Pogreb fra Ive Planinića
Na splitskom groblju Lovrinac 18. kolovoza 2015. godine sahranjen je fra Ivo Zdravko Planinić, franjevac konventualac, član samostana Svetog Duha u Zagrebu. Svetu misu predslavio je fra Josip Blažević, provincijalni ministar, a sprovodne obrede vodio fra Tomislav Glavnik, gvardijan Svetoduškog samostana. U nazočnosti dvadesetak svećenika, rodbine, i većeg broja vjernika i poznanika, od pokojnika se u ime Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca prigodnim govorom oprostio fra Josip Blažević, u ime Svetoduškog samostana fra Tomislav Glavnik, u ime Slovenske provincije franjevaca konventualaca fra Milan Kos, provincijalni ministar, u ime splitskog nadbiskupa pastoralni vikar don Ante Ančić, a oproštajnu riječ uputili su i fra Damjan Glavaš, viški gvardijan u čijem samostanu je fra Ivo najduže vremena proveo, don Đuro Bender, župnik njegove rodne župe, koji se od pokojnog fra Ive (Zdravka) Planinića oprostio u ime njegove braće i članova njihovih obitelji, u ime vjernika njegove rodne i krsne župe Gradina i u svoje vlastito ime, te fra Milan Holz, slovenski franjevac konventualac koji je s njime skupa bio u novicijatu na Cresu. Sprovodnim obredima ravnao je fra Žarko Relota, gvardijan splitskog samostana sv. Frane. U svome oproštajnom govoru provincijal fra Josip Blažević predstavio je i curriculum vitae fra Ive Planinića:
OPROŠTAJNA BESJEDA
PROVINCIJALNOG MINISTRA FRA JOSIPA BLAŽEVIĆA
NA POGREBNOJ MISI O. IVE (ZDRAVKA) PLANINIĆA
(Split, 18. kolovoza 2015.)
“Marija je uzvišeno stvorenje u koje se nije uselio nered, jedini izdanak čovječanstva kojega se grijeh nije dotaknuo. Čudo Božje stvoriteljske moći! Kao majka Sina Božjega, ima najveći utjecaj na Boga. Što su svi drugi sveci u usporedbi prema njoj?” Ovo su misli sv. Maksimilijana Kolbea, franjevca konventualca, osnivača Vojske Bezgrešne, strastvenog zaljubljenika u Mariju, Majku Isusovu, čiji smo blagdan prošli tjedan proslavili, i koji nastavlja: “Vrhovni stupanj ljubavi prema Bezgrešnoj izražava se tako da se umre sam, zaboravljen, negdje iza plota, odakle će vjetar raznijeti prah našega tijela po poljima.” Što je riječima nagovijestio, životom je i potvrdio. Kao dobrovoljac bunkera gladi, koji je svoj život u paklu Auschwitza ponudio u zamjenu za život oca jedne obitelji, pogubljen je smrtonosnom injekcijom fenola 14. kolovoza 1941., u predvečerje blagdana Velike Gospe, a tijelo mu je spaljeno u krematoriju dan kasnije, na sam blagdan Marijinog Uznesenja u Nebo.
Umrijeti na sam Marijin blagdan, umrijeti bez velike buke, umrijeti umjesto nekoga i za nekoga, san je svakog velikog Marijinog sina, osobito svećenika. Izvanrednim zahvatima Bezgrešne Kolbeov san postao je stvarnost.
Na blagdan Velike Gospe, da se poslužimo riječima sv. Franje, “sestrica smrt” pohodila je i našega subrata o. Ivu Planinića koji je, po povratku s dijalize utonuo u dubok san iz kojega se probudio u vječnosti. I to na samu svetkovinu Velike Gospe! Onkraj svake patetike ovu koincidenciju pripisujem velikoj milosti Bezgrešne! Bilo je i više nego očigledno da medicinska struka, unatoč svim naporima, gubi bitku s fra Ivinom bolešću. U takvoj situaciji čovjek se s pravom osjeća sam, gledano ljudski i napušten, okolina je nemoćna, ali vjernik svoju snagu crpi iz razmatranja muke Isusa Krista s kojim se i sam želi suoblikovati kako bi postao “alter Christus” – drugi Krist.
Krhko zdravlje pratilo je o. Ivu Planinića još od njegovih mladenačkih dana. Nakon druge teške operacije, iza koje su ostale posljedice pred kojima su liječnici bili nemoćni, 19. studenoga 1983. godine o. Ivo u jednom pismu jasno daje do znanja da svoju bolest prihvaća svjesno i slobodno, kao dio čudesnog Božjeg nauma s njime: “Nisam klonio duhom i imao sam uvijek povjerenja u providnost Božju i da Bog ravna mojim životom. Molio sam se, molim se, i molit ću se u znak zahvalnosti za dobro što mi ga daje. Toliko sam puta osjetio očiti znak Njegove dobrote prema meni. Zahvalan sam Mu na svemu pa i na bolestima koje nosim na svom tijelu i one su znak nečega, jer je i Krist svojim patnjama dao život za nas.” Vjera o. Ive u Božju providnost nije splasnula ni posljednjih tjedana njegova života kada je shrvan bolima pokazivao vidan zamor pred učestalim terapijama. O. Ivo Planinić svjedok je da kroz patnju, možda osobito baš kroz nju, život sazrijeva za onaj vječni, produbljuje se, očovječuje. O. Ivo bio je jednostavan čovjek, vjeran svećenik, savjestan redovnik. Unatoč svim svojim ljudskim slabostima trudio se svećenički i redovnički poziv živjeti iskreno i predano. I kao takvoga ćemo ga i pamtiti.
CURRICULUM VITAE
O. Ivo (Zdravko) Planinić, sin Petra i Ruže r. Ostojić, rođen je 15. veljače 1941. godine u Krehinom Gradcu, (Čitluk, BiH). Nakon osnovne škole ulazi u Red franjevaca konventualaca. Privremene zavjete položio je 4. rujna 1964. u Cresu, a svečane zavjete 4. listopada 1968. u Zagrebu. Za đakona je zaređen 28. ožujka 1971., a svećenički red primio je na blagdan Bezgrešne, 8. prosinca 1971. godine, po rukama nadbiskupa Franje Kuharića u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu.
Nakon svećeničkog ređenja neko vrijeme provodi u Asizu, a od 1973. do 1975. godine, kao član samostana sv. Josipa u Puli. Od 1975. do 1980. godine gvardijan je samostana sv. Frane u Puli, a od 1980. do 1983. gvardijan je samostana sv. Jere na Visu. Od 1. listopada 1995. do 1. kolovoza 1999. bio je dušobrižnik nad izbjeglicama u izbjegličkom kampu “SAMOGOR” u Visu. Nakon odlaska s Visa kratko je boravio u samostanu sv. Karla Boromejskog u Pančevu, a zatim je po potrebi službe dodijeljen za člana redovničke zajednice u samostanu Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovcima i duhovnog pomoćnika u istoimenoj župi (od 1983. do 1989.). Nakon provincijskog kapitula 1989. godine odlazi na Vis gdje kao gvardijan i član samostanske zajednice sv. Jere ostaje do 2014. godine. Zbog narušenog zdravlja zadnji dio svoga života proveo je u samostanu Svetoga Duha u Zagrebu. Preminuo je na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 2015. godine, u 75. godini života, 50. godini redovništva i 43. godini svećeništva.
S dubokom vjerom u vječni život, i da život i služenje o. Ive smrću postižu svoju puninu a ne kraj, njegovoj ožalošćenoj braći Anti, Mladenu i Andriji, ožalošćenim članovima obitelji, bližoj i danjoj rodbini, prijateljima i znancima, u ime Hrvatske provincije franjevaca konventualaca i u svoje osobno ime izražavam iskrenu sućut. Hvala svima koji ste uputili riječi sućuti i koji ste se došli oprostiti od dragog nam pokojnika.
Gospo na Nebo uznesena, Tebi povjeravamo dušu našega pokojnog brata Ive. Počivao u miru Božjem!