Duhovne vježbe za hrvatske svećenike u Zapadnoj Europi
U samostanu Leitershofen kod Augsburga, od 11. do 14. ožujka, okupili su se hrvatske svećenici u Zapadnoj Europi na duhovne vježbe. Voditelj duhovnih vježbi bio je prof. dr. sc. Pavo Jurišić, profesor s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. Među sudionicima duhovnih vježbi bio i i naš misionar u Würzburgu fra Ivan Penava.
Prof. dr. sc. Pavo Jurišić je koncipirao duhovne vježbe kroz pet nagovora za koje je uzeo pet biblijskih likova. U prvom nagovoru je govorio o sposobnosti slušanja kroz lik Samuela. „Tko se s Bogom upusti u pustolovinu poziva, morat će učiti osluškivati, slušati i poslušati. Kada me Bog zove, onda se radi o meni! On misli na mene! Da li Bog zove? Da! On neprestano zove! On to čini po događajima, preko naših životnih povijesti. Taj je Božji poziv često tih i neprepoznatljiv u dubini našega bića. Mi smo onoliko sigurni u Božji poziv, koliko je naša vjera pažljiva da ga čuje.“
U drugom nagovoru pod naslovom Tko je blizu vatre, blizu je Bogu, govoreći o liku Mojsija kojem se Bog javio u gorućem grmu, prof. Jurišić je između ostaloga rekao kako svaka „povijest poziva ima karakter direktnog oslovljavanja pozvanoga, ali postoje i trenutci u kojima je poziv posebno snažan da pozvani uistinu zna: Ovo je bezuvjetni poziv upućen meni! Taj glas prečuti ili ne čuti, to bi bila izdaja i Boga i samoga sebe.
Treći nagovor pod naslovom Čim lice sakriješ je kao osnovu imao starozavjetni lik patrijarha Jakova. Govoreći u kontekstu Jakovljeve borbe s Bogom, prof. Jurišić je rekao kako „tamo gdje Bog u svojoj strašnoj tmini i osjećaju udaljenosti zaskoči čovjeka, odjednom mu se toliko primakne blizu kao „živi“ te čeka da blagoslovi onoga koji ga je zgrabio i više ga ne pušta dok ga ne blagoslovi i ne dadne mu ime. U Starom zavjetu riječ blagosloviti znači ime Jahvino staviti na čovjeka, kao što je ovdje ime Jahvino stavljeno na Jakova. Da, tamo gdje povijest Božjega naroda ili osobna povijest čovjeka vjernika postane crna kao najtamnija noć, tu se onda na djelu pojavljuje i Bog koji kroz borbu i nastale povrede blagoslivlja čovjeka i izvodi ga na svijetlo koje se pojavljuje na obzorju dana.“
Prorok Danijel je bio nit vodilja četvrtog nagovora u kojem se govorilo o iskustvu slobode i svećeničkoj duhovnosti. Citirajući papu Benedikta XVI. voditelj je rekao kako svećenik svoje ime i identitet dobiva od Krista te stoga djeluje in persona Christi. Napomenuo je kako je duhovnost najvažniji integrativni čimbenik identiteta svake osobe, a posebno svećenika koji svoju duhovnost živi od sakramentalne milosti, posebno od euharistije koja mijenja čovjeka iznutra.
Za posljednji nagovor je kao središnji lik uzet Abrahama koji je postao prvi glasnik „apsolutnoga, glasnik svijeta koji dolazi, glasnik putnika prema vječnome, prvi koji je siguran bio da ono, što vidi, nije sve.“ Govoreći u kontekstu poziva, voditelj duhovnih vježbi je kazao kako postoje životne faze adolescencije, srednje dobi i starosti u kojima se na različite načine može pojaviti određena prirodna dispozicija za Božji poziv. Abraham je čuo Božje riječi Idi iz zemlje svoje!; svaki čovjek „skoro uvijek doživi jedan takav odlazak kao odvažnost za napuštanje svega dosadašnjega i polazak u poziv koji je prepoznao, spoznao i osjetio da bi bio sasvim u njemu.
U četiri dana duhovnih vježbi, sudionici su se u molitvi, slavljenju svete mise, sakramenta ispovijedi, nagovorima i zajedničkom druženju pripremali za nadolazeću svetkovinu Uskrsa.