Postoje putovanja koja se mjere kilometrima, i postoje ona koja se mjere dubinom srca. Hodočašće vjernika dviju zagrebačkih župa – sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu i sv. Maksimilijana Kolbea na Bijeniku – bilo je upravo takav hod: ne samo kroz prostore Poljske, nego kroz nutarnje krajolike vjere, obilježen vazmenim vremenom i prožet devetnicom Božjem milosrđu.

U organizaciji ovih dviju župa i Veritasa – Glasnika sv. Antuna, hodočasnici su krenuli na put koji nije bio tek dobro isplaniran program, nego poziv na obraćenje srca. Pod brižnim i stručnim vodstvom turističke vodičice Blaženke Petraroli te pod dubokim duhovnim vodstvom fra Ivana M. Lotara, župnika i rektora bazilike sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu i župnika župe sv. Maksimilijana Kolbea na Bijeniku, svaki je dan dobivao smisao koji nadilazi same lokacije.

Sve je započelo na Uskrsni ponedjeljak, u pokretu koji nije bio samo fizički, nego nutarnji: iz Zagreba prema Mariazellu, u školu povjerenja gdje čovjek uči da ne vodi on put, nego da je vođen. Već na početku postalo je jasno da ovo hodočašće neće biti niz događaja, nego proces u kojem se srce polako otvara Božjoj ljubavi kao temeljnom smislu svakoga hoda.

Drugi dan doveo nas je pred lice milosrđa. U Częstochowi, pred Crnom Gospom, gdje ožiljci na slici postaju znak vjere koja ostaje i onda kada je ranjena, hodočasnici su mogli osjetiti da molitva nije bijeg od života, nego njegov najdublji odgovor. Put se nastavio kroz Zdunsku Wolu i Niepokalanów – grad Bezgrešne – gdje je lik sv. Maksimilijana Kolbea prestao biti samo povijesna figura i postao konkretan poziv: ljubiti do kraja.

Treći dan, u Varšavi, gradu koji je gotovo izbrisan pa ponovno podignut iz ruševina, otvorio je pitanje vjere koja ostaje i kada sve drugo nestane. Nije to bila samo povijest jednog naroda, nego ogledalo svakog čovjeka: može li srce ponovno vjerovati nakon razaranja? Povratak u Niepokalanów produbio je odgovor – molitva nije riječ, nego odnos koji nosi život i obnavlja ga iznutra.

Četvrti dan, u Krakovu, donio je tišinu koja oblikuje. Grad svetog Ivana Pavla II. nije bio tek mjesto obilaska, nego prostor pitanja o vlastitom životu: kako živjeti vjernost u malome? U njegovim ulicama i svetištima postalo je jasno da svetost ne nastaje u izvanrednim trenucima, nego u svakodnevnom „da“ Bogu.

Vrhunac hodočašća dogodio se na Vazmeni petak. Auschwitz nije bio samo povijesna stanica, nego mjesto šutnje koja razotkriva dubinu zla, ali i snagu ljubavi. U liku sv. Maksimilijana Kolbea, koji daruje život za drugoga, hodočasnici su mogli vidjeti da ljubav ima posljednju riječ. U Wadowicama, rodnom mjestu sv. Ivana Pavla II., ta se ista ljubav vraća u jednostavnost svakodnevice. Dan je zaključen u Svetištu Božjeg milosrđa u  Krakovu, gdje se poruka devetnice – „Isuse, uzdam se u tebe“ – nije samo molila, nego živjela.

Posljednji dan, Vazmena subota, povezao je dubine zemlje i dubine srca. U Wieliczki, u rudniku soli, slavlje svete mise dobilo je snažnu simboliku: i ondje gdje čovjek silazi u dubine, Bog ga ne napušta. Istoga dana hodočasnici su pohodili i svetište sv. Ivana Pavla II., gdje se život velikog pape ponovno očitovao kao put vjernosti, križa i nade. U večernjim satima istoga dana vratili su se u Zagreb, noseći u sebi više nego što su ponijeli na put.

Posebnu dubinu ovom hodočašću dala je svakodnevna sveta misa, kao središte i izvor snage svakoga dana. Uz to, hodočasnicima je bila pružena prilika za osobni razgovor sa svećenikom, a u zajedništvu Crkve slavljen je i sakrament bolesničkog pomazanja za sve one koji su u njemu prepoznali potrebu i milost.

Ovo hodočašće, prožeto duhom Božjeg milosrđa, ostavilo je trag koji nadilazi riječi. U zajedništvu dviju župa, u molitvi, tišini, suzama i radosti, oblikovala se jedna nova svijest: Bog ne prestaje tražiti čovjeka – ni u njegovim visinama, ni u njegovim dubinama.

Jer hodočašće ne završava dolaskom kući. Ono tek tada počinje.