Bazilika sv. Antuna Padovanskoga na zagrebačkom Svetom Duhu i ove je godine postala jedno od najvećih hrvatskih hodočasničkih središta. Tisuće vjernika tijekom cijeloga dana pristizale su sa svih strana Zagreba, Hrvatske i inozemstva kako bi na blagdan sv. Antuna sudjelovale u euharistijskim slavljima, pristupile sakramentu pomirenja, pomolile se pred relikvijama Sveca svega svijeta i preporučile njegovu zagovoru svoje obitelji, životne nakane i potrebe.

Ovogodišnje Antunovo bilo je prožeto i posebnim duhovnim ozračjem Godine sv. Franje, kojom franjevačka obitelj obilježava 800. obljetnicu preminuća Asiškoga Siromaška. Kao bazilika povlaštena za dobivanje potpunoga oprosta u ovoj jubilejskoj godini, Sveti Duh tijekom proteklih je mjeseci postao mjesto milosti za brojne hodočasnike koji su ovamo dolazili tražeći pomirenje s Bogom, duhovnu obnovu i novi početak.

Svete mise na Antunovo su predslavili: fra Ivan M. Lotar, fra Ivan Karlić, fra Filip Pušić, fra Miljenko Hontić, fra Zlatko Vlahek, fra Filip Musa, fra Milan Gelo i fra Stjepan Brčina.

Vrhunac proslave bilo je svečano večernje euharistijsko slavlje koje je predslavio zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša. Na početku slavlja nadbiskupa je u ime okupljene zajednice pozdravila obitelj Brkić, istaknuvši kako je njegova prisutnost znak zajedništva mjesne Crkve te ohrabrenje svim vjernicima koji u sv. Antunu prepoznaju uzor vjernosti, velikodušnosti i služenja. U pozdravu je naglašeno i kako Bazilika u Godini sv. Franje na poseban način nastoji živjeti franjevačku karizmu jednostavnosti, otvorenosti i blizine svakom čovjeku. Tom je prilikom, u ime župne zajednice, Nadbiskupu uručen poklon: srebrni medaljon s likom sv. Franje i sv. Antuna podno Kristova križa.

U svojoj nadahnutoj homiliji nadbiskup je vjernike poveo iznad uobičajenoga poimanja sv. Antuna kao sveca kojemu se utječemo u traženju izgubljenih stvari. Polazeći od evanđeoske prispodobe o izgubljenom sinu, istaknuo je kako najveći gubitak u čovjekovu životu nije izgubljeni predmet, nego izgubljeno srce – srce koje se udaljilo od Boga, od molitve, od sakramenata i od bližnjega.

Podsjetio je kako sv. Antun nije želio da ga ljudi pamte po čudesima ni po njegovoj iznimnoj učenosti, nego kao čovjeka koji je upoznao Isusa Krista i cijeli svoj život proveo dovodeći druge k njemu. Upravo zato, naglasio je Nadbiskup, blagdan sv. Antuna poziv je svakom vjerniku na duhovni put koji vodi od pobožnosti prema Evanđelju, od znanja prema mudrosti, od traženja čuda prema istinskom obraćenju te od traženja izgubljenih stvari prema pronalasku izgubljenoga srca.

Posebno je snažno odjeknula njegova poruka da je najveće čudo promjena ljudskoga srca. Ozdravljenja, uslišanja i brojne milosti koje vjernici pripisuju zagovoru sv. Antuna dragocjeni su znakovi Božje blizine, ali pravo se čudo događa onda kada čovjek ponovno pronađe Boga, vrati se sakramentima, obnovi narušene odnose i dopusti Kristu da preobrazi njegov život. Nadbiskup je okupljene pozvao da od sv. Antuna mole upravo tu najveću milost: obnovljenu glad za Bogom, ljubav prema Euharistiji, poštovanje prema Crkvi i spremnost na novi početak.

Cijeli je dan Sveti Duh živio u znaku molitve i hodočašća. Brojni svećenici neumorno su ispovijedali, a mnogi su vjernici upravo na Antunovo pristupili sakramentu pomirenja nakon dugoga vremena. Posebno dojmljiv trenutak dana je blagoslov djece i ljiljana u 18.00 sati kada su trg pred Bazilikom ispunili dječji smijeh, zaigranost te miris ljiljana. Čašćenje relikvija sv. Antuna te neprekidna rijeka hodočasnika koja je tijekom cijeloga dana prolazila kroz baziliku i samostanski prostor bili su živim svjedocima snažne vjere ovoga naroda.

Veliko slavlje bilo je plod višemjesečne priprave, ali i iznimnoga zajedničkog rada stotina ljudi koji su se utkali u njegovu organizaciju. Pastoralni vijećnici, katehisti, voditelji zajednica, ministranti, lektori, izvanredni služitelji pričesti, zborovi, bogoslovi, postulanti, sakristani, kuharice, brojni volonteri i redari svojim su predanim služenjem omogućili da se svaki hodočasnik osjeti prihvaćenim i dobrodošlim. Posebnu zahvalnost zaslužuju upravo redari koji su tijekom cijeloga dana, strpljivo i nenametljivo, brinuli o protočnosti hodočasnika, sigurnosti, redu kod ispovijedi, čašćenju relikvija te pomoći starijim osobama, bolesnicima i osobama s invaliditetom. Njihova požrtvovnost i vedrina bili su jedno od najljepših svjedočanstava duha zajedništva koji obilježava Sveti Duh.

Na kraju slavlja fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike, zahvalio je svima koji su sudjelovali u pripravi i organizaciji Antunovih dana: propovjednicima koji su tijekom Trinaest utoraka i trodnevnice naviještali Božju riječ, braći ispovjednicima, Hrvatskoj provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Evangelizacijskoj zajednici Sveti Duh, sudionicima Osmoga Antunovskog hoda mladih, zborovima, djelatnicima medija, predstavnicima građanske vlasti, policiji, vojsci, medicinskom osoblju te svim dobročiniteljima i hodočasnicima koji su svojim dolaskom potvrdili koliko je sv. Antun duboko prisutan u srcu hrvatskoga naroda.

Antunovo 2026. ostat će zapamćeno po iznimnom broju vjernika, snažnom duhovnom ozračju, besprijekornoj organizaciji i dubokoj svijesti da sv. Antun ni danas ne prestaje okupljati ljude oko Krista. U godini velikoga Franjevačkog jubileja još je jednom postalo jasno da je najveća ostavština ovoga velikog sveca upravo ono na što je podsjetio i zagrebački nadbiskup: pronaći Krista, jer u njemu čovjek pronalazi izgubljeni mir, oproštenje, dom i smisao života.

Homilija nadbiskupa Kutleše na svetkovinu sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu

Sveti Duh, Zagreb, 13. lipnja 2026.

Od izgubljenih stvari do pronađenoga srca (Lk 15, 1-32)

Draga braćo i sestre u Kristu,

došli smo večeras u baziliku svetoga Antuna, kao i prethodnih godina, gotovo spontano, vođeni srcem. U trenucima životnih poteškoća, traženja izgubljenih stvari, izgubljenih odnosa, pa i izgubljene nade, nekako se prirodno utječemo svetome Antunu. Ovdje, na zagrebačkome Svetom Duhu, vjernici već naraštajima dolaze pronaći snagu, utjehu i svjetlo njegova zagovora. I kao što su naši stari donosili svoje brige i radosti, tako i mi večeras nastavljamo isti taj hod vjere ispisujući dugu povijest ovoga mjesta molitve i ovoga grada.

Ove godine cijela franjevačka obitelj, a s njome i cijela Crkva, obilježava 800. obljetnicu smrti svetoga Franje Asiškoga, Antunova duhovnoga oca. Franjo je, po milosti Božjoj, zapalio oganj Evanđelja, a Antun je jedan od njegovih izvrsnih sinova koji su tim ognjem obasjali cijelu Crkvu. Zato dok večeras razmišljamo o svetome Antunu, zahvaljujemo Bogu i za taj franjevački izvor iz kojega je crpio nadahnuće: za jednostavnost, siromaštvo, bratsku ljubav, za ljubav prema Crkvi i malenima.

Sveti Antun nije želio da ga ljudi pamte po čudesima. Nije želio da ga pamte ni po učenosti. Želio je da ga pamte kao čovjeka koji je upoznao Isusa Krista i koji je cijeli svoj život proveo dovodeći druge k njemu. Zato večeras ne slavimo samo velikoga sveca. Slavimo Krista koji je u Antunovu životu pokazao što može učiniti s čovjekom koji mu se potpuno preda.

Život svetoga Antuna nudi nam barem četiri moguća smjera, četiri koraka, istinski plodne proslave njegova blagdana: od pobožnosti prema evanđelju, od znanja prema mudrosti, od čuda prema obraćenju, od traženja izgubljenih stvari prema pronalasku izgubljenoga srca.

Koji god od tih smjerova izabrali kao svoj duhovni put, na njemu možemo sazreti u svojoj vjeri kao ljudi koji ne traže brza rješenja, nego dopuštaju Bogu da ih polako preobrazi iznutra.

1. Od pobožnosti prema Evanđelju

Ovdje, ali i u mnogim drugim krajevima naše domovine i svijeta, čašćenje svetoga Antuna gotovo se može „opipati“. Tu su omiljeni kipovi, relikvije, svijeće, pobožnost 13 utoraka, ispovijedi, hodočasnici koji pristižu sa svih strana. Sve to govori da narod živo osjeća blizinu ovoga sveca. No Crkva nas na blagdane svetaca poziva da idemo dublje: od pobožnosti prema susretu s Kristom.

Isus kaže: „Blago onima koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11, 28). Upravo je to bila tajna svetoga Antuna. Nije bio blažen zato što je bio učen, nego zato što je Božju riječ slušao, čuvao i živio.

Za svetoga se Antuna kaže da je napamet znao čitavo Evanđelje. Ali to ne bi imalo nikakvoga smisla da Riječ koju je čitao nije bila i njegov život. Njegova svetost nije nastala iz puke sentimentalne pobožnosti, recitiranja stihova Svetoga pisma, nego iz ozbiljne odluke da evanđelje postane norma njegova mišljenja, govora i djelovanja. Bio je čovjek intenzivne molitve i askeze; prije nego što je propovijedao drugima, dugo je klečao pred Raspetim i pred Isusom u Presvetome Oltarskom Sakramentu. Svojim nastupima nije tražio slavu, nego ih je radije podnosio kako bi ljudi upoznali Krista i promijenili život.

I mi smo često u napasti ostati na razini običaja i izraza pobožnosti koji u nama bude lijepe osjećaje. Zapalimo svijeću, izmolimo „Devetnicu sv. Antunu”, obećamo neku žrtvu ako nam usliša molitvu. Sve je to dobro, lijepo i ljudski. No sveti Antun bi se žalostio kad bi pobožnost prema njemu postala zamjena za Evanđelje, a ne put prema njemu. On nas poziva da ne ostanemo samo „pobožni”. Poziva nas da postanemo ljudi evanđelja. Da dopustimo Kristu da nam mijenja srce, savjest, odluke i odnose.

Svatko je od nas večeras došao s konkretnom nevoljom: bolešću, problemom u obitelji, financijskim teretom, unutarnjom tjeskobom. Dobro je sve to povjeriti omiljenome svecu. Ne zaboravimo pritom da je cilj našega života suobličiti se s Kristom. Ne zaustaviti svoj pogled samo na svetom Antunu. Pustiti da nam Riječ progovori, kao što je govorila njemu, da našim životom oživi kao što je oživjela njegovim. Pustimo stoga da nas zahvati milost sakramenta ispovijedi, da nahranjeni Kruhom života ne čeznemo za onime što ne siti. To je prvi korak koji nam sveti Antun pokazuje: prijelaz od pobožnosti prema živome svjedočanstvu Evanđelja.

2. Od znanja prema mudrosti

Apostol Jakov u svojoj poslanici razlikuje mudrost ovoga svijeta od mudrosti koja dolazi od Boga. Zato piše: „A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena“ (Jak 3, 17). Upravo je takvu mudrost imao sveti Antun. Bio je jedan od najučenijih ljudi svoga vremena. Poznavao je Sveto pismo i teologiju bolje od mnogih svojih suvremenika, ali Crkva ga nije proglasila naučiteljem zato što je mnogo znao, nego zato što je dopustio da ono što zna postane njegov život.

Postoji velika razlika između znanja i mudrosti. Znanje nam donosi poznavanje činjenica, informacija i argumenata. Mudrost nas osposobljava za život, ljubav, predanje Bogu, suočavanje s patnjom, s krivnjom i sa smrću. Znanje može ispuniti um, ali samo mudrost može preobraziti srce. Znanje bez mudrosti može postati hladno, oštro, pa čak i razorno. Mudrost se rađa kada dopustimo da Božja istina zahvati cijeli naš život.

Sveti je Antun mogao svoje znanje pretvoriti u sredstvo prestiža i moći. Umjesto toga stavio ga je u službu Evanđelja. Njegove propovijedi nisu bile pokazivanje učenosti, nego hrana za jednostavne, utjeha za razočarane, poziv na obraćenje grešnicima i svjetlo onima koji su lutali. Zato ga narod i danas osjeća „svojim“. Nije bio profesor koji govori s visoka, nego brat koji razumije čovjekovo srce.

I mi danas živimo u vremenu eksplozije informacija i lako dostupnoga znanja. Znamo sve, a sve manje znamo živjeti. Djeca i mladi lako dođu do svake informacije, a teško nalaze smisao. Koliko je među nama onih koji su o vjeri mnogo toga čuli i znaju, a ipak osjećaju da im nešto važno nedostaje. To nešto dolazi kada dopustimo da nas Bog iznutra preobrazi i kada mu otvorimo srce da od našega kamenog srca učini srce od krvi i mesa. Antun nas poziva na takvu preobrazbu. Da ne skupljamo samo informacije o vjeri i da ne množimo molitve, nego da tražimo mudrost: da je od Boga prosimo pitajući ga kako živjeti, kako oprostiti, kako odgojiti djecu, kako nositi teret bolesti, kako ostati vjeran u braku, kako pošteno raditi u nepoštenome okruženju.

Možda je večeras vrijeme da svatko od nas kaže: „Gospodine, po zagovoru sv. Antuna, daj mi mudrost. Ne daj mi samo odgovore koje želim čuti, nego istinu koju trebam čuti. Ne daj mi samo osjećaj mira, nego hrabrost da uredim život po Tvojoj volji.”

3. Od čuda prema obraćenju

Prva asocijacija na svetoga Antuna za mnoge su čudesa. Koliko je puta narod prepoznao njegov zagovor u neočekivanome ozdravljenju, u izlazu iz bezizlazne situacije, u pomirenju nakon godina šutnje, u pronalasku nekoga važnog dokumenta, posla ili stana. Crkva je kroz stoljeća zabilježila niz čudesnih događaja vezanih uz Antuna, a pobožnost prema njemu nerijetko je povezana s iskustvom uslišanja.

Ipak, upravo tu leži opasnost da čudo postane cilj i svrha naših molitava, da svetome Antunu pristupamo kao duhovnoj hitnoj pomoći: nazovemo ga kad nam gori pod nogama, a kad se situacija smiri – zaboravimo i njega i Boga. Ništa nije dalje od duha i nauka svetoga Antuna kao čudo koje ostaje na razini fenomena, prolaznoga rješenja, bez plodova nutarnje obnove života.

Najveća čuda u životu svetoga Antuna nisu bila ozdravljenja i izvanredni znakovi, nego obraćenja ljudskih srca. Uostalom, upravo nam Evanđelje pokazuje da je najveće čudo ono koje se događa u čovjekovoj nutrini. Kada je carinik Zakej susreo Krista, nije ozdravio od bolesti niti je dobio neko zemaljsko bogatstvo. Promijenilo se njegovo srce. Zato je mogao reći: „Ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko“ (Lk 19, 8).

Upravo su se takva čuda događala i nakon Antunovih propovijedi. Ljudi su ostavljali grijeh, vraćali ukradeno, prekidali nepravdu, mirili se s bližnjima i vraćali se sakramentima. To su čuda koja traju, koja zahvaćaju dubinu čovjeka i donose plodove za vječnost. Sve ostalo – pa i fizičko ozdravljenje – ostaje privremeno, jer svi ćemo jednom umrijeti. Ali obraćenje ostaje. Milost ostaje. Spasenje ostaje. Zato pravo čudo nije kada se promijene okolnosti našega života, nego kada se promijeni naše srce.

Danas bismo se mogli zapitati kakve milosti tražimo od svetoga Antuna. Molimo li ga samo da „sredi situaciju“, ugasi požar, otkloni problem ili ga molimo da nas dovede bliže k Bogu? Jesmo li spremni, ako nas Gospodin usliša, nešto i promijeniti u svome životu: u načinu govora, odnosima u obitelji, na poslu, u sakramentalnome životu? Jesam li možda već iskusio neko čudo, a nisam dopustio da me to vodi dublje?

Sveci koji su se cijeli život mučili u borbi sa svojim manama, na koncu su života bili svjesni koliko je puno još potrebno činiti. I Antun bi nama večeras mogao reći upravo to: „Počnite. Počnite se ozbiljno obraćati. Počnite moliti srcem. Počnite opraštati. Počnite živjeti ono što vjerujete. Pravo čudo Antunova zagovora je kad grijeh izgubi vlast nad našim srcem. Za tim težimo i to molimo večeras.“

4. Od izgubljene stvari do izgubljenog srca

Vjerujem da je svatko od nas barem jednom u životu zamolio pomoć svetoga Antuna u pronalasku izgubljenih stvari. U tome se krije i lijepo, jednostavno i djetinje povjerenje. Bog ne prezire ni naše jednostavne molitve kada mu s djetinjim povjerenjem iznosimo svoje potrebe i tražimo pomoć u svakodnevnim brigama.

No, sveti Antun želi nas naučiti da postoje mnogo važnije „izgubljene stvari“ od ključeva i dokumenata. U našemu vremenu najčešće gubimo: mir u srcu, povjerenje u Boga, smisao života, radost vjere, poštovanje u braku, povjerenje u odnosima roditelja i djece, čistoću srca, osjetljivost za siromašne, spremnost na žrtvu. Koliko je izgubljenih prijateljstava zbog ponosa, koliko izgubljenih brakova zbog tvrdokornosti, koliko izgubljenih poziva zbog straha i komotnosti!

Kada govorimo o izgubljenome srcu, ne možemo ne pomisliti na izgubljenoga sina iz Isusove prispodobe (Lk 15, 11-32). On nije prvo izgubio novac ni imanje. Izgubio je samoga sebe. Izgubio je odnos s ocem. A upravo je to najveći gubitak koji čovjek može doživjeti. Tek kada je ponovno pronašao oca, pronašao je i samoga sebe.

Zamislimo što bi bilo kad bismo počeli svetome Antunu povjeravati takve i slične izgubljene dragocjenosti. To su molitve koje osobito raduju Božje srce i srce ovoga sveca.

Jer najveća dragocjenost koju olako gubimo, naše je vlastito srce. Srce koje je otvoreno, široko i plemenito, a s vremenom se može zatvoriti, otvrdnuti, postati sumnjičavo i hladno. Srce koje je znalo plakati nad tuđom patnjom može se zatrovati cinizmom. Srce koje je nekad gorjelo za Boga može ostati zarobljeno navikama i ravnodušnošću. Možda je najveća molitva koju večeras možemo uputiti: „Sveti Antune, pomozi mi vratiti srce izgubljeno za Boga i za bližnjega.“

Bog nikada ne prestaje tražiti izgubljeno čovjekovo srce, kao što je milosrdni otac svaki dan iščekivao povratak svoga sina. Kao što je sveti Franjo u Kristu pronašao jedino pravo blago, tako je i njegov duhovni sin Antun cijelim svojim životom druge vodio prema tome istom blagu.

I zato je imao slobodno srce. Slobodno od navezanosti na sebe, na novac, na moć, na slavu. Zato je mogao pripadati Bogu i ljudima. Mi možda nećemo krenuti radikalnim putem njegova siromaštva, ali možemo ga moliti da nam isprosi da prestanemo živjeti kao da je sve oko nas važnije od Boga i od čovjeka. Da prestanemo gubiti srce na stvari, a zanemarivati duše.

Draga braćo i sestre, došli smo k svetome Antunu. Možda smo ovdje s rukama punim problema, možda nam je vjera ohladnjela, možda čak bez jasne molitve, samo s tiho izgovorenim vapajem: „Pomozi.” On nas večeras gleda očima brata i prijatelja i šapće nam ono što je uvijek govorio svojim suvremenicima: „Ne bojte se otvoriti srce Bogu. Ne bojte se napraviti korak više. Ne bojte se ostaviti grijeh. Ne bojte se započeti ispočetka.”

Neka ova proslava svetoga Antuna ne ostane samo lijep datum, nego početak naše duhovne obnove. Neka u našim obiteljima ponovno zaživi Evanđelje. Neka se u našim rasporedima ponovno pronađe prostor za sakramente i molitvu. Neka u našim srcima ponovno oživi osjetljivost za siromašne, za usamljene, za one koji nemaju nikoga tko bi im bio prijatelj i utjeha poput svetoga Antuna. Neka u našim riječima bude manje ogovaranja, a više blagoslivljanja; manje prigovora, a više zahvalnosti.

Možda bismo večeras mogli u sebi, u tišini vlastitoga srca zahvaliti svetome Antunu na svim uslišanim molitvama, na svim malim i velikim pronađenim stvarima. No danas ga molimo za najveću milost: da nam vrati izgubljenu glad i žeđ za Bogom, molitveni žar, ljubav prema Euharistiji, poštovanje prema Crkvi. Molimo ga da nam podari suze kajanja, dar oprosta, hrabrost da krenemo novim putem. Molimo ga za pomoć da naš grad i naša domovina ne izgube svjetlo Evanđelja i da nas uvijek vodi k Isusu, jedinome Spasitelju svijeta.

I dok mu tako zahvaljujemo i molimo ga, ne zaboravimo da po njegovu zagovoru stupamo u zajedništvo proslavljene Crkve: s Blaženom Djevicom Marijom, svetim Franjom i cijelim zborom svetaca. Neka njihova molitva bude nad ovom bazilikom, nad svakim od vas, nad vašim obiteljima, nad svima onima koje večeras nosite u srcu.

Na kraju nije najvažnije pronaći izgubljene stvari. Najvažnije je pronaći Krista. U njemu nalazimo mir koji smo izgubili, oproštenje za kojim čeznemo, dom kojemu pripadamo i smisao koji tražimo. Sveti Antun to je otkrio i zato je postao svetac. Neka i nas dovede do toga susreta.

Sveti Antune, vodi nas k Isusu, da u njemu nađemo sve. Amen.