Tradicionalni godišnji susret-srečanje hrvatskih i slovenskih franjevaca konventualaca održan je u četvrtak, 27. travnja u Samostanu Sv. Antuna Padovanskog u Novom Marofu.

Na susretu je sudjelovalo četrdesetak braće Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca predvođenih ministrom provincijalom fra Miljenkom Hontićem i Slovenske provincije sv. Josipa franjevaca konventualaca s ministrom provincijalom fra Milanom Kosom.

Program susreta započeo je pozdravom domaćina, gvardijana Samostana Sv. Antuna Padovanskog u Novom Marofu, fra Martina Dretvića, a potom je sve prisutne pozdravio provincijalni ministar Hrvatske provincije Sv. Jeronima, fra Miljenko Hontić. Uslijedila je molitva srednjeg časa.

Prigodno predavanje o fra Ivonu Ćuku održao je fra Ljudevit Maračić, budući da se ove godine obilježava 100. obljetnica njegova rođenja. Fra Ivon Ćuk istaknuti je pisatelj, poznat ne samo hrvatskoj javnosti po svom britkom načinu pisanja, već i na internacionalnoj razini, a veliki doprinos u promicanju nauka Drugog Vatikanskog Sabora u Hrvatskoj Crkvi dao je u službi prvog urednika i pokretača časopisa „Veritas“.

Koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi Sv. Antuna Padovanskog predslavio je provincijalni ministar fra Miljenko Hontić, koji je u homiliji istaknuo:

„Ono što mi se posebno čini važnim primijetiti jest, onaj detalj kad je Anđeo Gospodnji sugerirao Filipu da pođe na jug na jedan put koji je bio pust… Ako se prisjetimo, tada je Crkva trpjela velike progone i svi su se bili raspršili. Filip se tada mogao pitati: kud sad? zašto baš tamo?, što ću na tom putu koji je pust…? No nije se pitao ili ako se pitao nije oklijevao nego je odmah pošao. I dogodio se susret s onim poganinom Etiopljaninom koji je u tom susretu postao Kristov učenik.

Upravo ta situacija prvih kršćanskih početaka, progona i nesigurnosti, nekako me podsjeća na ovo današnje vrijeme i stanje u društvu u kojem živimo, kad sve više opada interes za slušanjem Božje riječi, kad su nam crkve sve više puste, kad u našoj Europi nema više zvanja i čini se da Crkva kao takva nestaje iz društva… Zato se dobro upitati: ne zove li možda i nas Anđeo Gospodnji da pođemo u taj duhovno „pusti kraj“ i navijestimo njegovu Riječ? Ne moramo čak ići ni daleko, imamo taj „pusti kraj“ u svojim gradovima, među svojim narodom i gdje god su naši samostani… Toliko je onih koji su prazni bez smisla života i zarobljeni lažnim sigurnostima.

No pitanje je: čujemo li mi taj poziv Anđela Gospodnjega? Čini mi se koji put da na našim susretima, kapitulskim raspravama pa ako hoćete i na višim crkvenim razinama, rješenja za današnje krize često tražimo samo na razini ljudskih razmišljanja i mogućnosti, a premalo tražimo savjet i nadahnuće od Duha Božjega. Ne kažem da nije potrebno problemu pristupiti, kako se to danas kaže; „interdisciplinarno“, sve je to dobro, ali često kao da previše podrazumijevamo, zapravo zanemarujemo i slušanje Duha Svetoga.

Zato nam lijepo govori Isus u današnjem Evanđelju, kad kaže: „Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla“, kao da nam želi reći da se Isusovim učenikom tj. pravim kršćaninom ne može postati samo nekim naučenim lekcijama, pa ako hoćete i katehezama, koje su dobre i potrebne, ali to je samo jedan dio. Ono što je važno jest biti privučen od Oca, Njegovim Duhom, Duhom Svetim, a to se ne događa bez pravog osobnog susreta. Zato mi se čini da u današnje vrijeme ono što nam nedostaje nisu toliko kateheze i vjeronauk, (mi ga u Hr imamo i u školama), i danas svatko preko internete može naučiti puno toga, no za izgradnju pravog vjernika i pravog čovjeka potrebno je nešto puno više, a to je osobni susret i vrijeme kada ćemo boraviti s Bogom, počevši najprije od nas samih, a onda da to omogućimo i u to uvedemo i one kojima nas Duh Sveti šalje.

Model na koji način se to radi daje nam opet sam Isus Krist: koji kako smo čuli u današnjem evanđelju kaže: „ja sam kruh živi koji je s neba sišao“ i dalje nastavlja; „Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta“.

Što nam drugo preostaje nego se hraniti tim Kruhom kako bi i sami postali taj isti kruh za život svijeta. Zato je važno da se iskreno zapitamo: kako primamo Kruh života, s koliko svijesti i vjere slavimo misnu žrtvu pod kojom Krist, Kruh života silazi na oltar? Uvijek me taknu one riječi koje mi svećenici molimo prije samog podizanja Tijela Kristova: „Gospodine, neka mi blagovanje tvoga tijela i krvi ne bude ne sud i osudu, nego po tvojoj dobroti neka mi bude duši i tijelu zaštita i lijek“. U njima osjetim svu svoju nedostojnost i nezasluženost toga dara, a s druge strane neizmjernu ljubav Božju i njegovo povjerenje u nas…

Ono što je dakle važno jest obratiti svu našu pažnju duše i tijela na ono neizmjerno blago Euharistije koje nam je Isus Krist ostavio za život. Primajući to blago dopustiti da se i sami pretvaramo u Kruh za druge. Da nam to ne bude nešto usput, nego jedini životni zadatak. Tako će vjerujem biti lakše čuti Božji glas i nadahnuća njegova Duha te u isto vrijeme bolje osjećati njegovu snagu i vodstvo u našoj svakodnevici.

Zato neka i ovaj susret u ovom vazmenom vremenu bude doista naša obnova u Božjem Duhu da svi članovi naših provincija iznova osjete tu snagu Duha Svetoga kojega smo svi primili i omogućimo mu da On u nama obnovi zanos, hrabrost i snažno djeluje.

Susret je završio ručkom u bratskom ozračju i druženju.

Izražavajući zahvalu domaćinima, fra Milan Kos, provincijalni ministar slovenske provincije Sv. Josipa najavio je slijedeći susret-srečanje koje će se održati 2024. godine u Sloveniji.