Prigodna poruka o. Provincijala
KORIZMA, 2019.
“Često osjećamo da smo bili bolji i čistiji na početku obraćenja
nego nakon mnogih godina redovničkog života.“
(Nasljeduj Krista, I,16)
Draga braćo!
Povod ovome pismu na Pepelnicu jest poticaj da predstojeću Korizmu proživimo u znaku obraćenja, kako bismo plodonosnije upoznali volju Božju za vlastiti život i hod naše provincije.
***
Vjerujem kako nisam jedini u našoj Provinciji koji dijeli “osjećaj” što ga je tako spretno izrekao Toma Kempenac u gornjoj rečenici. Nakon mnogo godina boravka u samostanu, kao da se prepustimo inerciji redovničkog života, popuštamo od stege, gorljivost trne, Božji poziv blijedi. Revnije smo molili i postili dok smo boravili u svijetu nego li nakon tolikih godina provedenih u samostanu. Kada gorljivost umine, počinjemo se oslanjati na “štake” duše, tražiti uporišta u karijeri, ljudima, putovanjima, gradnji, zabavi, osjećaju važnosti i korisnosti… Molitva slabi, sa zajedničke izostajemo, privatna je “mršava” i “posna” (uvijek pronalazeći alibi), a prijateljstvo s Bogom formalno i kurtoazno. Nismo dovoljno vični umijeću razlikovanja duhova, na kojemu sv. Franjo temelji duhovni život, pa se izlažemo ozbiljnoj opasnosti da nas zavede zli duh i rani na području na kojemu smo najslabiji, bila to čistoća, poniznost, ili siromaštvo. “Prije napada đavao istraži s koje je strane čovjek slabiji i nemarniji”, piše sv. Ignacije Loyolski, “a tada onamo upravi bojne sprave, ondje ga pritisne”. Tražimo nježnost na pogrešan način, pažnju i priznanja, osvetoljubivošću odgovaramo na povrede ega (“oko za oko”), igramo uloge žrtve, sebi prisvajamo čast koja pripada isključivo Bogu, jednom riječju, ispod deklarativnog redovništva “stari Adam” opire se umrijeti, prema riječima istog Ignacija Loyolskog: “Tko hoće ući u Red, neka zna da u njemu ne će imati trajna mira ni boravka ako ne prijeđe preko praga s objema nogama, to jest s voljom i razumom”.[1]
Afere i skandali koji potresaju Crkvu, bili oni financijske ili seksualne naravi, (pedofilskim sablaznima posvećen je nedavni susret s Papom u Vatikanu), dramatična su posljedica zloporabe vlasti u Crkvi kojoj uvijek prethodi prvi korak. Taj prvi mali korak, kojemu obično ne pridajemo ozbiljnost i pažnju, na kraju se pokaže sudbonosnim. Budnost nad osjetilima i postojanost u molitvi i mrtvenju preduvjet su vjernosti Božjem pozivu.
Usporedo s rečenim, uznemiruje nas drugi glas, u mjeri u kojoj mu dopuštamo da nas uznemiri, koji nas opominje, ispravlja, i nadahnjuje. Vremenu treba dati sadržaj. Svetost je jedini smisao našeg ulaska u samostan. Ozbiljna je opasnost da nas prosječnost i osrednjost duhovnog života naših bratstava paralizira da se zadovoljimo njezinim mjerilima umjesto Božjim imperativom: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5,48). U “znanosti duha” trebamo napredovati, to je smisao trajne formacije, ozbiljnije proučavati mudrost svetaca i primjenjivati mjeru evanđelja kako bismo ispunili vlastito poslanje.
***
Udovoljavajući poticajima Duha, kako ranije rekoh, mjesec ožujak rezervirao sam za povlačenje u osamu, rezervirao kažem, jer smo uvijek u vremenskom tjesnacu, u trku, a znamo da svaka laž započinje riječima “nemam vremena!” Nemam vremena za ono što ne želim, sve dok me ne snađe iznenadna bolest te ne uvidim da svaki čovjek svaki dan ima na raspolaganju jednako vremena. Nekada je bolest jedini način da Bog probije našu gluhoću i dozove u pamet da je On Gospodar vremena. Sve je vrijeme od njega i za njega. Ako je drugačije, onda nam vrijeme niti ne treba. On je veliki Kralj, priliči se posvetiti mu sve svoje vrijeme i snage. Moje povlačenje u osamu zapravo je prvi korak u smjeru novog sadržaja našim godišnjim duhovnim vježbama, kojima bih želio dati novi smjer i drugačiji sadržaj od iduće godine. Više nam valja osluškivati krik vlastite duše koja žeđa za Bogom živim, i njezinu zahtjevu nikakav posao ne smijemo pretpostaviti.
***
“O, ti carstvo s onu stranu”, piše R. Tagore, “kako neodoljivo zove tvoja frula!” Kroz ove tridesetodnevne duhovne vježbe u mjesecu sv. Josipa želio bih kušati baš tu neodoljivu privlačnost “carstva s onu stranu” radi kojeg smo se svega obrekli, i obitelji, i kuće, i sebe sama, a nakon toliko godina boravka u samostanu, kojeg li paradoksa, zbog njega se više nismo spremni niti ustati na jutarnju molitvu! Sebe prozivam na prvome mjestu, i od sebe polazim. Zato sebe šaljem u osamu da se na miru susretnem s Bogom. Ne mirim se sa stanjem osrednjosti u sebi, s kojim se ni Bog u meni ne miri. Obznanjujući vam svoj korizmeni plan, draga braćo, nije da se hvalim, nego želim i vas potaknuti da ove Korizme, svatko za sebe, donese neku konkretnu odluku, odabere jednu krepost u kojoj će se vježbati, prema riječima ranije citiranoga T. Kempenca: “Kad bismo godišnje iskorijenili samo jednu manu, ubrzo bismo postali savršeni. (…) Naša revnost i napredak morali bi svednevice rasti; a, evo, velikim smatramo onoga koji je uspio sačuvati djelić svoje prvotne revnosti.” (Nasljeduj Krista, I,15, 17).
***
Neka nas na putu obraćenja prati zagovor sv. Josipa, a svu braću u Provinciji (fra Josipa Priselca, fra Josipa Petonjića i fra Josipa Ivanovića) koja imaju čast nositi njegovo ime, preporučam njegovoj zaštiti i unaprijed čestitam imendan.
fra Josip Blažević,
provincijal
[1] “Sjećate li se kako je u drevnomu Pateriku jedan isposnik odgovorio na pitanje na koji način može postati pravim monahom? Taj je veliki isposnik uzeo svoju mantiju i bacio je na zemlju, izgazio ju je u prašini i rekao: “Ako se čovjek ne ponizi na ovakav način, nikada ne će postati pravim monahom.” Ako se čovjek ne ponizi, nikada ne će postati monahom. Ne će mu se objaviti Bog – onakav kakav uistinu jest – ne iz knjiga i priča drugih ljudi, već spoznat vlastitim iskustvom. I uzalud će mu proći godine i desetljeća jer sva će mu duhovna promaknuća, u svećenstvo, igumanstvo, arhijerejstvo, biti samo na osudu.” (Tihon Ševkunov, Nesveti sveti i druge priče, Verbum, Split 2017., 123-124.)