Fra Ivan Kovačević, član Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, koji je preminuo u srijedu 3. prosinca 2025. u Hanau (Njemačka), u 68. godini života, 48. redovništva i 42. svećeništva, ukopan je u petak, 12. prosinca 2025.g. u kripti kapelice Svetoga Duha u Zagrebu.

Prije ukopa, misu zadušnicu u Bazilici sv. Antuna Padovanskoga predslavio je provincijski ministar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, fra Miljenko Hontić, u zajedništvu predstavnika provincijskog ministra slovenske Provincije fra Janeza Kurbusa, predstavnika biskupije Fulda, zagrebačkog gvardijana fra Ivana Karlića te dvadesetak svećenika.

Fra Miljenko Hontić je u homiliji naglasio zahvalnost Bogu za život i služenje fra Ivana Kovačevića, čiji je život bio obilježen skromnošću, jednostavnošću i predanošću franjevačkom pozivu. Fra Ivan je uvijek nastojao živjeti evanđeosku malenost i služiti ljudima, u domovini i u inozemstvu, osobito u Hrvatskoj katoličkoj misiji Hanau, gdje je proveo svoje posljednje godine. Istaknuto je da je fra Ivan iznenada preminuo 3. prosinca 2025., te da je svoje bolesti nosio tiho i bez žaljenja. Vjernici, subraća i sve zajednice kojima je služio izrazili su snažnu zahvalnost i ljubav, što se osobito vidjelo u danima oproštaja. „U Njegovoj Svemogućnosti, imamo samo puno povjerenja da će On primiti fra Ivana u svoj mir.“

Nakon popričesne molitve pročitana je sažalnica slovenskog provincijala fra Milana Kosa, oproštajni govor u ime svećenika biskupije Fulda te se na kraju, u ime obitelji pozdravnim govorom obratila se nećakinja pokojnog fra Ivana Kovačevića.

Zagrebački gvardijan fra Ivan Karlić vodio je sprovodne obrede u kapelici Svetoga Duha gdje je tijelo pokojnog fra Ivana Kovačevića ukopano.

Propovijed provincijskog ministra fra Miljenka Hontića na sprovodu fra Ivana Kovačevića

 Poštovana i draga braćo i sestre,

ožalošćena rodbino, braćo svećenici i redovnici, prijatelji i znanci našeg pokojnog subrata, fra Ivana Kovačevića!

U ovom trenutku rastanka s njegovim posmrtnim ostacima, želimo se još jednom prisjetiti svega onoga što je Bog po njemu dobroga i lijepoga činio, kroz njegovih 67 godina, koje mu je podario.

U isto vrijeme, to je prilika da za sve to podamo hvalu i slavu Svevišnjem Bogu što nam je darovao našeg brata, ali također da i samom fra Ivanu kažemo iskreni hvala te ga u svojim molitvama preporučimo Nebeskome Ocu, koji je naš „izvor i uvir“ i kome ćemo svi jednog dana doći.

Malo prije smo čuli u evanđelju kako Isus najprije hvali i slavi svoga Oca što je tajne kraljevstva nebeskog objavio malenima, a u drugom dijelu evanđeoskog odlomka poziva sve umorne i opterećene da dođu k njemu kako bi ih on odmorio.

U ovim riječima možemo iščitati i život našeg fra Ivana. Nije se smatrao mudrim i umnim, nije imao ni titule ni doktorate, nego je bio jednostavan, maleni brat sv. Franje. A upravo ta malenost, koja u mentalitetu ovog svijeta nikad nije bila posebno na cijeni, pred Bogom je nešto vrlo važno. Stav evanđeoske malenosti u nekom čovjeku jest preduvjet da Bog može u njemu i po njemu djelovati. Ako se netko osjeća velik, sposoban i samodostatan, tada Bog u njemu na može djelovati. Zato možemo reći da je i naš fra Ivan, iako naizgled malen u ljudskim očima, baš zato bio otvoren Božjoj milosti te je Bog po njemu mogao činiti dobra djela i biti ohrabrenje mnogima.

Nadalje, onaj Isusov poziv svim umornima i opterećenima kako bi u Njemu našli svoj odmor, itekako je bio fra Ivanu poznat i važan. Naime, kroz mnoge nedaće života, kroz koje je prolazio, bolesti, kušnje i nerazumijevanja, uvijek je u susretu s Gospodinom nalazio, pravu utjehu, novo ohrabrenje i novu životnu snagu. Zato se ovom prilikom želim barem ukratko osvrnuti na život našeg subrata fra Ivana…

Rođen je 22. rujna 1958. godine u Zahumu (Prozor – Bosna i Hercegovina), Župa sv. Franje Asiškog u Rumbocima, od oca Joze i Ivuše rođ. Fofić.

Osnovnu školu pohađao je u Šćitu, od 1966.-1974.g.

Nakon završene osnovne škole ulazi u naše malo sjemenište na Svetom Duhu i u Zagrebu upisuje srednju školu za građevinska zanimanja, smjer montažerstvo (1974.-1977.)

Po završetku srednje škole upućuje molbu o. Provincijalu za ulazak u Novicijat, vrlo jednostavnim ali iskrenim riječima: „Molim gore navedeni naslov da me primi u novicijat, jer imam želju da postanem fratar i svećenik“. Takav je bio fra Ivan, nije puno komplicirao, bio je direktan i jasan.

Nakon što je završio novicijat na Cresu, položio je prve redovničke zavjete 2. kolovoza 1978. Po završetku novicijata, upisuje se na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu gdje studira filozofiju i teologiju od 1978 do1984.

Svečane zavjete položio je 4. listopada 1983. u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu. Godinu dana nakon toga, fra Ivan je zaređen za đakona u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zagrebu 25. ožujka 1984., po rukama zagrebačkog nadbiskupa mons. Franje Kuharića.

Upravo iz tog vremena, prije đakonskog ređenja, postoji pismo datirano 18. veljače 1984., u kojem fra Ivan očituje svoju želju da pođe u misije. U tom pismu on piše slijedeće: „Još u novicijatu mislim da sam osjetio potrebu poći u misije. Takav unutarnji poziv u početku sam smatrao da je privremen. Ili kao da se rađa u meni sklonost za avanturu, iako mi se čini da avanturi nikad nisam bio sklon. Godinama, kroz studij, taj poziv priopćio sam tadašnjem magistru p. Stjepanu Gaguliću. Njemu je to bilo drago čuti, podržao je moju želju, ohrabrio me, tako da mi je preporučio da se molim na tu nakanu, a da će se on kao magistar pobrinuti da što lakše svladam potrebni jezik… (…) Sada zbilja ne znam što mi je činiti. Zato mislim, s moje strane, da je to najbolje prepustiti Gospodinu, ako ja budem potreban misijama u Africi, Europi, Aziji ili Americi, već će se On pobrinuti da to i ostvari na svoj način. U Njegovu Svemogućnost, imao sam puno prilika da se uvjerim…“.

Kako nam je poznato u to vrijeme do odlaska u misije nije došlo, barem ne na onaj klasičan način, ali ga je zato malo kasnije Božja providnost na drugi način poslala u misije, tj. na dušobrižničke službe izvan Hrvatske.

Svoju đakonsko pastoralnu godinu vršio je u Župi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 24. lipnja 1984. u zagrebačkoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije po rukama zagrebačkog nadbiskupa mons. Franje Kuharića.

Mladu misu slavio je u Rumbocima, 15. srpnja 1984., a kao svoj mladomisnički moto uzeo je redak: „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani“ (Rim 12,12). Oni koji ga bolje poznaju, vjerujem da mogu potvrditi da su ga ove riječi obilježile i prožele cijeli njegov život: bio je doista radostan u nadi, u nevolji strpljiv, a u molitvi postojan.

Nakon svećeničkog ređenja, dana 15. srpnja 1985. imenovan je članom samostana i kapelanom župe sv. Karla Boromejskog u Pančevu (Srbija), a nakon provincijskog kapitula 1986., fra Ivan je imenovan gvardijanom i župnikom te iste župe i samostana te će tu službu vršiti od 1986.-1992.

Nakon što je morao otići iz Pančeva, fra Ivan je u vihoru Domovinskog rata boravio u samostanu sv. Frane u Splitu kao član zajednice od 1992.-1993. Nakon toga, imenovan je kapelanom župe Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovcima te će tu službu vršiti od 1993.-1994.g. No, ubrzo je iza toga poslan na ispomoć u Njemačku, tj. od 1994.-2006., bio je član njemačke samostanske zajednice u Kolnu, u samostanu koji pripada njemačkoj provinciji sv. Elizabete OFMConv. Tu je dobro naučio njemački jezik i upoznao prilike u toj zemlji kao i stanje u Njemačkoj Crkvi.

Možda je upravo zbog toga, nakon provincijskog kapitula 2006. upravo on bio imenovan voditeljem Hrvatske katoličke misije u Hanau-Fulda gdje je ostao sve do svoje smrti, kroz punih 19 godina.

I kao što nam je poznato, život fra Ivana Kovačevića ugasio se u srijedu, 3. prosinca 2025. godine u župskoj kući HKM Hanau.

Ta iznenadna smrt sve nas je „šokirala“. Iako smo znali da nije najboljeg zdravlja i da je prije nekoliko godina prebrodio tešku operaciju i mnoga zračenja, on se nikad nije žalio niti o svojim bolestima puno govorio.

Oni koji su mu bili bliže, znaju da je bio prije svega čovjek velikog i dobrog srca. Još kad sam bio na službi u Rimu kao generalni definitor i Asistent, od 2007. – 2019., a posebno ovih zadnjih godina kao Provincijal više puta sam dolazio kod fra Ivana i bio njegov gost. Uvijek me rado pozivao i radosno dočekivao, a još velikodušnije izražavao svoje gostoprimstvo.

Možda se koji put nekima činio pomalo pre-direktan, onako na prvu, ali tko je duže bio s njim, znao je da iza toga stoji čovjek dobre duše. Bio je osoba osviještenog domoljublja, poštenog čovjekoljublja i vjernog Bogoljublja. Živio je jednostavno i franjevački svoju vjeru i svoj poziv. Nije se previše brinuo za sebe, nego je više mislio na druge, posebno na svoje župljane.

Uvijek je s radošću gledao kako pomoći potrebnima, rado je i često „špendirao“, kako to kažu Nijemci, a za tu kršćansku solidarnost i dobrohotnost odgajao je i svoje vjernike i zajedno s njima također mnogima pomogao. Nikad nije dopuštao da se njega časti, nego bi mu uvijek bilo drago druge počastiti i zato su ga svi voljeli.

S radošću i simpatijom se sjećam raznih slavlja koje je organizirao sa svojim župljanima, a posebno je bilo lijepo i svečano na prošlogodišnjoj proslavi 40. obljetnice njegovog svećeničkog ređenja, zajedno s njegovim kolegom i subratom fra Perom Šestakom, gdje se uistinu vidjelo da voli svoje vjernike i da je on voljen od njih.

Zato ovom prigodom želim zahvaliti svim vjernicima ove misije u gradovima Hanau, Fuldi i Marburgu, ali i cijeloj okolici koji su bili vezani uz ovu HKM i živjeli svoju vjeru s fra Ivanom. Prije dva dana, u srijedu, bio je dirljiv oproštaj i ispraćaj njegova tijela u Hanau, gdje se okupilo 28 svećenika i puna crkva vjernika.

Ovom prilikom želim zahvaliti delegatu inozemne pastve u Njemačkoj, fra Petru Klapežu, što je predslavio pogrebnu misu u Hanau i što je ovih prošlih dana uskočio i zamijenio fra Ivana za misna slavlja u toj misiji.

Također želim zahvaliti subratu fra Ivanu Penavi koji djeluje u HKM Würzburg – Aschaffenburg na organizaciji ispraćaja u srijedu, kao i fra Peri Šestaku iz Neumüstera, koji je također bio prisutan.

Ovom se prigodom želim zahvaliti i onima koji su fra Ivanu bili bliži suradnici, na poseban način tajnici gđi. Dajani Galić, ali i drugima koji su rado pomagali i surađivali u misiji, među kojima je često spominjao i članove svoje Frame i s njima se ponosio. Jednom riječju iskreno HVALA svima!

Na kraju, još jednom, u ime cijele naše Provincije i svoje osobno, izražavam iskrenu kršćansku sućut najprije njegovoj ožalošćenoj rodbini, zatim župljanima i svim prijateljima i znancima našeg fra Ivana, želeći svima živu utjehu nade u vječni život!

A našem fra Ivanu neka Nebeski Otac podari svoj mir i vječni odmor od svih životnih tegoba i križeva te mu bude milosrdan za njegove slabosti i grijehe koje je imao kao i svaki drugi čovjek.

Za sve pak ono dobro što nam je Bog po našem fra Ivanu darovao, neka ga nagradi blaženim gledanje njegova lica sa svima evanđeoski malenima, a koji su već bogato nagrađeni i proslavljeni u kraljevstvu nebeskom! Amen.