Dana 27. travnja 2022. godine u župnoj crkvi Svetog Antuna Padovanskog u Zagrebu, u samostansku kapelu Svetog Duha, pokopan je fra Anđelko (Stipe) Sesar u 85. godini života, 59. godina redovništva i 56. godina svećeništva. Misu zadušnicu i obred sprovoda vodio je sisački biskup mons. Vlado Košić, uz Generalnog asistenta Reda Franjevaca konventalaca fra Igora Salmiča, Provincijala slovenske provincije fra Milana Kosa, te uz brojnu braću iz različitih hrvatskih i slovenskih samostana, rodbinu pokojnika te mnogobrojnih vjernika koji su poznavali pokojnog fra Anđelka Sesara. Uz oproštajne govore, pročitano je pismo sažalnice varaždinskog biskupa mons. Bože Radoša, curriculum vitae fra Anđelka pročitao je provincijalni ministar fra Miljenko Hontić, dok su oproštajne riječi uputili provincijalni ministar slovenske Provincije sv. Josipa fra Milan Kos, gvardijan zagrebačkog samostana fra Tomislav Glavnik, te nećakinja pokojnog fra Anđelka. Misno slavlje svojim pjevanjem uzveličao je zbor „Tomislav Talan“ župe Svetoga Antuna Padovanskog u Zagrebu.

Fra Anđelko (Stipe) Sesar, rođen je kao 7. dijete od dvanaestero djece obitelji, 15. rujna 1937. godine u Podvraniću (BiH), župi Kočerinu, od oca Grge i majke Milke r. Kvesić. Osnovnu školu završava u Kočerinu, a u sjemenište franjevaca konventualaca na Svetom Duhu u Zagrebu dolazi u rujnu 1954. godine. Upisuje interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika u Zagrebu gdje je i maturirao 1959. godine. Potom odlazi na Cres u novicijat, te 7. kolovoza 1960. godine polaže svoje privremene zavjete.

Teološke studije završava u Zagrebu, a 4. listopada 1963. godine polaže svečane zavjete u ovoj crkvi Sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu.

Po rukama zagrebačkog kardinala i nadbiskupa Franje Šepera, zaređen je za svećenika 26. lipnja 1966. godine u zagrebačkoj prvostolnici. Nakon ređenja jedno vrijeme provodi na studiju u Austriji gdje je dobro naučio njemački jezik kojim se vješto služio kroz cijeli život na korist zajednice. Kratko vrijeme pastoralno djeluje u župi Sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu, a 1. svibnja 1968. godine bio je dodijeljen za člana samostanske zajednice u Šibeniku, gdje boravi tek nekoliko mjeseci. Dekretom tada već kardinala i zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera, u listopadu 1968. godine imenovan je kapelanom novoosnovane župe Sv. Josipa Radnika u Galdovu – Sisak. Od tada u dugogodišnjem razdoblju djelovanja i evangelizacije, fra Anđelko se svim srcem predao ne samo u izgradnju žive Crkve novoosnovane župe sv. Josipa Radnika u Galdovu-Sisku, nego i u izgradnji i gradnju prve crkve i obnovi filijalnih kapela te župe. U tom teškom razdoblju koje je obilježilo njegov svećenički život i gdje je predao Gospodinu i Crkvi najbolje godine svoga života, svjedoči činjenica da ga je narod istinski volio i zauzimao se da ostane u njihovoj župi.

Jedna zgoda koja se našla pohranjena u arhivu Provincije, upravo to potvrđuje. Naime, kad ga je tadašnji o. Provincijal fra Nikola (Mate) Roščić želio premjestiti u samostan u Puli, nakon već potpisanog dekreta, župljani župe sv. Josipa Radnika u Sisku upućuju peticiju s potpisima u kojoj mole o. Provincijala i definitorij da ne premjeste fra Anđelka. U tom pismu između ostalog nalazimo: „Pater Anđelko je pravi kateheta koji okuplja djecu i dočekuje pred crkvom. Koji put je znao ići i po kućama po njih, da dođu na vjeronauk pogotovo kod onih koji su daleko stanovali od crkve – njih je dovozio i razvozio na motoru. Njegove propovijedi su nas je privukle da dolazimo u crkvu, jer prije smo svi mi odlazili u Sisak. Kao što je mladima tako je jednako i s nama starijima uvijek na raspolaganju, svima je poklanjao lijepu riječ i nastupao na način koji mnoge privlači“ (iz Pisama upućeno o. Provincijalu sa potpisom 130 župljana).

Godine 1977. fra Anđelko je imenovan kapitularnim delegatom te je na tom kapitulu bio imenovan članom Provincijske pastoralne komisije na duži vremenski period. Odlukom istog kapitula, fra Anđelko je imenovan gvardijanom samostana Sv. Antuna Padovanskog u Sisku i upravitelj župe sv. Josipa Radnika u Galdovu-Sisku, službe koje će vršiti punih šest godina.

Po završetku provincijskog kapitula 1983. godine, fra Anđelko je imenovan gvardijanom samostana Svetog Duha u Zagrebu, definitorom Provincije i članom Komisije za gradnju i očuvanje spomenika kulturne baštine naše Provincije. Osobito zalaganje fra Anđelka u tom razdoblju je u unutarnjoj obnovi i dekoraciji interijera župne crkve sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu, čemu smo i mi danas tome svjedoci. Gvardijanom samostana na Svetom Duhu u Zagrebu ostaje tri godine, a nakon toga je imenovan gvardijanom samostana Sv. Antuna Padovanskog u Vinkovcima 1986. godine, gdje ostaje do 1992. godine. Te godine obilježene ratnim stradanjima i bombardiranjima Vinkovaca, često je fra Anđelko znao za života prepričavati, koliko je zajedno sa braniteljima i progonjenim slavonskim narodom trpio i propatio te obilazio i tješio prognane i ucviljene.

Godine 1992. fra Anđelko se vraća u Galdovo – Sisak gdje je imenovan upraviteljem župe sv. Josipa Radnika i dvije godine kasnije gvardijanom samostana sv. Antuna Padovanskog u Sisku. Ovo je zasigurno najduže razdoblje u kojem fra Anđelko ostaje sve do 2006. Često je znao reći kako su župljani nakon što je bio otišao iz Siska govorili da su te još uvijek ratne, ali i poratne godine bile zapravo „zlatne godine župe Galdovo“. Svima nama je vrlo jasno za života govorio kako mu je župa sv. Josipa Radnika u Galdovu-Sisku obilježila život, te je zaista volio Siščane a i oni su voljeli fra Anđelka. O tome mogu i sam osobno svjedočiti jer sam s njim proveo punih 5 godina u Sisku. Te godine su za mene bile prve godine pastoralnog djelovanja nakon mog povratka sa studija u Rimu. Prva pastoralna iskustva i poduke primio sam dakle od njega i preko njega. Gotovo svih tih 5 godina bili smo sami, nas dvojica. Svake nedjelje i blagdana imali bi po 6 misa a koji put i 7 ako se dogodio i još koji sprovod u filijali. U to vrijeme se proširila dotadašnja župna crkva, izgradio toranj i kor te se obnovilo čitavo krovište crkve. Sagrađen je središnji dio samostana koji je povezao prijašnje dvije kuće. Sagrađena je nova crkva u Hrastelnici, a obnavljane su i filijalne crkve u Tišini i Palanjku. Brinulo se o mnoštvu izbjeglica koje su bile u Sisku iz okupiranih krajeva Banovine, od Gline do Petrinje za koje je fra Anđelko skrbio donacijama preko svojih prijatelja iz Austrije i Njemačke.

Godine 2006. fra Anđelko se, odlukom provincijskog kapitula, premješta u samostan Sv. Antuna Padovanskog u Novom Marofu, gdje će ostati punih 16 godina, do nedavno, kada se preselio ovdje u zagrebački samostan Sveti Duh zbog narušenog zdravstvenog stanja. U Marofu iako nije bio župnik ni gvardijan, bio je također vrlo aktivan na svim područjima, ali bih posebno izdvojio njegov dugogodišnji angažman na Novomarofskom radiju gdje je redovito emitirao homilije za nedjelje i blagdane, ali i druge priloge. Okolni svećenici iz dekanata i šire rado su ga pozivali kao propovjednika za proštenja, obljetnice i duhovne obnove.

Fra Anđelko je jednom riječi bio istaknuti propovjednik, traženi voditelj duhovnih obnova i vježbi, vjeroučitelj ali nadasve graditelj, kako duhovne tako i materijalne crkve. Bio je čovjek koji je skrbio za crkvu. Volio je aktivnost i nije poznavao dokolicu. Bio je ponosan na svoje hercegovačko porijeklo, istinski domoljub i odvažni vjernik koji je i drugima bio ohrabrenje i sigurnost. Nikad neću zaboraviti kako je uspio mobilizirati čitavo selo Hrastelnice za gradnju nove crkve, nije bilo obitelji koja u tome nije sudjelovala, a što je urodilo i pravim duhovnim preporodom te filijale crkvene zajednice.

Svi ga pamte po njegovom vedrom temperamentu, duhovitosti i smislu za humor. Nema toga tko se ne bi sjetio neke od njegovih duhovitih i poučnih dosjetki kojima je volio razveseliti ljude koji su se našli u njegovom društvu, potičući svakoga svojim mudrim i jasnim izjavama na razmišljanje. Nikad nije rekao da nešto ne može, za njega je bilo sve moguće. Čitav svoj život i sve svoje životne snage živo je za svoju zajednicu i sebe utkao u samostane u župe gdje je živio i radio.

Njegovo veliko, dobro i hrabro srce umorilo se i prestalo kucati 24. travnja 2022. godine, na nedjelju i svetkovinu Božjeg milosrđa i to točno oko 3 sata popodne. I to je znakovito jer se uzdao uvijek u Božje milosrđe.

Gospodin neka primi njegovu dušu u okrilje svoga neizmjernog Božanskog milosrđa. Neka mu bude milosrdan za ljudske slabosti i nedostatke te ga obilno nagradi za sve ono lijepo i dobro što je za svoga života učinio i nama ostavio za primjer i poticaj na dobro!

Gospodin mu dao svoj mir i vječni pokoj! Amen.

Iz govora na misi zadušnici provincijalnog ministra fra Miljenka Hontića