Uoči blagdana svetoga Franje Asiškoga, u subotu 3. listopada 2026., u kapelici sv. Josipa Kupertinskoga održano je svečano euharistijsko slavlje tijekom kojega su bogoslovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca primili službe lektorata i akolitata, a trojica braće obnovila svoje privremene redovničke zavjete.

Službu lektorata primio je fra Dominik Milanović, dok su službu akolitata primili fra Vedran Kamenečki i fra Filip Panza. Svoje privremene zavjete obnovili su fra Dominik Milanović, fra Antun Devaj i fra Marko Bilanović.

Euharistijsko slavlje predslavio je provincijalni ministar fra Miljenko Hontić, u koncelebraciji s odgojiteljem bogoslova fra Stjepanom Brčinom te župnikom i rektorom Bazilike sv. Antuna Padovanskoga fra Ivanom M. Lotarom.

U homiliji se fra Miljenko osvrnuo na odlomak iz Knjige o Jobu, osobito na Jobove riječi: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.“ Istaknuo je kako iskustvo Boga ne može ostati tek na intelektualnoj razini. Poznavati Boga nije samo znati nešto o njemu, nego dopustiti da čovjek iskusi živoga Boga i da taj susret zahvati čitav njegov život.

Upravo je u tome provincijal prepoznao i važan izazov redovničkoga života. Nakon što čovjek upozna samostanski život, njegov ritam, zajednicu i način življenja, može se pojaviti napast da pomisli kako „već sve zna“. Tada postoji opasnost da se u život uvuku površnost, ravnodušnost i svojevrsna „ustajalost“. Ono što je u početku bilo novo i zahtjevno može postati tek svakodnevna rutina.

Zato je fra Miljenko bogoslove pozvao na trajnu budnost i poniznost. Poput Joba, koji nakon svega što je prošao dolazi do dubljega iskustva Boga, i redovnik je pozvan uvijek iznova dopustiti Bogu da ga iznenadi, oblikuje i vodi. Službe koje primamo, kao i zavjeti koje obnavljamo, nisu tek koraci koje jednom napravimo, nego poziv na svakodnevno življenje onoga što smo Bogu obećali.

Osvrnuvši se na Evanđelje dana, u kojem se sedamdesetdvojica učenika vraćaju Isusu radosni zbog onoga što su učinili u njegovo ime, provincijal je posebno istaknuo Isusovu opomenu: „Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.“

Te je riječi povezao s likom svetoga Franje, čiji se blagdan upravo približava. Franjo je, po uzoru na Krista, bio čovjek radikalnosti, ali i skrovitosti. Njegov život nije bio usmjeren prema tome da bude viđen, hvaljen ili istican. Naprotiv, bio je spreman prihvatiti i nerazumijevanje i kritiku vlastite braće, ostajući vjeran onome što je prepoznao kao Božji poziv.

U tom je kontekstu fra Miljenko upozorio i na napast traženja vlastite potvrde. Lako se, kazao je, čovjek može radovati vlastitim uspjesima, pohvalama drugih ili uspoređivanju s braćom – osobito kada se počne govoriti kako netko nešto radi bolje, uspješnije ili kvalitetnije od drugih. No Krist učenike usmjerava prema nečemu dubljem: ne prema onome što je spektakularno u očima svijeta, nego prema onome što ima vrijednost pred Bogom.

Redovnički život stoga nije poziv na pokazivanje vlastitih sposobnosti, nego na svakodnevno ulaženje u dubinu odnosa s Bogom i vjernost vlastitom poslanju. Za franjevca konventualca to znači živjeti evanđelje u jednostavnosti, poniznosti i služenju braći i Crkvi.

Primanje službe lektorata i akolitata tako je za fra Dominika, fra Vedrana i fra Filipa novi korak u njihovoj formaciji i služenju Crkvi, dok je obnova privremenih zavjeta za fra Dominika, fra Antuna i fra Marka bila ponovno očitovanje njihove odluke da svoj život nastave oblikovati prema Evanđelju, u poslušnosti, siromaštvu i čistoći.

Uoči blagdana svetoga Franje ovo je slavlje stoga bilo više od još jednoga koraka u formaciji. Bilo je podsjetnik da se poziv ne iscrpljuje u onome što smo već naučili ili postigli, nego da uvijek ostaje prostor za novi susret sa živim Bogom – onim Bogom kojega je Job najprije poznavao „po čuvenju“, a potom mogao reći: „sada te oči moje vidješe“.