Kroz korizmeno vrijeme ili točnije kroz mjesec ožujak, održan je niz korizmenih susreta između Provincijalnog ministra, fra Miljenka Hontića s braćom Provincije po područjima naše Provincije.

Korizmeni susreti su započeli;

u Fuldi, s braćom koja djeluju za naše ljude u Njemačkoj (01. 03.),

zatim

u Vinkovcima, za braću iz sisačkog i vinkovačkog samostana (13. 03),
u Zagrebu, za zagrebački samostan (16.03),
u Puli, za braću s Cresa i Pule (17. 03.),
u Molvama, za braću iz Molva i Novog Marofa (24. 03.),
u Splitu za braću iz Šibenika, Splita i Visa (27. 03.).

Kako su neka braća tražila tekst razmatranja, a neka od braće nisu mogla sudjelovati na ovom susretu, u nastavku dostavljamo Provincijalovo razmatranje priređeno i održano na ovim susretima.

Korizmeni susreti 2023.

 Susreti su uvijek jedno obogaćenje; obogaćuju onoga koji ide u susret i onoga kome se ide u susret. Pojačavaju se veze zajedništva. A kako je često govorio pok. prof. Golub, susret u sebi ima korijen riječi „Sreća“. Slijedom toga, susretati se znači nekoga činiti sretnim. Tako i ovi naši susreti žele još više pospješit životnost, sreću i radost u našem provincijskoj zajednici.

U isto vrijeme ovi susreti imaju također i ulogu da ožive svijest o daru koji nam je Bog dao, tj. da se međusobno zajedno pomažemo na putu svetosti – vršenju Božje volje.

Na početku i ove korizme želimo obnoviti svoj kršćanski identitet (što je uostalom i cilj korizme) želimo pogledati i promisliti koliko smo dosita sjedinjeni s Bogom i koliko smo napredovali na našem putu nasljedovanja Gospodina (mi Franjevci) po primjeru sv. Franje? Dobro se uvijek, a posebno u korizmi, pitati na čemu trebamo malo više poraditi da naše zajedništvo s Bogom bude konkretnije i plodonosnije.

No prije nego prijeđemo na samu temu, želim najprije izreći jedno iskreno HVALA, kako pojedinačno svakome od vas, tako i zajedno, u svoje osobno ime, ali također i u ime cijele naše provincijske zajednice.

Hvala vam za sve ono lijepo i dobro što činite, za sve što doprinosi da život u našoj Provinciji postaje ljepši i kvalitetniji. Hvala vam što se trudite(mo) svaki dan sve više postajati oni preko kojih Bog može voditi, čuvati i jačati svoj narod.

Želim vam zahvaliti i za strpljivost koju pokazujete bilo sa samima sobom, kad uvidimo svoje nedostatke, pogreške i mane ili kad nas pak taknu ili povrijede nesavršenosti i nesmotrenosti naše subraće, ali unatoč tome, mi im znamo oprostiti i s Božjom pomoću s pouzdanjem ići naprijed.

Vjerujem da smo svi svjesni, a to želim i ponovo naglasiti, da je Bog taj koji djeluje u nama i po nama pa čak i unatoč naših slabosti. Važno je, ne umisliti si da nam je dovoljna naša sposobnost, naša naobrazba, naša snalažljivost i bravura za ovo na što smo pozvani. U svemu nam je potrebna svijest da bez Boga ne možemo ništa, pa odatle i potrebna trajne zahvalnosti i poniznosti. Mi želimo, poput našeg Utemeljitelja, biti oruđe u Božjim rukama.

Obnavljajmo zato svaki dan iznova našu raspoloživost i u pravoj (ne onoj namještenoj) poniznosti dopuštajmo da nas Njegov Duh oblikuje i suobličuje slici Isusa Krista, a sve to po primjeru našeg sv. Oca Franje. Molimo također snagu Duha Svetoga da nas prosvjetljuje, čisti, oživljava i jača. Samo na taj način dat ćemo – Kristovo lice – onome što jesmo i što činimo, a onda i cijeloj našoj provincijskoj zajednici, našem narodu i Crkvi. Tako će Bog moći blagoslivljati naša nastojanja oko dobra i po nama ovaj svijet činiti boljim.

Potrajalo bi dugo kad bi pokušao iznijeti sve ono lijepo i dobro što kao pojedinci i kao zajednica činite. Svjesni smo da smo različiti, s raznim talentima i vrlinama i lijepo je kad znamo to prepoznati, staviti zajedno i u tome se podržavati.

Lijepo je kad ne tražimo najprije svoj interes, nego tražimo ono što je Božja volja te dobro zajednice i naroda kojemu smo poslani. Zato je važno ne shvatiti svoju službu kao nešto što je usput, nego je s ljubavlju savjesno, ponizno i požrtvovno prihvaćati i živjeti u pravom služenju. Upravo preko toga što nam je povjereno Gospodin se želi djelovati.

Stoga, i ovom prilikom recimo; Bogu hvala za sve što čini preko nas, hvala za milosti koje nam daje i na kraju, hvala mu što nas je u svojoj providnosti i ljubavi sabrao u jedno bratstvo!

Za ovaj korizmeni susret kao podlogu za naše razmišljanje izabrao sam odlomak iz Mk. Ev. Mk 9, 30-35

Iz Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.

I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!«

Izabrao sam ovo evanđelje jer mi se učinilo kao dobra podloga za razmišljanje o trenutnom ozračju u Crkvi i kršćanstvu, posebno u našoj Europi, ali možda i šire. Kao što možemo primijetiti, tema je: Drugi navještaj muke i uskrsnuća s poukom na kraju: „tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji!“

Ono na što bih najprije skrenu pažnju jest ona prva rečenica: „Otišavši s gore…“ Ova kratka naznaka evanđeliste podsjeća nas da se Isus često povlačio u osamu, na goru, da bi se susreo u tišini sa svojim Ocem. To je ono što je htio ostaviti kao primjer svojim učenicima i danas nama. Potrebno se povlačiti na susret s Ocem nebeskim da bi u tim posebnim trenucima mogli bolje čuti što nam to naš Otac ima novoga za reći. To je uvijek preporučljivo a posebno u jakom vremenima kao što je i sama korizma…

Zanimljiva je i druga rečenica, gdje se govori da nakon što su prolazili kroz Galileju, Isus je nastojao da toga nitko ne sazna jer, kako kaže evanđelist; „poučavaše svoje učenike“. Dakle, Isus je izabirao posebne trenutke za poučavanje svojih učenika. U tom smislu čini mi se da su i ovi naši korizmeni susreti (kao i oni adventski), upravo to povlačenje nas, Isusovih učenika nasamo s njim, da bi nas on mogao poučavati nasamo. Zato je važno ne podcjenjivati ove susreta, kao uostalom ni jedan susret u kojima se kao braća susrećemo, jer tu je uvijek prisutan On, a On nam uvijek ima nešto novoga za reći i za poučiti. Samo je važno biti pažljiv u tome, znati slušati. No koji put nam to, kao ni onoj dvanaestorici, (u ovom odlomku) ne polazi tako lako za rukom.

I sad dolazimo na glavnu temu… Kad malo pažljivije promatram situaciju u svijetu, u našoj Crkvi pa onda i u Provinciji i Redu, čini mi se da bi za oslikavanje tog stanja mogla poslužiti baš ova slika iz ovog odlomka kojega smo čuli. Ako gledamo ljude oko sebe, vjernike, redovničke zajednice pa i mnoge svećenike i biskupe kao i nas same, čini se da se gotovo svi nalazimo u sličnoj situaciji kao i Isusovi učenici opisani u ovom odlomku. Mi, svećenici, redovnici, a onda i svaki vjernik hodimo i danas s Isusom…, slavimo Euharistiju, molimo časoslov, slušamo njegovu Riječ, on nam stalno govori, stalno nas poučava… Danas i svaki dan tumači nam, navješćuje svoj pashalni misterij, a mnogi od nas kao da ništa ne razumijemo, nego nam je često na pameti nešto drugo. Možda i mi često više od navještaja i tumačenja Isusove muke smrti i Uskrsnuća razmišljamo o tome tko bi bio i po čemu veći među nama. Unatoč tome što svaki dan slavimo misu, molimo brevijar (nadam se da smo u tome vjerni) kao da ga često ne razumijemo, a bojimo ga se pitati, ili ne da nam se pitati, kao i ona dvanaestorica. Kao da smo u nekom svom „filmu“. Možda i mi kao Petar želimo objasniti Gospodinu da su neke stvari pretjerane, da ne treba njegove riječi tako doslovno shvaćati, da to ne bi trebalo ići tako, ipak je danas drugo vrijeme… Naime, današnjem je svijetu nepojmljivo; zašto trpjeti, zašto dopustiti da te ponize, da ti povrijede tvoje dostojanstvo. Pa i mi sami tako rezoniramo i zaključujemo: pa valjda smo mi dovoljno duhovni, dovoljno formirani i pametni te znamo što je normalno a što nije. Jer gledamo oko sebi i vidimo da mnogi „Isusovi učenici“ rješavaju stvari i na drugi način, a ne baš doslovno kako to čitamo u Evanđelju …

Možda s odmakom od 2000 godina mislimo da tu riječ možemo malo prilagoditi, pa ju u želji za inkulturacijom (posadašnjenjem) često ublažujemo. Ali tada se trebamo sjetiti kako je govorio naš Utemeljitelj, sv. Franjo, da se evanđelje mora opsluživati „sine glossa“, – doslovno. (kao što je to uostalom on činio). No, unatoč tome, možda se i mi kao onda apostoli bojimo postavljati pitanja Gospodinu, da ne bi opet doživjeli Isusov prijekor i bavimo se u podsvijesti nečim drugim uvjereni da ipak dobro postupamo. Možda pomišljamo da su Isusove riječi danas ipak preidealne i prezahtjevne te se pomirujemo s prosječnim „kršćanstvom – redovništvom“. Naravno da onda i mi kao ona dvenaestorica živimo u nekoj drugoj stvarnosti, a ne onoj evanđeoskoj – Kristovskoj. Možda i nas tada više zaokupljaju misli o tome tko bi trebao biti gvardijan, župnik, definitor, provincijal, biskup, Papa itd… Raspravljamo i razmišljamo tko je zaslužniji, tko sposobniji, tko pametniji, elokventniji i ne znam što još uzimamo za kriterij veličine… !? Kritiziramo…

No Isusova je riječ neumoljiva živa i djelotvorna, oštrija od svakog dvosjekla mača… (Heb 4,12).

Kad se isreno vratimo Isusu, on nas ponovo šokira i jasno kaže da treba proći njegov put, spreman biti izdan, izrugan, ubijen, … jer samo tako se dolazi do Uskrsnuća, do Njega. Osim toga daje nam i formulu kako ostvariti taj put, a to je: Tko želi biti najveći neka bude od svih posljednji. Kako nam ovo često teško ide!

No, ne treba se obeshrabriti. U ovom odlomku Isusovi su učenici bili zbunjeni, obeshrabreni i rastreseni te nisu bili spremni i sposobni do kraja razumjeti Gospodina, … ali takvi nisu ostali!

Nakon Isusove muke, smrti i uskrsnuća te posebno nakon silaska Duha Svetoga, znamo; oni su se promijenili i ne samo shvatili razumom nego i životom usvojili taj Kristov pashalni misterij, tu njegovu logiku i mudrost i tako živjeli, umirući sebi da bi Kristu živjeli. To je i naš poziv…, sve nam je poznato, a primili smo i snagu Duha Svetoga. Zato ne dopustimo da možda i dalje hodimo s Isusom, a zapravo ga ne razumijemo hodimo pored njega i bavimo se nečim drugim.

Naš Utemeljitelj, sv. Franjo Asiški, usvojio je i živio tu Isusovu logiku i oduševio gotovo cijeli tada poznati svijet, a oduševljava do dana današnjeg tolike mlade i stare.

Da je i on kalkulirao, prilagođavao…, tko zna što bi bilo od Crkve i svijeta i da li bi uopće bilo franjevačkog reda i svega blaga što je iz njega poteklo!? Zato je dobro i potrebno da u ovo korizmeno vrijeme doista zastanemo i ponovo s pažnjom poslušamo te Isusove riječi, da malo zastanemo…, pogledamo gdje smo, kako slušamo i kako ga shvaćamo…, što mi to živimo?!

Dopustimo iznova snazi Duha Svetoga da prožme naša srca i čitav život.

Svima nama relativno lako polazi za rukom primijetiti nedostatke i grijehe drugih, ali nam je često teško uočiti i priznati vlastite nedostatke. Često smo lako skloni uputiti kritiku, a za sebe redovito uvijek imamo neko dobro (prolazno) opravdanje.

Evo, neka nam i ovaj susret pomogne da se još više u iskrenosti otvorimo Božjoj Riječi tj. samom Isusu Kristu, snazi i svjetlu njegova Duha da u nama oživi taj Božanski život koji smo primili i trajno primamo po sv. sakramentima i po našem druženju s njim. Jer upravo to je ono što nam treba…, Božji život i njegova logika, tj mudrost križa.

To je ono što treba i današnji svijet, a Bog to želi izliti i preko nas, preko naše karizme i darovanog poslanja.

Zato neka nam ne bude nikad strano, čudno i neobično, nastojati biti malen, ponizan, samozatajan – doslovno biti posljednji od svih. Jer upravo to i jest jedan od bitnih čimbenika naše karizme, uostalom i naše kršćanske vjere. Primjer takvog života dao nam je sam Isus Krist koji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj položi za mnoge. A to su potvrdili i tisuće svetih, počevši od naše Bezgrešne Djevice kojoj se povjeravamo, našeg sv. Franje i preko svih naših svetih franjevačkog Reda i cijele Crkve! Neka nas uvijek i u svemu prati njihov zagovor i Božji blagoslov! Amen!