149)

Nit koja povezuje i osigurava pozadinu čitavu korpusu Opomena jest kenosis, Kristova “oplijena”, njegov status Sluge, njegovo otkupiteljsko siromaštvo, a samim time, i “novo stvorenje.” (Gal 6,15). Jedino unutar ove dimenzije možemo uspostaviti temelje istinskoga evanđeoskoga bratstva.

V. Opomena

Promisli, o čovječe, koliko te Gospodin Bog uzvisio, stvorivši te i oblikovavši na sliku Svojega ljubljenoga Sina po tijelu te na njegovu priliku (usp. Post 1,26) po Duhu.

I svi stvorovi pod nebom poznaju svoga Stvoritelja, služe mu i slušaju ga bolje od vas, svaki prema svojoj naravi. Čak ga zlodusi nisu niti razapeli, već ste to učinili vi, zajedno s njima, i dalje to činite, uživajući u porocima i grijesima. Čime se, onda, možete hvaliti? Čak i kada biste bili toliko vješti i mudri te biste znali sva otajstva i sve spoznanje i govorili sve jezike (usp. 1 Kor 13,1-4), ne biste se time mogli hvaliti.  Jer, čak i kada bi netko od Gospodina primio posebno spoznanje najveće mudrosti, samo jedan zloduh znao je o nebeskim stvarima i sada znade o zemaljskima više negoli sva ljudska bića zajedno.  Jednako tako, čak i kada biste bili ljepši i bogatiji od svih te činili čudesa i tjerali zloduhe: sve se to vama protivi; ništa vam od toga ne pripada; ničime se od toga ne možete uznositi. Možemo se, međutim, slabostima svojim hvaliti (usp. 2 Kor 12,5), kao i svakodnevnim nošenjem svetoga križa Gospodina našega Isusa Krista.

Ovaj tekst ne govori otvoreno o bratstvu, ali je zato upućen svakome od nas te izražava njegovo iskustvo života i vjere: odatle, međutim – nizom razmatranja – poziva svakoga brata na sagledavanje sama sebe u svjetlu Kristovu i na življenje nove zapovijedi mudrošću koja proizlazi iz križa Kristova.

I ovdje, kao i u ulomku iz Lukina Evanđelja, možemo otkriti tri vida što proizlaze iz  pomna čitanja onoga što Franjo stavlja pred nas:

a) viđenje ljudskoga bića; r.1-4

b) korijen grijeha; r.5-7

c) slava ljudskoga bića; r. 8

a) Viđenje ljudskoga bića

Tekst započinje pozivom na promatranje sebe u svjetlu Božjemu: “Promisli”. Djelo smo Božje i ta činjenica daje smisao našem životu. Imajući u vidu naše čovještvo, Franjo se vraća prvim stranicama Biblije: Bog “nas stvori na sliku svoga ljubljenoga Sina po tijelu” te dodaje “i na Njegovu priliku po duhu.”  Novo je to viđenje ljudske osobe, što ga Franjo ovdje nudi, dimenzija koja nas vodi u svakodnevlju uvijek promatrati sebe u njegovu pozitivnu svjetlu. Samo je moje tijelo preslik tijela Kristova, moj je Duh satkan na Njegovu priliku: Bog je podario to “uzvišeno stanje” koje prosvjetljuje moj život i sve moje odnose s braćom. To dostojanstvo ostaje čak i onda, nastavlja Opomena, kada padnem u grijeh. Da bi razjasnio veličinu čovječanstva, svetac se služi dojmljivom slikom kako bi ukazao na sklad stvora koji “služi svojemu Stvoritelju i sluša ga”. Sve stvoreno znade što treba činiti i vrši svoju službu poslušno i podložno Stvoritelju “bolje od vas”. Jedini stvor obdaren inteligencijom i mudrošću jest čovjek, koji ujedno i jedini nije kadar čuti glas Gospodnji, već ga radije “razapinje uživajući u porocima i grijesima”. Tekst teret odgovornosti stavlja na svakoga od nas. Tri su elementa koji određuje čovjekovo odbijanje promotriti sebe i živjeti u svjetlu Božjemu: poroci, grijesi i užitci. U djelima svetoga Franje ove dvije riječi, poroci i grijesi, često nalazimo zajedno, iako je zapravo riječ o dva različita pojma, jer “poroci” ukazuju na zle sklonosti, sebične strasti i nagone koji tu žive i nad kojima nemamo potpun nadzor, dok “grijesi” podrazumijevaju konkretne, željene i izvršene, čine, koji kaljaju sliku Božju, što je predstavljamo, istovremeno narušavajući odnos između Boga i braće. Glagol “uživati” upućuje na užitak neposrednoga zadovoljenja vlastitih poriva, u potrazi za oslobođenjem i samoostvarenjem. Stoga – u smislu u kojem ga Franjo upotrebljava – ovaj izraz znači okretanje sebi, zavaravanje kako smo samodostatni i kako se možemo ostvariti izvan zajedništva s Bogom i s braćom.  A Franjo nam, u jednome trenutku, postavlja sljedeće pitanje: “Čime se možemo istinski hvaliti?”

b) Korijen grijeha

Što nas uistinu tjera na ulazak u dinamiku udovoljavanja sebi te u konačnici grijehu? Ovdje se Franjo otkriva kao dubok poznavatelj ljudskoga duha: bez čuvstava prema Bogu u ljudskoj osobi, “bez ljubavi” (usp. 1 Kor 13,1), u čovjeku nema ničega. Ne pomažu čak niti najuzvišeniji darovi što ih posjeduje. Potom navodi različita očitovanja znanja:  inteligenciju, koja u ovome okružju znači “intelektualnu profinjenost” (latinski: esse subtilis); mudrost, kao životno iskustvo; znanje, kao plod učenja. Franjo tomu dodaje i neke duhovne darove: tumačenje jezika i sposobnost ispravna (subtiliter) spoznavanja nebeskih stvarnosti, odnosno, teološko pronicanje i shvaćanje otajstava. “Ničime se od toga, “ glasi tekst, “ne možete uznositi”, niti svojom ljepotom, niti bogatstvom, niti bilo kojom izvanrednom vještinom zahvaljujući kojoj“činimo čudesne stvari, kao što je izganjanje zloduha.” Dapače, vrlo oštrim riječima dodaje: “Sve su vam te stvari prepreka i ne tiču vas se.” Pomnim uvidom Franjo dotiče korijen grijeha: ne smatrati sebe djelom Božjim već si prisvajati darove primljene od Gospodina.

c) Slava ljudskoga bića

Na taj način dolazimo do odgovora na pitanje što smo ga prethodno postavili: “Hvaliti se možemo svojim slabostima.” Stvarnost svojstvena ljudskome biću jest ta što je ono ograničeni stvor — krhak, smrtan, ovisan o svome Stvoritelju. Hvaliti se time znači spoznati vlastitu bijedu i tako biti zahvalan na onome što nam Bog daje te biti otvoren daru braće, konkretnu očitovanju prisutnosti Gospodnje. Povod za hvalu stoga valja tražiti u evanđeoskom nasljedovanju raspetoga Krista: “Svakodnevnu nošenju svetoga križa Gospodina našega Isusa Krista.”

Evanđeosko bratstvo

4. Ako sada spojimo ono što proizlazi iz Evanđelja s onime što se pojavljuje u petoj Opomeni, dobivamo opis evanđeoskoga bratstva koje započinje s dinamikom svakoga fratra, sve dok ne stignemo do onoga što je zajedničko te odlikuje naš zajednički život ad intra, kao i naše navještanje Evanđelja u poslanju.

a) U evanđeoskome smo tekstu razmatrali okružje raspre (prepirke) među učenicima za euharistijskim stolom s Isusom. Predmet je njihova sukoba utvrditi tko je najveći. Riječ je o stvarnoj i ozbiljnoj prepirci, koja ne uzima u obzir ono što se još događa u tome trenutku: Isusov euharistijski dar. Motivaciju za ovo postavljanje jedne stvari na drugu možemo pronaći u načinu prepoznavanja našega iskrivljena poimanja Boga, sebe samih, drugih. Tekst Franjine Opomene pretvara se u prosvjetljenje: koje se to viđenje ljudske osobe nalazi u pozadini naših bratskih odnosa? Koji su konkretni znakovi na temelju kojih brata doživljavamo kao dar jer je slika Kristova? Nije to retorično pitanje koje nam ostavlja vremena za odgovor, već ono koje nam donosi smisao našega življenja u zajedništvu. Nikada nećemo uspjeti otvoriti se drugome ako ga ne gledamo u svjetlu Božjemu. U protivnome su svaka riječ, svaki pogled i svaka gesta već unaprijed krivo shvaćeni, i prije no što do njih dođe. Možda se u našim bratstvima trsimo razgovarati i međusobno susretati upravo stoga što nemamo čist pogled na drugoga. Čini se kako Franjo želi reći kako uzrok toga napora u komunikaciji valja tražiti u nastojanju biti bolji od svih, pripisivati sebi primljene darove te negodovanju ako naši darovi nisu prepoznati i uvaženi. Riječima V. opomene, možemo kazati kako na površinu izbijaju naši poroci i upravljaju nama. Tako ne uspijevamo uspostaviti dijalog s braćom, a još manje steći pozitivno viđenje ljudske osobe, brata koji je pred nama. Vraćanje na sebe i traženje vlastite neovisnosti i autonomije plod su te želje za dominacijom.

b) Opomena  upućuje na put razlučivanja koji nas može dovesti do prepoznavanja korijena grijeha: uključuje ulazak u sebe i otkrivanje kako smo krhka bića, sklona zlu, ukoliko ne ostavimo mjesta ljubavi Božjoj razlivenoj u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan (usp. Rim 5,5). Upravo nam ta ljubav omogućuje spoznati vlastite granice i radost dara brata, kao dara koji nadilazi moje sposobnosti: “Inteligencije i mudrosti… svega znanja… poznavanja svih jezika i spoznanja otajstava… ljepotu i bogatstvo koji nadilaze sve drugo, pa i čudesa, poput izganjanja zloduha…” Popis je to koji sabire sve naše motivacije, čak i one najzakrabuljenije u duhovnost, popis koji jako dobro sažima naše skrivene želje biti priznatima unutar bratstva,  kao “kraljevi i dobročinitelji” svih ostalih.

c) “Ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje”: ove nam Isusove riječi nude pogled na konkretan put obraćenja kako pojedinca, tako i bratstva. Franjo upućuje kako vršiti to “služenje” Isusovo: nositi “svaki dan sveti križ”.  Moj “križ” nije nepravda što su mi je nametnuli drugi. Drugim riječima, možemo kazati kako “križ” podrazumijeva: nasljedovanje, Evanđelje, Euharistiju, sebedarje, podlaganje, slušanje brata, dijeljenje, siromaštvo, poslanje. Služiti, dakle, znači suobličiti se Kristu siromašnu i raspetu, sluzi do nogu svakoga čovjeka. Evanđeosko bratstvo pred svijetom posjeduje mandat ovakve vrste svjedočenja: biti slika Krista, siromašna i poslušna.

Čitanje evanđeoskoga teksta i usporedba s petom Opomenom poveli su nas k otkriću bitnih odrednica evanđeoskoga bratstva putem obrata vrijednosti za koje ne možemo reći kako pripadaju samo “svijetu”, jer nam – na temelju zdrava osobna razlučivanja – valja priznati kako borave u nama, pokazujući se vazda živima i negativno se uplićući u najrazličitije životne situacije. No, valja zapamtiti i to kako, za Franju, bratstvo nije plod asketska osobna suprotstavljanja tim “zlim namislima” koje izviru iz naših dubina (Usp. Mk 7,20-23). Za serafskoga oca bratstvo postaje mogućim na temelju Očinstva Božjega, kojega je njegov Sin, Isus Krist, objavio. Na početku njegova iskustva, ovo je temeljan uvid koji mu omogućuje sve iščitavati na nov način: slobodnu, besplatnu ljubav Božju. To ga stubokom mijenja te sve poprima novo značenje, dobiva novu motivaciju. Franjo je čovjek bratstva jer naslućuje kako sve ima zajedničko izvorište, ljubav Oca, Svevišnjega, Svemoćnoga i dobroga Gospodina  (Pjesan stvorova FF 263). Evanđeosko je bratstvo, stoga, dar ljubavi Oca u Isusu Kristu, življene zahvaljujući prisutnosti Duha Svetoga “i njegovu svetu djelovanju” (Usp. Rb X,8; FF104). To svakako ne znači da se mi, sa svoje strane, ne moramo i dalje truditi. Evanđeoski tekst i franjevački izvori daju nam jasne naputke što ih ne valja podcijeniti s obzirom na naše osobno i bratsko putovanje.

Radi toga bih želio podsjetiti na neke odlike evanđeoskoga bratstva, jer mogu poslužiti kao putokazi novosti života u Kristu:

 Biti brat nije pitanje odluke, kao što je to slučaj s prijateljima, niti izbora, već otvaranja: zahtijeva priznavanje drugoga i njegovo prihvaćanje kao brata. To znači kako iskustvo bratstva ne ulazi među stvari ovisne o mojoj slobodnoj volji, trudu mojih ruku, ili pak domišljatosti moje inteligencije. Ono redovito posjeduje vid dara koji me nadilazi, a time i dinamiku poziva koja me prisno poziva i dotiče. Sjetimo se: “Bog mi dade braću”; to je odlika našega reda — bratstvo koje je darovano.

 Blizak pojmu bratstva jest i onaj uzajamnosti, čiji je prikaz u Bibliji (daleko od toga da bi bio idealiziran pojam bratstva, budući da je njegovo viđenje oslobođeno svake tlapnje) redovito obilježen slabošću, lakoćom kidanja, budući da je riječ o području na kojemu se očituju drugost i različitost. Bratstvo se nerijetko doživljuje kao mjesto napetosti koje prijete prerasti u sukob, ili barem neki oblik nevolje. Što god ono bilo, primanje brata redovito ide preko priznavanja njegove različitosti.

 Još je jedno svojstvo bratstva pitanje pripadnosti: postoji “nutrina” i “vanjština”:  nutrina bratstva redovito pruža osjećaj prisnosti, međusobne pripadnosti, dubinu odnosa, što je sve redom neophodno za sazrijevanje osobe te gdje ljubav ne ostaje apstraktna niti pak neuhvatljiva stvarnost, već postaje konkretna i uosobljena — mjesto gdje se ljubav pretvara u riječ, pogled, dobrodošlicu, slobodno (besplatno) darivanje (Dovoljno je pročitati svega nekoliko stranica koje bratstvo opisuju u njegovim izvorima: npr. 1 Ćel 39-40; FF 387-391).

 Naposljetku, još jedna tipična odlika iskustva bratstva: putem njega, drugi me obdaruje novim identitetom. U trenutku kada se drugome obratim riječju “brate”, i sam dobivam novo ime: također ono brata. Priznati kako imam brata znači steći posve novu svijest o sebi.

Prihvaćanje, uzajamnost, pripadnost, identitet: ova su četiri pojma zajedno utkana u naše evanđeosko bratstvo. Oni isključuju svaki izraz sile ili “veličine” te, posve suprotno, zahtijevaju evanđeoski stav malenosti i sluge/đakona, poslušnosti i siromaštva. Pitanje je to ozračja u kojemu živimo svoje odnose, kako bismo ostvarili svoje prijedloge i želje, vršili svoje dužnosti, rasli na jedan zdrav način. Ako iz iskustva ljubavi prema Bogu i bližnjemu proizlazi svako dobro djelo, tada su – u konkretnosti svakodnevnoga bratskoga života – vrata koja izravnije vode u to iskustvo upravo uzajamna poslušnost, kako upućuju crkveni oci: “U čitavome Svetome pismu ne vidim da bi Bog imao druge želje za čovjeka doli da se ovaj ponizi pred svojim bližnjim, odrekne svoje volje, neprestano zaziva njegovu pomoć i kloni se sna zaboravnosti” (Izaija Sketski). Ovo nipošto nije lako, ali se zato pokazalo duboko istinitim. Kada u Očenašu molimo: “Budi volja Tvoja”, molimo prije svega za iskustvo ljubavi prema Očevoj velikodušnosti za nas ljude; iskustvo spasenjske ljubavi što je Bog gaji prema svim ljudima, a koja se iskazuje kroz milost darovana bratstva. Bez toga je nemoguće radosno živjeti. Nije moguće niti jednu od zapovijedi vršiti radosno, niti živjeti Kraljevstvo Božje. Svatko je od braće dionik u odgovornosti za život i ozračje bratstva. Temelj svega je povjerenje što nam ga valja gajiti jednih prema drugima. Slobodni smo, ali i odgovorni. Htjeti biti “velik” znači nasljedovati Gospodina Isusa, morati služiti. Služiti znači izvršavati “dobru volju” Očevu prema drugima — što se u Isusu u potpunosti ostvarilo.  Vršiti “dobru volju” znači učiniti neka zasja ona ljubav Božja prema ljudima koja je temelj njihova dostojanstva i slobode. Govorimo o onoj veličini koja znade kako osloboditi dostojanstvo ljudske osobe, otkrivajući joj kako je ne samo predmet, objekt, već i subjekt ljubavi. Služiti znači steći sljedeće otkupljenje: osloboditi dostojanstvo ljudske osobe i učiniti neka Gospodnje prisutnost zasja u punome sjaju. Ukoliko služenje ne vodi k tome cilju, to znači kako je ono još uvijek odveć ljudsko te kako je riječ možda o sentimentalnu velikodušju, ili pak želji za samodokazivanjem.

Prečesto smo skloni ova razmatranja smatrati nečim apstraktnim, neukorijenjenim u stvarnost života te poradi takva razmišljanja držimo opravdanim ne posvetiti ozbiljnu pozornost predanju Evanđelju. Proslava obljetnice tako postaje prigodom za milosnu obnovu našega predanja vjerodostojnome životu koji će stubokom preobraziti baš svaki – kako nutarnji, tako i vanjski – vid naše osobe. Nemamo pravo na evanđeosko bratstvo, ali zato imamo dužnost moliti za milost da mognemo učiniti sve što je do nas, kako bi ono postalo putokaz novosti Kristove.

Apostolsko poslanje utemeljeno na Evanđelju

5. Na Generalnom kapitulu što smo ga ove godine proslavili, jasno smo ustvrdili kako izričaj “Formacija za poslanje” može – u ovome milosnome vremenu u kojemu nam dobrota Božja daje živjeti — izraziti mogući prioritet Reda kroz ovih idućih šest godina (do 2013.) (Usp. Generalni kapitul 2007., “Formacija za poslanje”- Elementi za šestogodišnji projekt Reda). Htio bih pozornost sviju ponovno svratiti na ovaj prioritet koji će pratiti putovanje treće faze k proslavi obljetnice.

Razmatranje bratstva koje je obilježilo prvi dio ovoga pisma postavilo je temelj formacije za poslanje, bez koje bi naše misionarsko svjedočenje bilo uzaludno. Znade kako je naše poslanje ukorijenjeno u Trojstvu: ono proistječe iz jedinstvena poslanja Sina Božjega, Isusa Krista, poslana od Oca. Ukorijenjen u znakove vremena, franjevački pristup poslanju u svakoj kulturi i životnoj situaciji danas, uz naviještanje, postaje uspostavljen svjedočenjem istinskoga bratskoga života, malenosti, služenja u mjesnoj crkvi i Redu (RB III, 10-11; FF85).

Čest rizik u koji upadamo govoreći o poslanju jest pokušaj njegova određivanja s obzirom na to što činimo, ili neku naročitu djelatnost, kao da bi se sve svodilo na “količinu” postignuća, ili pak ostvarenih “obraćenja”. Za Franju to nije slučaj: on ne opisuje djelatnosti braće, kao ni službe što ih vrše, već način njihova života. Štoviše, u Potvrđenome pravilu čitamo: “Svjetujem, potičem i ohrabrujem svoju braću u Gospodinu Isusu Kristu neka se, odlazeći u svijet, ne upuštaju u prepirke i izbjegavaju svaku raspru, kao i prosuđivanje drugih: neka, naprotiv, budu blagi, miroljubivi i skromni, krotki i ponizni te srdačno sa svakime razgovaraju, kako dolikuje“ ( RB III, 10-11; FF85).

Ovaj poticaj nadopunjuje sljedeći, iz Nepotvrđenoga pravila: “Braća koja odlaze među nevjernike mogu se među njima, u duhovnome smislu, ponašati na sljedeća dva načina. Jedan je da se ne prepiru niti raspravljaju, već, iz ljubavi prema Bogu, budu podložni svakome ljudskome biću, priznajući se kršćanima. Drugi je način, kada uvide kako je to Gospodinu milo, navješćivati Riječ Božju, jer vjeruju u Boga, Oca Svemogućega, Sina i Duha Svetoga, Stvoritelja svega te Sina, Spasitelja i Otkupitelja i kršteni su, postali su kršćanima – budući da onaj koji nije ponovno rođen iz vode i Duha Svetoga ne može ući u Kraljevstvo Božje” (RNB XVI, 5-7, FF43).

Ovdje nalazimo odlike pripadnika male braće u poslanju: bratski je to i svekoliki čovjek, dobrohotan, nenametljiv, spreman na služenje, mirotvorac. Slika je upotpunjena opisom načina na koji se pripadnik male braće upućuje u svijet, “u duhovnome se smislu ponašajući,”  kaže on, “ na dva načina.” Prvi je način življenja utemeljen na uzoru blaženstava, a drugi predstavlja javno naviještanje Evanđelja do kojega dolazi onda kada braća uvide kako je to Gospodinu milo. Franjinim riječima, to uključuje činjenicu kako je sam život misionara živa Riječ kraljevstva. Nije riječ o naviještanju blizine Božjega Kraljevstva, već o njegovoj prisutnosti među nama preko prisutnosti braće te o evanđeoskome bratstvu koje postaje konkretan i djelatan znak kojim se svjedočanstvo potvrđuje. Što, dakle, za Franju i njegovu malu braću predstavlja “poslanje”? Otvorenost ljudskoga srca Božjim darovima, Duhu Gospodnjem; odbijanje svake moći; naviještanje Božjega utjelovljenja. On kao takav postaje suputnik svakome čovjeku pogođenu trpljenjem (Usp. Rimski misal, zajednički predslov VIII). Poslanje se braće stoga sastoji u naviještanju otajstva Božjega, njegove svemoguće ljubavi i onoga što je otkrivanje te stvarnosti kadro učiniti u životima onih koji joj se otvore: slušanju i čuvanju Riječi, životu u skladu s Evanđeljem i vjernosti, naviještanju prije svega životom, uz pratnju i tumačenje riječi.  Tu leži samo srce poslanja.  Sve je ostalo — predaje, strukture, različite inicijative – tek u službi ove poruke.

Misionarska intuicija Franjina, utemeljena na poštivanju ljudske osobe i njezinu dostojanstvu, kao i na uvažavanju kultura i tradicija, ohrabruje nas da se sve više upuštamo u nove inicijative, u skladu s potrebama našega vremena. Trebali bismo imati na umu ono što su nam braća okupljena na Međunarodnome kongresu misija u Indiji u siječnju 2006. rekla o iščitavanju istine našega vremena: “Svijet u kojemu mnogi od nas žive obilježen je pojavom sekularizma, ravnodušnosti te nadasve globalizacije. Sve to nerijetko izaziva duboku krizu ljudskih, vjerskih, društvenih i kulturnih vrijednosti.  Nadalje, uzrokuje pogoršanje gospodarskih prilika, zbog čega se povećavaju siromaštvo, nepravda, isključenje prevelikoga broja ljudi iz raspolaganja dobrima te migracije prema zapadu i njegovim megalopolisima. Navedene pojave ubrzavaju postupke internacionalizacije i višekulturalnosti, koji nisu uvijek popraćeni novim međukulturalnim dijalogom. Suočeni smo s prilikama koje vape Crkvi i redovničkome životu, a time i našemu Redu, zahtijevajući od nas promjenu “načina vršenja poslanja” (Pismo svoj braći Reda: “Ne možemo šutjeti o onome što smo vidjeli i čuli.” Međunarodni kongres misija, OFM Conv. Kerala (Indija), 1. siječnja 2006.).

Iz svega toga slijedi kako konkretno trebamo izvršiti određene izbore i uspostaviti neke prioritete, kako bi ta “formacija za poslanje” postala osobnom dimenzijom svakoga brata i svakoga bratstva Reda. Držim prikladnim podsjetiti na neke vidike, temeljne za postizanje bolje formacije za poslanje:

– veći sklad između života molitve i apostolata, ne zaboravljajući pritom kako je ishodište našega poslanja svakodnevno, trajno susretanje s Gospodinom Bogom;

– življenje iskustva poslanja kao bratstva i briga oko formacije “brata” s obnovljenim duhom, kako bi došlo do boljega razumijevanja njegova identiteta i mjesta unutar bratskoga života;

– pouka u odgovornu, zdravu i umjerenu služenju sredstvima komunikacije (internetom i drugim sredstvima općenito);

– spremnost na veći misionarski senzibilitet, čime se naglašava franjevačka dimenzija života, dajući prednost mjestima i izričajima većma povezanima s našom duhovnošću, tradicijom i kulturom (Usp. Usp. Generalni kapitul 2007., “Formacija za poslanje”-Elementi za šestogodišnji projekt Reda);

– Liturgija. Liturgijska molitva Časosolova, slavljenje Euharistije, lectio divina, osobna molitva, kontemplacija: dijelovi su to temeljna vida našega evanđeoskoga života — odnosa s Ocem, Svevišnjim, Svemoćnim Gospodinom dobrim. Živjeti ovaj vid našega franjevačkoga života vjerodostojno i revno, predstavlja poslanje. U tome je smislu uputno neka svaka zajednica nastoji imati zajedničku liturgiju u kojoj će svi pripadnici djelatno sudjelovati. Za to valja osigurati mjesto i vrijeme, kako bi postalo proročki navještaj života koji je uistinu evanđeoski, preko ovoga znaka zajednice okupljene i ime Krista.

– Pravda, mir, očuvanje stvorenoga, ekumenizam i međureligijski dijalog. Promicati ove vrijednosti svojim životom, izraz je razlučivanja, koje – kao što je kod Franje slučaj – proizlazi iz evanđeoskog iščitavanja svega stvorenoga, svijeta i povijesti.  “Franjevačka je pravda iskustvena, prije svega življena, a tek onda propovijedana.  U svijetu, Duh učvršćuje izgradnju pravedna društva kojemu svatko ima pravo pripadati, jer svi smo sinovi jednoga Oca“ (Ibidem str. 198-199).

– Međukulturalnost. Živjeti franjevačku karizmu u ekonomiji povijesti i Crkve znači svjedočiti naročitu kulturu, koja je odabrala Evanđelje za svoju temeljnu opciju. Ovoga trenutka, naš Red predstavlja višekulturalnost koja zahtijeva novost života u svakome bratu, kao i u našim bratskim odnosima. U skladu s time, od životne je važnosti prispjeti do dublje svijesti povijesti i duhovnosti konventualnoga franjevaštva, budući da je ona bitna za stvaralačku vjernost bratstva jednome duhu koji nadahnjuje Red. Svakako da će biti potrebno vrijeme prije no što ovaj postupak donese ploda, no u svakom će se slučaju naposljetku moći dogoditi, ako sebi dopustimo uključenost, ne prenoseći na druge osobnu odgovornost koju nam svakodnevni život donosi kroz svoja događanja.

Bratstvo u poslanju

Sluge i braća sviju

6. Sluga je uzor što nam ga je Isus ostavio za življenje njegove nove zapovijedi: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (usp. Ivan 13,34). Upravo nam za takav uzor valja moliti milost, kako bi naše zajednice bile istinski evanđeoske i sposobne za oživljavanje apostolskoga poslanja. To možemo ostvariti jedino ako sve više budemo ljudi molitve te “ukućani Božji” (Ef 2,19).  Prisnost s Kristom svakoga brata, kao i čitavu zajednicu, potiče na poslanje, na služenje: biti mala braća.

Istinski je “sluga” zaista Isus. U svome posvemašnjemu pouzdanju u Oca, služi svakome, kako bi svakome stekao to isto pouzdanje. Snaga njegove ljubavi proizlazi iz siline te prisnosti. Isto vrijedi i za nas, njegove učenike, njegove sluge, “riječju, sluge”, i ništa više. Upravo tu nalazimo svoje pravo na slavu i čast: ne željeti biti niti imati išta drugo doli ono što ljubav Gospodnja hoće za nas.

Od nas se traži svladati božansko umijeće služenja. Služiti čovječanstvu naš je naročit poziv. Sveti Pavao kaže to isto kada piše: “Sebe propovijedamoslugama vašim poradi Krista” (2 Kor 4,5) te smo “suradnici vaše radosti” (2 Kor 1,24).

Bratstvo i služenje dvije su koordinate u kojima je sadržan naš život male braće, “koja idu među nevjernike… te su podložna svakome ljudskome stvoru, radi ljubavi Božje.”

Stoga, bratstvo podrazumijeva:

– služenje u solidarnosti

Biti sjedinjen s Božjom voljom za sve ljude te istovremeno biti sjedinjen s čitavim čovječanstvom, kako bi njegova ljubav zasjala kao oslobođenje.

– Služenje kao sposobnost zadržavanja ljepote srca

Kada smo povrijeđeni, kako ostati u ljubavi, ne prepoznajemo li srce drugoga jednako dragocjenim kao i naše vlastito, želeći također zadržati i njegovu ljepotu? Instinktivno bivamo potaknuti naglašavati naše povrijeđeno pravo, kao i dužnost drugih da nas iscijele. Ponuditi oproštenje, kao znak obnovljene dobrohotnosti, znači zadržati ljepotu stvorova. Na taj način zadržavam vlastitu ljepotu, istovremeno spašavajući bratovu. Čuvari smo naše braće, rizničari njihove ljepote pred Bogom.

– Služenje kao prigoda za oslobađanje dostojanstva ljudskoga roda

“Radost” je “kraljevstva” sveobuhvatna i radikalna. Dopire do dna srca i hrani njegov život. Braća imaju pravo na našu radost. Molimo za milost da ne prianjamo uz naša dobra, kao da bi nam u njima bila radost te bi – kada bismo ih izgubili – i ona nestala. Molimo za milost da ne zahtijevamo svoja prava, kao da bi nas satrlo, kada bi nam ona bila uskraćena. Molimo za milost ne oplakivanja života, već njegova življenja u ljubavi Gospodnjoj, koji je za nas predao život.

– Služenje kao pobjeda nad zabludama

Postoji borba koja, započeta, rađa opresijom; postoji, međutim, i ona koja umnaža našu radost svojim “svjetlom”, koja obnavlja naše snage i daje poticaja našemu življenju. Riječ je o “borbi” što je podrazumijevaju blaženstva, koja kroti naše tlapnje i snove o razmetanju, ali nam zato obnavlja snagu srca i jača našu nemoć (usp. Iz 40,27-31).

– Služenje kao dioništvo u nadi

Ako istinski uzmemo dioništvo i sudjelujemo u trpljenju srdaca, drugi će se oko nas osjećati odista prihvaćeni i voljeni. Moći će živjeti svoj život u posve drugačijoj perspektivi, s posve novom jedrinom. Bit se sastoji u postizanju življenja na način da drugi, milošću Božjom, osjećaju prihvaćenost i ljubav. Tako će na ovome svijetu biti lakše živjeti, Božja će prisutnost u njemu biti vidljivija a međusobna utjeha imati veći utjecaj na život svakoga pojedinca. Sve to postaje istina koja se dijeli s drugima, kada je srce otvoreno mudrosti što nam dolazi od drugoga.

OTVORENI ZAKLJUČAK

7. Kao zaključak ovog Pisma, želio bih predložiti tri oblika djelovanja, kako bismo ono o čemu smo zajedno razmatrali proveli u djelo, da ne bi ostalo strano našemu svakodnevnu iskustvu – mjestu gdje valja odista na konkretan način ostvariti naše ideale i naš životni odabir.

1.  Neka su pitanja neophodna kako bi nam pomogla shvatiti motivacije koje oživljuju naše bratske odnose, naše služenje, naš misionarski duh. Po kojim se to znakovima poznaje kako istinski ljubimo jedni druge? Po kojim se znakovima vidi kako smo spremni služiti? Na temelju kojih se znakova prepoznaje kako je naša zajednica istinski evanđeoska i apostolska? Po čemu se vidi kako želja za poslanjem istinski pokreće svakoga od nas, kao i našu zajednicu? Po čemu prepoznajemo koliko uspješno prenosimo željenu poruku ljudima i kršćanskim zajednicama unutar kojih živimo?

2. Neke inicijative. Na području formacije svakome pojedinome bratu valja pomoći razviti misionarsku osjetljivost kako za mjesno služenje tako i za posvećenost ad gentes – plantatio Ordinis. Osim toga, valja se pobrinuti kako bi se formaciji posvetila “veća pozornost i učinilo se solidnijom u smislu svjedočenja i znakovita, djelotvorna poslanja unutar mnoštva mjesnih crkvi” (Usp. Generani kapitul 2007., “Formacija za poslanje”-Elementi za šestogodišnji projekt Reda). Uputno je imati na umu prvenstvenu posvećenost “životu sjedinjenja s Bogom, s osobitom pozornošću na Lectio Divina, kao formacijsku franjevačku vrijednost” te “postizanju obnovljena predanja službi poslanja, po primjeru svetoga Franje.” (Ibidem). U programskome dokumentu franjevačke obljetnice, predlaže se neka se “kapitul rogožine” slavi o svakim izborima ili na svakoj konferenciji “kako bi se učvrstilo bratstvo i pružio mu se nov poticaj” ( usp. Red male braće konventualaca. Nasljedovati Krista s Franjom danas.- Program proslave osamstote obljetnice izvora franjevačke karizme namijenjen Bratstvu (2005.-2009.), Rim 2005).

3.  Znak koji u ovoj trećoj fazi projekta slavljenja obljetnice može izraziti želju za ponovnim otkrivanjem naših izvora, kako bi se u naše vrijeme ostvarilo ono što je Gospodin objavio u Franji Asiškome i što i od nas – osobno, kao i od čitava Reda – traži, kako bismo bili djelatni svjedoci, sluge sviju, braća u Kristu. Stoga će, na kraju “kapitula rogožine”, svakome bratu biti uručen tekst Opomena.

Završit ću riječima što ih je sam Franjo uputio čitavome Redu ( Pismo Redu, 1-3,6-11. FF 214-216):

“U ime Presvetoga Trojstva i svetoga Jedinstva: Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Svoj braći, kojoj dugujem poštovanje i veliku ljubav…

svim ministrima i gvardijanima,

svećenicima jednoga bratstva, ponizna u Kristu

te svoj skromnoj i poslušnoj braći, prvima i posljednjima.

Poslušajte, sinovi Gospodnji i braćo moja,

pozorni budite na moje riječi.

Priklonite uho svojega srca

i slušajte glas Sina Božjega.

Čuvajte svim srcem njegove zapovijedi

i savršeno izvršujte njegove naputke.

Uzvisujte ga, jer je dobar,

slavite ga u svojim djelima,

jer vas je zato poslao po čitavome svijetu,

da biste svjedočili njegov glas

riječju i djelom

i svima obznanili

da nema Svevišnjega osim njega.

Ustrajte u stezi i svetoj poslušnosti

te dobrom i čvrstom nakanom vršite što ste obećali.”

PISMO MINISTRA GENERALA U POVODU OSAMSTOTE OBLJETNICE UTEMELJENJA REDA (1209./2009.)

I novi ministar general nastavlja praksu prethodnoga vrhovnog poglavara, da o blagdanu Svih svetih Franjevačkog reda, a u povodu pripreme na 800. obljetnicu utemeljenja Reda (1209/2009), svoj subraću uputi prigodno pismo razmišljanja i poticaja.

“Gospodin mi je dao braću…”

“A oni koji dođoše primiti život,

davahu sve što su posjedovali siromasima i

bijahu zadovoljni s onime što su imali….

To nam je i bila najveća želja.”

(Oporuka, 16-17; FF 117)

Gospodin vam dao mir!

Draga moja braćo, ovo pismo koje obilježava treći stadij puta k osamstotoj obljetnici utemeljenja Reda 1209./2009., započinjem molitvom za mir. Već smo i u prethodnim pismima u više navrata prizivali u pamćenje milost ovog Jubileja, koji nam omogućuje povratak korijenima našega Reda te nam pomaže u sebi samima iznova otkriti “nadahnjujuću iskru koja je prva potaknula nasljedovanje”, koje je tek “odgovor ljubavi na ljubav Božju.”

U programskom dokumentu “Nasljedovati Krista s Franjom danas, ova je treća faza predstavljena kao produbljenje razmatranja o temi koja odlikuje duhovno iskustvo Franje Asiškoga: Evanđeosko bratstvo kao mjesto i znak novine života u Kristu, napose početci života u bratstvu i apostolsko poslanje utemeljeno na Evanđelju.

U ovim izričajima otkrivamo pojavak dviju tema odakle možemo započeti naše razmatranje te na koje se možemo pozvati u bratskome hodu Reda za ovu godinu 2007.-2008.:

1. evanđeosko bratstvo

2. apostolsko poslanje

Prije no što se u potpunosti udubim u razmatranje, želio bih vam svratiti pozornost na dva epiteta što napose odlikuju bratstvo i poslanje: evanđeosko i apostolsko.  Ove riječi u sebi sadrže konačno značenje nasljedovanja Krista, koje se rađa iz pomna čitanja Evanđelja te koje na neki način stvara zajednicu među braćom koja žele postati “apostolima”, odnosno, onima koji su poslani naviještati istu tu Riječ. Bratstvo je istinski evanđeosko, odnosno, od Krista pozvano živjeti u skladu s Evanđeljem, sve dok je istovremeno i apostolsko, odnosno, spremno na poslanje. (…)

Otvoreni zaključak

Kao zaključak ovog Pisma, želio bih predložiti tri oblika djelovanja, kako bismo ono o čemu smo zajedno razmatrali proveli u djelo, da ne bi ostalo strano našemu svakodnevnu iskustvu – mjestu gdje valja odista na konkretan način ostvariti naše ideale i naš životni odabir.

1.  Neka su pitanja neophodna kako bi nam pomogla shvatiti motivacije koje oživljuju naše bratske odnose, naše služenje, naš misionarski duh. Po kojim se to znakovima poznaje kako istinski ljubimo jedni druge? Po kojim se znakovima vidi kako smo spremni služiti? Na temelju kojih se znakova prepoznaje kako je naša zajednica istinski evanđeoska i apostolska? Po čemu se vidi kako želja za poslanjem istinski pokreće svakoga od nas, kao i našu zajednicu? Po čemu prepoznajemo koliko uspješno prenosimo željenu poruku ljudima i kršćanskim zajednicama unutar kojih živimo?

2. Neke inicijative. Na području formacije svakome pojedinome bratu valja pomoći razviti misionarsku osjetljivost kako za mjesno služenje tako i za posvećenost ad gentes – plantatio Ordinis. Osim toga, valja se pobrinuti kako bi se formaciji posvetila “veća pozornost i učinilo se solidnijom u smislu svjedočenja i znakovita, djelotvorna poslanja unutar mnoštva mjesnih crkvi.” Uputno je imati na umu prvenstvenu posvećenost “životu sjedinjenja s Bogom, s osobitom pozornošću na Lectio Divina, kao formacijsku franjevačku vrijednost” te “postizanju obnovljena predanja službi poslanja, po primjeru svetoga Franje.” U programskome dokumentu franjevačke obljetnice, predlaže se neka se “kapitul rogožine” slavi o svakim izborima ili na svakoj konferenciji “kako bi se učvrstilo bratstvo i pružio mu se nov poticaj.”

3.  Znak koji u ovoj trećoj fazi projekta slavljenja obljetnice može izraziti želju za ponovnim otkrivanjem naših izvora, kako bi se u naše vrijeme ostvarilo ono što je Gospodin objavio u Franji Asiškome i što i od nas – osobno, kao i od čitava Reda – traži, kako bismo bili djelatni svjedoci, sluge sviju, braća u Kristu. Stoga će, na kraju “kapitula rogožine”, svakome bratu biti uručen tekst Opomena.

Završit ću riječima što ih je sam Franjo uputio čitavome Redu:

“U ime Presvetoga Trojstva i svetoga Jedinstva: Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Svoj braći, kojoj dugujem poštovanje i veliku ljubav…

svim ministrima i gvardijanima,

svećenicima jednoga bratstva, ponizna u Kristu

te svoj skromnoj i poslušnoj braći, prvima i posljednjima.

Poslušajte, sinovi Gospodnji i braćo moja,

pozorni budite na moje riječi.

Priklonite uho svojega srca

i slušajte glas Sina Božjega.

Čuvajte svim srcem njegove zapovijedi

i savršeno izvršujte njegove naputke.

Uzvisujte ga, jer je dobar,

slavite ga u svojim djelima,

jer vas je zato poslao po čitavome svijetu,

da biste svjedočili njegov glas

riječju i djelom

i svima obznanili

da nema Svevišnjega osim njega.

Ustrajte u stezi i svetoj poslušnosti

te dobrom i čvrstom nakanom vršite što ste obećali.”

PISMO MINISTRA GENERALA O URUČENJU EVANĐELJA

Predraga braćo.

Gospodin vam dao mir!

Približavamo se završetku druge etape našeg puta spomena, na kojemu želimo proći putem kojim je išao naš otac Franjo Asiški da bi stigao do punine nasljedovanja Krista. Put je to traganja, čiji završetak on sam opisuje u Oporuci, tvrdeći snažno i s punom sviješću: „Sam mi je Svevišnji objavio da moram živjeti prema načinu Svetog evanđelja” (FI 116).

Evanđelje je za Franju bio odgovor na traženje smisla, koji je prodrmao njegovom zlatnom egzistencijom i usmjerio je prema potpuno novim horizontima, hodom što ga on sam jednostavno naziva „činiti pokoru”. U tom postupku napuštanja staroga čovjeka i traženja novoga, Evanđelje je za njega kriterij puta i cilj prema kojem se uputio. Ako je, stvarno, stalno suočenje s pisanom Riječi sredstvo za pokretanje i provjeru njegova obraćenja, utjelovljena je Riječ Osoba prema kojoj on oblikuje svoj život, izlazeći iz sebična promatranja sebe samoga da bi ušao u doživljavanje Ljubavi, koje Boga ima za središte i koje je preobrazbena snaga, te u zajednicu braće kao prirodno mjesto, u kojem se očituje nov način postojanja i življenja prema Kristu.

Na programu evanđeoskog života utemeljio je svoj hod prema Ocu, i taj je isti program stavio u naše ruke manje braće kao Pravilo i način života: Opsluživati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći (usp. Pravilo).

Da spomen na izvore naše karizme ne bi bio besplodan, nego obnova zalaganja da živimo u stvarnosti Crkve i suvremenog svijeta, što je Franjo doživljavao osobno i u našoj braći, koja su nas prethodila, to prihvatila i živjela kroz povijest, prirodno je da i mi imamo u Evanđelju temelj i pokretnu silu našega egzistencijalnog puta prema Bogu i svijetu.

S tog razloga, podsjećajući se na potrebu stalnog i neprekinutog obraćenja Bogu, želimo također vidljivo u tu Božju Riječ usredotočiti našu pozornost i našu ljubav, kako bi za svakoga od nas i za sve naše zajednice bila djelotvorni Duh koji prosvjetljuje, vodi i raspaljuje za nasljedovanje Krista i Života koji raste u Bogu i širi se u ljubavi, služenju i bratskom zajedništvu.

To je smisao čina što se vrši prigodom zaključka bitnog trenutka, izvora nadahnuća i zadatka za cijelu našu franjevačku obitelj, kao što je redoviti generalni kapitul 2007.

Još je uvijek Franjo koji, preko svoga nasljednika, predaje Evanđelje braći, pastirima i vođama bratstava raširenih po Zemlji. Njih i danas, šaljući ih po svijetu, moli da braći na pokorničkom putu, koja žive i navješćuju poruku spasenja u raznim kulturama i društvima, ponesu isto Evanđelje, primljeno i prihvaćeno kao Pravilo i način života.

U tom činu želimo prepoznati ostvarenje bratskog zajedništva u jedinom Planu posvećenja Bogu, koji nas ujedinjuje u posebnom izričaju Mističnoga Tijela Kristovog, to jest našeg Reda, te želju da živimo zajedno, u jedinstvu Duha, put preobrazbe u njega, siromašnog, poniznog, raspetog i uskrslog Krista, u pravom smislu riječi malog brata svih ljudi.

Predraga braćo, imajmo Evanđelje stalno pred svojim očima, nosimo ga u svom umu i srcu, živimo ga kao kriterij-vodič svoga postojanja, svjedočeći i navješćujući Božju ljubav prema čovječanstvu.

Zato zajednički primimo blagoslov Oca, primjer Krista i svjetlo i jakost Duha što ih prizivamo po zagovoru sv. Franje i svih svetih, koji su svojim životom svjedočili spasonosnu djelotvornost puta prema Životu, a koji nam sv. Franjo predlaže danas kao i nekoć.

U bratskom zajedništvu. Vaš

fra Marco Tasca

ministar general

Sa Generalnog kapitula, Asiz, 14. svibnja /20 lipnja 2007.

{rt}