Nakon što je proteklih dana u Goriziji svečano proslavljena 100. obljetnica rođenja pokojnog nadbiskupa o. Vitalea Antonija Bommarca, rođenog 21. rujna 1923. u Cresu, člana Reda franjevaca konventualaca, potom provincijala Padovanske provincije sv. Antuna i generalnog ministra cijelog Reda, njegova bivša nadbiskupija, kojoj je službovao dvadesetak godina života kao nadbiskup, creski samostan Svetog Frane u nedjelju, 24. rujna na nedjeljnoj misi u 9 sati obilježio je ovu obljetnicu, koju je u ime krčkog biskupa mons. Ivice Petanjka predvodio generalni vikar Biskupije, mons. Franjo Velčić, u suslavlju gvardijana samostana sv. Frane, fra Vitomira Glavaša i umirovljenoga svećenika don Dinka. Na početku euharistijskog slavlja, fra Vitomir je pozdravio prisutne vjernike i predslavitelja euharistijskog slavlja, mons. Franju Velčića. U prigodnoj propovijedi, mons. Velčić je tumačeći evanđeosku poruku dana predstavio i kraći životopis nadbiskupa Bommarca i glavne karakteristike njegova djelovanja.

Nakon euharistijskog slavlja uslijedila je prigodna komemoracija u obliku zahvalnog slova, koje je održao fra Ljudevit Maračić. U svome govoru, fra Ljudevit je izdvojio više fragmenata djelovanja koji potvrđuju povezanost o. Vitalea s Hrvatskom Provincijom sv. Jeronima, samostanom sv. Frane i gradom Cresom.

U privitku donosimo odlomke ovoga Zahvalnog slova fra Ljudevita Maračića:

Cres: Jedinstveni primjer u Redu franjevaca konventualaca. Mjesto koje nikad kroz svoju dugu povijest nije imalo više od 5.000 žitelja, dalo je Redu:

• 4 generalna ministra: Petris, Soldatić, Orlich, Bommarco
• 20 provincijskih ministara: Anton Marcello Petris, Ivan Petris, Matej Jurmanich, Blaž Posarić, Jakov Drasa, Ivan Matej Susich, Franjo Schenderic, Jeronim Drasa, Ivan Jakov Petris, Ivan Anton Petris, Ivan Jakov Fermapace, Jeronim Lemesich, Stefano Petris, Ljudevit Bajcich, Petar Anton Castellani, Bonaventura Soldatic, Celestin Fattuta + Antonio Chialina, Alfonso Orlich, Vitale Bommarco
• 3 generalna definitora: Posaric, Fattuta, Doimi
• 2 generalna tajnika: Posarich, Doimi
• K tome: više biskupa: Petris, Soldatic, Radossi, Bommarco
• 1 glazbenika: Bernardin Rizzi
• 1 budućeg svetca Placido Cortese…

Rekli bismo: previše za jedno malo mjesto kao što je Cres. Razlog ponosa i veselja.

Stota obljetnica rođenja fra Vitalea i mons. Bommarca prigoda je da mu se bar nakratko zahvalimo. Znamo da mu je to ovih dana javno iskazano u Gorici, gdje je kao nadbiskup proveo dvadesetak godina djelovanja i života. Zahvalni smo mu za mnoga dobra što je učinio za svoje mjesto gdje je rođen. Za svoj samostan, gdje je počeo redovnički život, za našu Provinciju sv. Jeronima, višestoljetnu susjedu njegovoj Padovanskoj provinciji s kojom je skoro stotinu godina bila neko vrijeme i ujedinjena, za ono što je učinio za uspješan rad Veritasa, za ono što je učinio za benediktinski samostan koludrica u Cresu.

Zahvalu mu u ime Samostana, djelomice i Provincije, a i osobno izražavam samo u kratkim natuknicama, da se previše ne odulji.

1– Hvala mu za ono što je mons. Bommarco učinio svojemu rodnome mjestu. Mnogima od vas zasigurno nije poznato da je fra Vitale, dok je u Rimu bio generalni ministar Reda franjevaca konventualaca, u dva mandata, unatoč brojnim brigama i poslovima koje su ga vezivale uz ovu zahtjevnu službu, smogao vremena, načina i sredstava da uz suradnju nekih creskih povjesničara financira i objavi pet velikih i debelih svezaka prošlosti, umjetnosti i kulture svoga mjesta. Uz pomoć prof. Nikole Lemessija dao je objaviti sve zapisnike creskoga gradskog vijeća, od početka 15. do sredine 19. stoljeća. To je predragocjen izvor za poznavanje ovoga malog mjesta. Jedan komplet od pet svezaka tog izdanja darovao je i našem samostanu, koji ga ljubomorno čuva u našem arhivu i koji i nama danas služi za otkrivanje mnogih nepoznatih detalja u odnosima gradskih vlasti i samostana sv. Frane. Hvala mu!

2 – Makar formalno nije pripadao Provinciji sv. Jeronima, nego onoj Svetog Antuna u Padovi, fra Vitale je rado kontaktirao i posjećivao creski samostan i crkvu gdje je počeo svoj redovnički franjevački poziv. Poznato je koliko mu je teško palo što zbog teške bolesti tuberkuloze i ratno-poratnih neprilika nije mogao u creskoj crkvi slaviti svoju mladu misu. Kasnije, kao generalni ministar službeno je pohađao sve samostane naše Provincije, kad sam imao i prigodu osobno upoznati ovog Božjeg čovjeka, kasnije razmjenjivao pozdrave i pohode, a kad se posljednjih godina, nakon odreknuća od službe goričkog nadbiskupa povukao u tršćanski samostan sv. Frane, posjetio sam ga nepunu godinu prije smrti. Mnogo ga je toga zanimalo i veselilo posebno kad sam se odlučio objaviti na hrvatskom i talijanskom jeziku uzajamne odnose naših dviju provincija. Čak mi je i sugerirao naslov za talijansko izdanje, „Ponti sull’Adriatico“.

3 – Ono što posebno ovdje želim istaknuti, da ne prođe nezapaženo, bila je njegova moralna i materijalna podrška izdavačkoj djelatnosti Hrvatske provincije sv. Jeronima, koja mi je kroz 25 punih godina povjerila službu glavnog i odgovornog urednika svih izdanja, posebno mjesečnika „Veritas“- Budući da ni taj važan podatak nije mnogima poznat, ukratko ću iznijeti neke pojedinosti. Kad je 1975. kao generalni ministar Reda obavljao generalnu vizitaciju našoj Provinciji, u Zagrebu gdje sam proveo gotovo svoj cjelokupni dosadašnji tijek života, dugo je razgovarao o poboljšanju izdavačke djelatnosti naše Provincije. Tada smo se koprcali u financijskim teškoćama, mučile su nas nepravedne porezne obveze, bankovni su računi bili blokirani, razmišljali smo čak da odustanemo. On se pobrinuo da nastavimo hod koji još i danas traje. Obećao je i ostvario financijsku podršku svoje Padovanske provincije, koja se obvezala svake godine pokriti bar četvrti dio svih troškova. I to je potrajalo sve do njegove smrti, kad ni ja više nisam bio glavni urednik. Dovoljno je spomenuti da je godišnja pomoć našoj izdavačkoj djelatnosti iznosila obično oko 30.000 dolara, na čemu mu ovdje iznosim javnu zahvalu!

4 – No da se ne shvati kao da je razlog naše zahvalnosti samo zbog osjetne materijalne podrške, koju je posredstvom i preporukom fra Vitalea Provincija dobivala iz Padove, a pri tom ne smijem zaboraviti da je ta pomoć često sezala i do nekih drugih samostana, kao što je ovaj u Cresu, u vrijeme obnove koju je započeo tadašnji gvardijan fra Alojzije Litrić, pa one u Puli u vrijeme fra Bernardina Filinića i nekih drugih samostana, sada bih s velikom radošću izdvojio dva segmenta duhovne naravi, koje je tada već gorički nadbiskup mons. Antonio Vitale Bommarco potvrdio baš ovdje u Cresu. Radi se o pokretanju dvaju procesa za beatifikaciju zaslužnih i poznatih creskih slugu Božjih, Majke Giorgije Giacome Colombis, koludrice iz benediktinskog samostana sv. Petra, i fra Placida Cortesea, mučenika kršćanske ljubavi, koju je zasigurno ovaj naučio baš u svojemu creskom samostanu sv. Frane. Daleko bi nas odvelo nabrajanje svega što je mons. Bommarco poduzeo, inicirao i učinio u svemu tome. Kad je već bio zamro proces za beatifikaciju Majke Colombis, Mons. Bommarco je pronašao i financirao osobu koja je obradila i u kompjutor prepisala cjelokupni „Dnevnik“ ove pobožne duše, koji sadrži oko 1150 stranica. Taj je svake hvale vrijedan postupak trajao tri godine, a obavila ga je jedna sestra augustinka u Ferrari. Nadbiskup Bommarco dao je osim toga restaurirati i podmirio sve troškove uređenja originala ovog „Dnevnika“. Na njegovu inicijativu Maeyra Lucchi Moise, Cresanka u Italiji, napisala je životopis Majke Colombis, koji je objavljen malo prije njegove smrti. Sestre benediktinke mogle bi svemu tome dodati mnogo drugoga, no moramo ovo zahvalno slovo privesti kraju.

5 – Kao lokalpatriot, što Bommarco nikada nije krio, štogod mislili mi o tome, kad je završio službu goričkog nadbiskupa, glavna preokupacije creskog fratra i goričkog nadbiskupa bilo je pokretanje zanimanja i pripremanja procesa za beatifikaciju sluge Božjega fra Placida Cortesea. Godinu dana prije prestanka službe u Gorici, mons. Bommarco piše: „Prije nego što započnem ulogu umirovljenog biskupa, obećao sam sebi i drugima da ću slobodno vrijeme sa zanosom posvetiti nadoknadi jednoga teškoga grijeha propusta, ne samo mojega nego i cijele moje Provincije, u odnosu na našega patra Placida Cortesea“. Već je ranije bio nakupio dosta dokaznog materijala, a kad je u osobi padovanskoga fratra p. Apolonija Tottolija našao žrtvu koja će pod sve ovo podmetnuti svoja leđa, stvar je krenula. Dobili smo krasan životopis, kasnije dopunjen, kojim je lik fra Placida predstavljen talijanskoj javnosti. Ovdje bih se skromno usudio pohvaliti da je mons. Bommarco, za jednoga svojeg posjeta kao umirovljeni nadbiskup Rimu, gdje sam četiri godine obavljao službu vatikanskog ispovjednika, svima nama u kolegiju ukazao na Tottolijev životopis fra Placida, a mene potaknuo da ga prevedem na hrvatski jezik. Kad sam pročitao to poprilično opširno djelo, bio sam u nedoumici, odustao od prevođenja, već na temelju toga napisao najprije knjižicu „Heroj ili mučenik“, uskoro prevedenu na slovenski jezik, a potom sve to proširio u knjizi „Creski Kolbe“- I tako me mons. Bommarco uveo u taj postupak, koji je u Rimu pri kraju, i mogao bi se ubrzo i završiti. Hvala Ti, fra Vitale i dragi oče Biskupe!

            Završavam riječima kojima mons. Bommarco zaključuje svoj predgovor Tottolijevoj knjizi, a koje ja u nekoj drugoj verziji i parafrazi smijem u osobno i u ime svih nas, prisutnih i odutnih, uputiti fra Vitalu Antoniju Bommarcu: „Dragi oče Placido, sretan sam da sam uspio srediti dug moj i moje Provincije prema tebi, da smo uspjeli oživjeti tvoj dragi lik, osobno i na radost našeg Cresa, koji si uvijek volio“. Caro Padre Vitale, anche noi siamo oggi lieti di aver potuto in questa forma modesta dimostrare la nostra riconoscenza, condivisa con la gioia della sua Cherso, che ha sempre amato!“ Arrivederci a breve, la’ su!