Vinkovci – Bezgrešno Srce Marijino

vinkovci2

Samostan Bezgrešnog Srca Marijina

Alojzija Stepinca 73, Novo Selo

32100 Vinkovci

tel. (032) 339-850

fax. (032) 339-854

tel. (032) 339-857 – gvardijan

tel. (032) 357-451 (sestre)

e-mail: samostan.ns@email.t-com.hr

 

 


 

Župa Bezgrešnog Srca Marijina

fra Željko Klarić, gvardijan i župnik

fra Ilija Miškić, vikar samostana

fra Filip Pušić, župni vikar i kateheta

 

Župa je osnovana 22.12.1970.

Samostan je osnovan 21.12.1970.

Blagoslov crkve 12.10.1975.

Blagoslov tornja 29.10.2005.

Blagoslov Lurdske špilje 24.6.2006.


 

Samostanska zajednica franjevaca konventualaca, osnovana pred početak Drugoga svjetskog rata u Vinkovcima, osjećala je sve više potrebu da se fratri bave i izravnim župnim pastoralom, u poratno vrijeme teških represija zapravo jednim od rijetkih oblika apostolata koje su Crkvi nesklone vlasti tolerirale, pa se brzo među braćom samostana sv. Antuna Padovanskoga rodila želja i ideja da od biskupijskih vlasti zatraže župu na području grada Vinkovaca. Kako se prilično blizu samostanske crkve sv. Antuna nalazi glavna župna crkva sv. Vinka i Poliona, braći je usmjerena pažnja na zapadni periferni zapadni dio grada poznat kao Novo Selo. S ciljem efikasnijeg djelovanja, 1965. godine, posebno zalaganjem o. Vinka Pehara i o. Ante Gašparića, kupljena je kuća kod u Novom Selu, s nakanom njezina korištenja u vjerske svrhe. Dana 15. prosinca iste godine Biskupski ordinarijat u Đakovu odobrio je otvaranje samostana i uređenje prostorija kupljene kuće za vršenje vjerskih obreda, a 9. siječnja 1966. delegat đakovačkog biskupa blagoslovio je kapelicu u čast Bezgrešnom Srcu Marijinu. Tako se sustavno počeo pastorizirati i taj periferni dio grada Vinkovaca, nekada poznatog pod njemačkim nazivom Neudorf, jer su do rata ovdje pretežito boravili Nijemci, protjerani potom u Njemačku.

Braća su tako počela obavljati «pionirski apostolat» u tom dijelu grada, da bi dekretom Biskupskog ordinarijata od 22. prosinca 1970. bila osnovana župa Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovačkome Novom Selu i povjerena na upravljanje franjevcima konventualcima. Župa je počela djelovati prvog dana sljedeće godine, i od 1. siječnja 1971. vodi svoje matice.

Dozvolom mjerodavnih vlasti 10. rujna iste godine zamijenjena je postojeća kuća u kojoj su se fratri nastanili i istog dana blagoslovljena kapela u samoj kući. Ta je mala postojbina bila najprije podružnica našega vinkovačkoga samostana sv. Antuna, a koji se nalazi izvan granica župe koja nam je povjerena. Stoga, iako kuća ni izdaleka nije bila prikladna ni za župne aktivnosti ni za samostanski život, Provincijski definitorij u Zagrebu je smatrao nužnim i hitnim da se podružnica utemelji kao zasebna redovnička kuća, što je i prihvaćeno na sjednici održanoj 21. prosinca 1972. Za prvoga gvardijana izabran je o. Stanko Mijić, upravitelj župe i fratar koji će u više navrata ovdje djelovati i ostaviti duboki pečat nazočnosti i djelovanja. Na sjednici Generalnog definitorija u Rimu, 2. ožujka 1973. potvrđen je spomenuti dekret o utemeljenju samostalne redovničke kuće pod zaštitom Bezgrešnog Srca Marijina.

Kako postojeća kuća nije ni najmanje zadovoljavala potrebe pastorala i života braće, odlučeno je da se pristupi gradnji posve nove i velike crkve u neposrednoj blizini. Kad je kupljeno zemljište, temeljni kamen za crkvu i samostan blagoslovio je 7. listopada 1973. tadašnji provincijal, o. Nikola Roščić. Velikim zalaganjem i žrtvama vjernika, od samih početaka, što baš i nije bilo ni lako ni ugodno jer je bilo velikih protivljenja i ometanja, nakon dvije godine, u nedjelju 12. listopada 1975. đakovački biskup mons. Ćiril Kos blagoslovio i otvorio novu crkvu Bezgrešnog Srca Marijina i samostan u Vinkovačkome Novom Selu. Najveći dio tereta oko stvaranja duhovne i materijalne crkve ponio je na svojim leđima, nakon prvoga župnika o. Ante Gašparića, župnik fra Stanko Mijić i njegov duhovni pomoćnik o. Dominik Kovač. Potom o. Martin Dretvić i njegov suradnik o. Alfons Janeš. I brojni drugi. A veliki doprinos rastu crkvenog života dale su i sestre Franjevke misionarke iz Asiza, koje su u samostan došle potkraj kolovoza 1981. i ostale do dana današnjega.

Budući da je crkva građena u suvremenom vremenu, ali i uz brojna ograničenja i pritiske, njezin stil odaje takvo razdoblje. Projekt nove crkve izradio je ing. arh. Đuro Fuchs. Čitavo je zdanje crkve i samostana kompozicija iz betona, slavonske opeke i drveta na cijeloj vanjštini građevine, a posebice u ponutrici. Dužina crkve iznosi 30 metara, a širina 20 metara.

U unutrašnjosti, osobito u njezinu svetištu, dominira veliko raspelo, kao vrijedno umjetničko djelo akademskog kipara isusovca Marijana Gajšaka. Svetište i oltar izrađeni su u sivom mramoru. Podnožja oltara i ambona izrađena su od slavonske opeke. Ponutricu crkve ukrašavaju velike slike u pokrajnjim lađama, s nekim kipovima, od kojih umjetničku vrijednost čuvaju drveni kipovi Srca Isusova i Majke Božje Bezgrešne, koje je svojevremeno izradio zagrebački umjetnik Škarpa.

Uz pročelje crkve podignut je zvonik visine 36 metara, te se visoko izdiže i vidljiv je iz daljine. Stari zvonik srušen je 2005. da bi posve novi crkveni toranj blagoslovio nadbiskup Marin Srakić 29. listopada 2005. godine. Zvonik ima četiri zvona, nabavljena i izlivena u firmi Grassmayr u Innsbrucku.


Galerija

gvinkovci201gvinkovci202gvinkovci203gvinkovci204

© Hrvatska Provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca | Dizajn: NiV