U nedjelju 2. prosinca 2012. godine u crkvi svetoga Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu svečanim euharistijskim slavljem obilježena je 50. obljetnica svećeničkog ređenja trojice naše redovniče braće: fra Bernardina Filinića, fra Damjana Glavaša i fra Ljudevita Maračića. Zahvalno euharistijsko slavlje, u prepunoj crkvi, predslavio je fra Ljudevit Maračić, provincijalni ministar i jedan od jubilaraca, u koncelebraciji sa brojnom braćom iz Provincije kao i sa drugim svećenicima školskim kolegama.

Propovjednik na zlatnom svećeničkom jubileju bio je fra Nikola Mate Roščić koji je u vrlo nadahnutoj propovijedi najprije u kratkim crtama iznio životopise sve trojice slavljenika da bi u drugom dijelu progovorio o vrijednosti, važnosti, uzvišenosti ali i nužnosti svećeničkog zvanja. U svom vrlo živopisnom i prepoznatljivom propovjedničkom stilu postavio je retoričko pitanje: Što se događa u trenutku svećeničkog ređenja? Naglasivši pri tome, da svećeništvo nije funkcionalna služba u Crkvi nego je ona egzistencijalna. Jer živi čovjek, muškarac, sa svim svojim sposobnostima, intelektualnim, emocionalnim i fizičkim stavlja se u novi odnos sa Isusom Kristom da bude njegov predstavnik na zemlji, da bude drugi Krist, alter Christus. Govoreći o izrazito antiklerikalnom raspoloženju koje je započelo još od Francuske revolucije, od koje se na sve moguće načine želi svećenika izolirati iz društva te ga potpuno marginalizirati pri tome ne štedeći načina i sredstava kako i na koji način to ostvariti. Propovjednik je istaknuo da u tome sigurno veliku ulogu imaju i mediji koji pridonose sustavnom ocrnjivanju slike svećenika u društvu. Fra Nikola je nastavio iznoseći jednu snažnu sliku iz života svetoga Franje Asiškoga pred kojega je doveden svećenik koji je živio grešnim i sablažnjivim načinom života. Mnoštvo koje je očekivalo da će sveti Franjo i sam osuditi sablažnjiv i grešan način života svećenika rekao je da ne želi vidjeti ni znati bilo što drugo, grijehe ili slabosti spomenutog svećenika, osim da po rukama toga svećenika biva uprisutnjeno Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista, te da kroz njegova usta biva navještena radosna vijest evanđelja. Čestitajući zlatomisnicima veliki jubilej, propovjednik je istaknuo kako ih nije slomilo i pokolebalo razdoblje komunističkog režima ili modrenog vremena u obavljanju njihove svećeničke službe nego su naprotiv,sve svoje intelektualne, afektivne, emocionalne i fizičke snage stavili u službu Bogu, Crkvi narodu, svjesni u potpunosti svih svojih ograničenja i slabosti, svjesni da su ljudi, a ne anđeli, ali ljudi koji pripadaju Bogu! Na kraju propovijedi, fra Nikola je pozvao sve svećenike da postanu svjesni odgovornosti, uzvišenosti i ljepote vlastitoga svećeničkog poslanja te da kao takvi budu na službi Bogu, Crkvi i hrvatskom katoličkom narodu.

Na samom kraju euharistijskog slavlja, u ime sve trojice slavljenika, biranim riječima obratio se fra Ljudevit Maračić koji je u prigodnom zahvalnom govoru izrazio svoju veliku radost i zahvalnost što mogu slaviti svoj zlatni svećenički jubilej upravo na istom mjestu i u isto vrijeme na kojem su prije pedeset godina postali svećenici. Fra Ljudevit je spomenuo kako ima puno onih kojima bi trebalo zahvaliti, od roditelja, poglavara, odgojitelja, rodbine, prijatelja, kolega, i čiji bi popis oduljio nabrajanje, stoga je istaknuo dva imena: mons. Franju Salis Seewisa, biskupa reditelja koji je kao pomoćni zagrebački biskup upravljao Zagrebačkom nadbiskupijom zbog odlaska u zatvor zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija Stepinca. Upravo se biskup Franjo Salis Seewis, iako u visokoj životnoj dobi (već je prešao devedesetu godinu života) rado odazvao pozivu da upravo u crkvi svetoga Antuna podijeli sakrament svetoga reda. To je učinio posljednji put u svome životu, upravo njima trojici – istaknuo je fra Ljudevit.  Drugo ime koje je posebno istaknuo u svome zahvalnom govoru jest ime propovjednika fra Nikole Mate Roščića, koji je kao njihov nešto mlađi kolega i subrat, rado prihvatio poziv biti propovjednikom na zlatnom svećeničkom jubileju te podijeliti radost trenutka i to izraziti biranim riječima. Fra Ljudevit se s ponosom osvrnuo na proteklo razdoblje istaknuvši da su upravo oni bili prvi koncilski svećenici, pri tome spomenuvši da je ključna riječ kojom bi se moglo opisati, ali i razumjeti minulo razdoblje jest promjena. Promjene su se očitovale na svim područjima ljudskog života, ne samo u Crkvi, u Redu nego i u javnom, društvenom i državno političkom životu. Završavajući svoj zahvalni govor fra Ljudevit je još jednom zahvalio svima koji su došli podijeliti radost zlatnoga svećeničkog jubileja s trojicom slavljenika te je pri tome citirao apostola Pavla: „Braćo moja, što je za mnom, zaboravljam. Za onim što je preda mnom prežem, k cilju hitim – k nagradi višnjega poziva Božjega, u Isusu Kristu.“

Svečanom euharistijskom slavlju svojim pjevanjem pridonio je i župni zbor Tomislav Talan kao i besprijekorna liturgijska asistencija naših bogoslova.

Slavlje zlatnoga jubileja uz rodbinu, školske kolege, redovničku braću iz cijele Provincije, kao i brojne prijatelje nastavilo se za bratskim stolom u samostanu na zagrebačkom Svetom Duhu.

Galerija

{gallery}vijesti/50_godina_redenja/2_dan{/gallery}