Hodočašće stopama fra Placida Cortesea
U zajedničkoj inicijativi Hrvatske provincije sv. Jeronima, Sjevernotalijanske provincije sv. Antuna Padovanskog i Slovenske provincije sv. Josipa organizirano je hodočašće stopama Sluge Božjega fra Placida Cortesea, franjevca konventualca rodom iz Cresa.
Hodočasnici su pristigli u utorak navečer u creski samostan sv. Frane, a prethodno su posjetili grad Trst, gdje je fra Placido živio i djelovao nekoliko godina.
U srijedu 9. listopada program hodočašća sastojao se u razgledavanju bitnih povijesno-kulturnih znamenitosti: rodne kuće, župne crkve gdje je kršten i krizman te samostanske crkve sv. Frane, gdje je fra Placidio upoznao braću franjevce konventualce i osjetio redovnički poziv. Središnje misno slavlje predslavio je krčki biskup mons. Ivica Petanjek u zajedništvu brojnih svećenika iz Cresa i hodočasnika Talijana. U svojoj propovijedi, mons. Ivica osvijetlio je životni put fra Placida istaknuvši odvažnost i predanje Božjem pozivu služiti onima koji su bili zarobljeni u logorima, a kojima je pribavljao potrebnu hranu, lijekove i dokumente.
Popodnevni dio programa upriličen je odlaskom u kapelicu Svetog Spasitelja (San Salvadur), a koju fra Placido spominje u svojim dvama pismima.
Trećeg dana hodočašća, u četvrtak 10. listopada, u prijepodnevnim satima euharistijsko slavlje u samostanskoj crkvi sv. Frane na Cresu predslavio je Vikar Provincije fra Martin Jaković, a propovijedao fra Ljudevit Maračić. Fra Ljudevit je istaknuo izdvojene povijesne crtice o kojima fra Placido piše u svojim pismima spominjući creski samostan i crkvu.
Na kraju euharistije, vjernici su se okupili pred slikom Sluge Božjega fra Placida Cortesea izmolivši molitvu za svoje potrebe te da ga Gospodin uzdigne na čast oltara.
Fra Placido Cortese (Cres, 7. ožujka 1907. – Trst, 3. studenoga 1944.), franjevac konventualac koji je veći dio svog života proveo u Italiji, osobito u Bazilici sv. Antuna u Padovi, mogao bi uskoro biti proglašen blaženim, kao mučenik nacizma, slično kao i sv. Maksimilijan Kolbe i mnogi drugi svećenici i redovnici. Upravo to, a i druge sličnosti sa sv. Maksimilijanom, i jesu razlozi da ga se često naziva Creskim Kolbeom.
Uz redovite svećeničke obveze i dužnosti 7 godina upravljao je mjesečnikom “Messaggero di sant’Antonio” (Glasnik sv. Antuna), povećavši mu nakladu sa 300.000 na 800.000 primjeraka mjesečno, usprkos Drugome svjetskom ratu. Poput Kolbea, osnovao je i provincijsku tiskaru da bi izdavalaštvo olakšao i još više proširio. Napisao je brojne članke, pisma i propovijedi, a često je i fotografirao.
Ostao je uvijek povezan sa svojom domovinom, osobito s članovima obitelj, sestrom i rodbinom u rodnome Cresu. Blag, jednostavan i osjetljiv za potrebe bližnjih, uskoro je postao idealna osoba za pomoć izbjeglicama, prognanicima, interniranim i zatvorenim osobama na području Veneta. S mrežom suradnika organizirao je i pomagao u spašavanju prognanih Hrvata, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Židova, zarobljenih savezničkih pilota i drugih osoba kojima je bila potrebna pomoć u bijegu pred nacističkim progonom.
13. listopada 1944. dvojica prijatelja i suradnika su ga izdala i predala nacistima. Od tada mu se izgubio svaki trag. Tek poslije nekoliko desetljeća istraživanja otkriveno je da je odveden u Trst u sjedište Gestapoa. Bio je povrgnut ispitivanju i okrutnom mučenju, da bi otkrio svoje suradnike. Prema svjedočenju onih koji su ga vidjeli u Trstu, mučitelji su mu iskopali oči i odrezali jezik, ubivši ga mučenjem prvih dana studenoga, u njegovoj 37. godini života. Tijelo mu je vjerojatno spaljeno u obližnjem krematoriju.
Njegova ljubav prema bližnjima, do smrti koje se nije bojao i od koje nije bježao, samo da pomogne onima koji su u nevolji, siguran je znak da se radi o čovjeku, svećeniku i fratru koji će uskoro biti proglašen blaženim, a potom i svetim.