U Asizu je od 18. siječnja do 17. veljače ove godine održan 200. redoviti generalni kapitul Reda male braće konventualaca, jedne od tri obitelji Prvoga franjevačkog reda (Mala braća, Mala braća konventualci, Mala braća kapucini). Na kapitulu je sudjelovalo 88 članova s pravom glasa, dok ih je 11 prisustvovalo u svojstvu promatrača s pravom interventa. U svemu stotinjak kapitularaca, a ako se pridodaju i braća u svojstvu porevoditelja, tumača i vršitelja raznih tehničkih usluga, ovaj jubilarni kapitul, održan u Svetome asiškom samostanu, na grobu sv. Franje Asiškoga, okupio je oko 130 fratara. Radni dio Kapitula, koji je obuhvatio analizu prethodnoga šestogodišta i programe za iduće razdoblje, okarakteriziralo je najbolje geslo izraženo kao naslov izvješća dosadašnjega Generalnog ministra Reda: „Tempo da rischiare“  – „Vrijeme za rizik“. I doista, sadašnje vrijeme nudi mnoge izazove i franjevcima, a nova evangelizacija prigodu da se prošire obzorja i na neke nove djelatnosti. Zbog toga se jako naglašavala potreba stalne formacije, koja je utkana u sve zaključke i prijedloge ovoga Kapitula.

U izbornom dijelu Kapitula izabrano je novo vodstvo Reda, gotovo u identičnom sastavu kao i dosadašnje. Za generalnog ministra ponovno je izabran fra Marco Tasca, a među devet članova Generalnog definitorija ponovno se nalazi i hrvatski franjevac konventualac, fra Miljenko Hontić, koji je ujedno asistent za Konferenciju Srednje Europe, u koju spada i Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

Red franjevaca konventualaca danas ima oko 4.300 fratara, prisutan je u oko 70 zemalja. Oko šestine braće nalazi se u formativnom razdoblju, znači da nema više od 30 godina. Najviše braće živi na starom kontinentu: u Europi ima oko 2.600 braće, ali se osjeća sve veća težnja rastu u zemljama tzv. Trećeg svijeta. U Aziji Red ima oko 450 braće, gotovo isti broj ima Red i u Sjevernoj Americi, u Latinskoj Americi oko 470 braće, a u Africi oko 250. U nekim jurisdikcijama tzv. misijskog područja naglašeno je visok broj mladih u formaciji, kao što je npr. u Indiji, na Filipinima, u Indoneziji, u Keniji, a ni neka područja Latinske Amerike ne zaostaju. Na Kapitulu je osnovana Meksička provincija, koja ima sedamdesetak članova, od kojih dvije trećine nema 35 godina života.

U tzv. Prvom svijetu (Sjeverna Amerika i Europa), zbog nestašice zvanja (jedan od razloga jest i opadanje broja djece u obiteljima), neke provincije proživljavaju pravu krizu, pa je tako Nizozemska provincija ispod praga potrebitog za normalno odvijanje života i djelatnosti, te joj prijeti skoro ukinuće ako ne dođe do bitnijeg poboljšanja. U Sjevernoj Americi i Italiji, iz sličnih razloga, dolazi do spajanja i ujedinjavanja nekih bliskih provincija. Na Kapitulu je odobren plan ujedinjavanja dviju američkih provincije (Bezgrešno Začeće i Sveti Antun Padovanski), koje stupa na snagu za godinu dana, a isto tako je prihvaćen program spajanja pet srednjotalijanskih provincija, koje bi se kroz četiri godine trebale ujediniti u Centralnu talijansku provinciju sv. Franje Asiškog. Već je ranije odobren plan ujedinjavanja talijanskih provincija sjeverne Italije, koje od ovog proljeća sačinjavaju Talijansku provinciju sv. Antuna Padovanskog. Provincije južnog dijela Italije zasad još ne osjećaju tu potrebu, ali ako se smjer opadanja broja ni ovdje ne zaustavi, neće proći mnogo godina da se i ove ne spoje i ujedine u jednu provinciju.

Generalni kapitul Reda usvojio je gotovo jednoglasno tridesetak prijedloga i zaključaka. Svakako, kao prvi prioritet u idućem šestogodištu je završetak rada na sustavnoj obnovi Generalnih konstitucija Reda, koje se nisu mijenjale posljednjih četrdesetak godina, kada su se u svijetu, Crkvi i Redu dogodile mnoge, pa i radikalne promjene. Da ne bi to ostala briga i posao samo manje skupine stručnjaka i zanesenjaka, Kapitul je osobito snažno istaknuo potrebu provedbe permanentne formacije, kako je već naglašeno,  pa je taj prioritet utkan u sve prijedloge i zaključke, kao što je kvalitetnija priprema gvardijana, temeljitije obrazovanje odgojitelja, skromnije služenje materijalnim dobrima, zauzetije pastoralno djelovanje. Stanje može i mora biti bolje, ali nema razloga za neki pesimizam koji je vidljiv u sadašnjem društvu, pa čak i u nekim crkvenim strukturama. Istaknut je glasoviti Einsteinov paradoks: „Bolje je biti optimist i imati krivo, nego li biti pesimist i imati pravo!“

Jedan od najvećih izazova i potreba, istaknuto je u zaključcima Kapitula, svakako je solidarnost u braći i ekonomiji. Bogatiji Sjever (Prvi svijet) ima više novca, a siromašniji jug (Treći svijet) ima više braće.  Valjalo bi težiti prema ravnoteži ovih dviju tendencija. Zato je posve logična bila završna evanđeoska parafraza-poruka Reda: „Pobjeđuje se gubeći – živi se umirući – dobiva se dajući!“