Vierzehnheiligen kod Bamberga – „Sakrament bolesničkog pomazanja“ – tema je godišnjega pastoralnog skupa hrvatskih svećenika, đakona, pastoralnih suradnica i suradnika iz Zapadne Europe, koji je održan od ponedjeljka 9. do četvrtka 12. listopada u Kući za daljnja usavršavanja Nadbiskupije Bamberg u Vierzehnheiligenu kod Bamberga, u organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog ureda iz Frankfurta na Majni.

Skup je započeo u utorak 10. rujna molitvom i zazivom Duha Svetoga. Sudionike, kojih je bilo oko sedamdeset iz više zemalja Zapadne Europe (Njemačka, Švicarska, Francuska, Švedska i Austrija), pozdravio je uime organizatora delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina. Na skupu je sudjelovao i predsjednik Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu sarajevski pomoćni biskup Pero Sudar, kao i delegat za hrvatsku pastvu za Francusku, zemlje Beneluxa, Veliku Britaniju i Irsku, voditelj HKM Nica u Francuskoj vlč. Stjepan Čukman.

Delegat vlč. Komadina izrazio je radost zajedništva i međusobnog susreta u promišljanju o izazovnoj temi sakramenta bolesničkog pomazanja. Ujedno je prenio pozdrave ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. Tomislava Markića koji je u to vrijeme bio na susretu hrvatskih pastoralnih djelatnika u Kanadi i Americi. Biskup Sudar je, prenoseći pozdrave ravnatelja vlč. dr. Markića, u toj prilici izrazio radost sudjelovanja na tom susretu i kao svjedočanstvo domovinske Crkve da joj je stalo do Hrvata katolika u inozemstvu. „Domovinskoj Crkvi, biskupima, svećenicima i narodu stalo je do onoga što vi radite, a to je da pomažete da se naš svijet ne izgubi u inozemstvu u duhovnom smislu, ali i da ne prekine osjećajnu i realnu vezu s domovinom“, istaknuo je, izrazivši zabrinutost zbog stanja u domovini i odlaskom iz nje velikog broja ljudi. Rekao je ujedno kako je dragocjena tema skupa o sakramentu bolesničkog pomazanja te je zaželio da skup dobro uspije u ozračju duhovne i međusobne povezanosti. „Svi smo mi na istom djelu Božje ljubavi prema čovjeku i ostvarenju njegova kraljevstva u čovjeku.“

U prijepodnevnom dijelu skupa održana su dva predavanja. Prof. dr. Ivan Karlić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održao je predavanje o povijesti sakramenta bolesničkog pomazanja i koncilskom učenju, a doc. dr. s. Valerija Kovač s istog fakulteta održala je predavanje o zdravlju, bolesti i ozdravljenju u Bibliji. Pritom je dr. Karlić u predavanju nastojao približiti zadanu tematiku na način da bude tumačenje i svojevrsna nadogradnja na ono što se već zna i što se čita o tom sakramentu, bilo u samom Katekizmu, bilo u nekim drugim izvorima. „Isus Krist je ustanovio i sakrament bolesničkog pomazanja, htijući tako pokazati da nikada nikoga ne ostavlja prepuštena samom sebi, pa ni u bolesti, ni u smrti. Evanđelja često govore o Isusu kao iscjelitelju bolesnih. Poslavši učenike da idu propovijedati, Isus im izrijekom kaže: Uime ćete moje… na nemoćnike ruke polagati i bit će im dobro. Bolesničko se pomazanje u predaji Crkve susreće od najstarijih vremena, ali iz prvih stoljeća Crkve baš i nema mnogo izvora koji bi naširoko tumačili taj sakrament. Ostala su ponajviše pisana svjedočanstva o blagoslovu bolesničkog ulja. Najstariji tekst o uporabi blagoslovljenog ulja nalazi se u Traditio apostolica (218. g.) sv. Hipolita. Tu se donosi i formula blagoslova ulja, koja ističe oralnu uporabu ulja te ozdravljenje i okrepu kao učinke pomazanja. Sredinom IV. st. nastao je spis koji govori o biskupovu blagoslovu ulja, a odnosi se na sve bolesti te uključuje i duhovne učinke milosti: oproštenja grijeha i istjerivanje demona, dakle cjelovito ozdravljenje. O takvim duhovnim učincima pisali su nešto ranije Origen te Ivan Zlatousti, Grgur Nazijanski i Ćiril Aleksandrijski. U VI. st. Cezarije iz Arlesa (južna Francuska) također piše o sakramentu bolesničkog pomazanja; njegovi govori usmjereni su protiv magijskih poganskih obreda za ozdravljenje te predlaže vjernicima pomazanje kao spasonosni vjernički čin; kao učinke pomazanja, uz tjelesno ozdravljenje, Cezarije ističe i opraštanje grijeha, ali samo pomazanje ne povezuje sa smrću (skorom ili ne). U doba skolastike i velikih skolastičkih teologa u sakramentu bolesničkog pomazanja više se gleda duhovni lijek kojemu pridolazi, ako je korisno za dušu, tjelesno ozdravljenje. Gotovo sva pozornost usmjerena je na oproštenje grijeha po ovom sakramentu, koji u tom slučaju predstavlja ‘zadnje čišćenje duše’ te se podjeljuje samo in extremis, tj. samo umirućima, od čega i naziv sakramenta extrema unctio – posljednja pomast. Skolastički teolozi tumače da djelitelji tog sakramenta trebaju biti samo svećenici, ne vjernici laici, a pomazuje se više čovjekovih osjetila (od dva do čak petnaest), jer su osjetila ‘sredstva pomoću kojih se griješi’. Tridentski sabor (1545.-1563.) dao je odgovore na osporavanja sakramenta bolesničkog pomazanja od strane protestantskog pokreta koji je izričito nijekao taj sakrament, a kao razlog se navodi da ga nije ustanovio Isus Krist nego Crkva. Sabor je svečano proglasio (1551.) tekst o sakramentu posljednjeg pomazanja; naziva ga i sakrament umirućih (ili izlazećih), a rabi i pojam bolesničko pomazanje. Nauk Tridentskog sabora kao da je stoljećima zaustavio promišljanja o sakramentu bolesničkog pomazanja, sve do prošlog stoljeća i tzv. liturgijske obnove (prva polovica XX. st.). Drugi vatikanski sabor govori o bolesničkom pomazanju u više svojih dokumenata; preporučuje promjenu naziva: od posljednjeg pomazanja na prikladniji naziv bolesničko pomazanje. Izričito se kaže da sakrament nije namijenjen samo umirućima, nego svim bolesnima. U duhu preporuka Drugoga vatikanskog sabora papa Pavao VI. objavio je Apostolsku konstituciju Sveto bolesničko pomazanje (Sacram unctionem infirmorum), kojom se preuređuje središnji dio sakramentalnog čina bolesničkog pomazanja, te novi obrednik za slavljenje sakramenta bolesničkog pomazanja, Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesnike“, istaknuo je.

„Da bi se govorilo o zdravlju, bolesti i ozdravljenju u Bibliji, potrebno je najprije podsjetiti se na nekoliko značajki biblijske antropologije”, rekla je doc. dr. s. Valerija Kovač i pojasnila da Biblija polazi od toga da je čovjek Božje stvorenje i da je u trajnom, dijaloškom odnosu sa svojim Stvoriteljem, s drugim ljudima i sa svim stvorenjima. „Kao Božje stvorenje čovjek ima izvanredno dostojanstvo, jer je slika Božja, ali je istodobno prolazan i smrtan te podložan grijehu. Biblija govori o konkretnom čovjeku i njegovim životnim situacijama, koje su satkane i od bolesti i ozdravljenja. Prevladavajući je pogled na te stvarnosti teološki, a ne medicinski. Bolest i zdravlje obuhvaćaju čitava čovjeka i njegove egzistencijalne odnose te posebno odnos s Bogom. Različiti su uzroci bolesti: ona može dolaziti od zlih duhova, može biti posljedica grijeha ili pak poslana od Boga. Ozdravljenje je prvenstveno Božje djelo. Isusova ozdravljenja nemaju svrhu samo fizički povratak zdravlja bolesniku, nego su znak ovozemaljske prisutnosti eshatološkoga spasenja koje je u konačnici Božji dar. Briga za bolesne od početka je bitni dio kršćanskoga nasljedovanja Isusa Krista te se tijekom povijesti razvijala u svoje institucionalizirane oblike. Bolest i zdravlje su se povezivali i s čovjekovom duhovnom dimenzijom i eshatološkim spasenjem, pa se uz medicinsko liječenje jak naglasak stavljao i na crkveno-liturgijske oblike skrbi za bolesnike“, istaknula je.

U popodnevnim satima toga dana predavanje o teološko-pastoralnom razumijevanju sakramenta bolesničkog pomazanja održao je prof. dr. Ivan Karlić u kojem je istaknuo kako je Crkva, kao sakrament Isusa Krista, dužna brinuti se i za bolesne, te koliko je moguće pomagati im u fizičkom, psihičkom i duhovnom smislu. „Ako je bolest ozbiljnija, kršćanin bi trebao primiti bolesničko pomazanje, sakrament koji bolesnika jača u fizičkom i duhovnom smislu. Naime, nijedna bolest nije isključivo tjelesna, nego svaku fizičku opterećenost prati i opasnost duhovne malaksalosti. Jakovljeva poslanica pokazuje kako se sakrament bolesničkog pomazanja podjeljivao u prvoj Crkvi. Svakim sakramentom ostvaruje se susret Isusa Krista i čovjeka koji se nalazi u posebnoj situaciji, koja se može odnositi na bolest, starost, približavanje kraju životnog puta. Po sakramentu bolesničkog pomazanja vjernik prima milost i pomoć u borbi za zdravlje i život. Glede učinaka ovog sakramenta, ističu se plodovi posebne milosti, milost sjedinjenja bolesnika s trpećim Isusom Kristom, okrepa i duhovno jačanje, oproštenje grijeha, priprava za smrt (prijelaz Ocu).“ U izlaganju je nadalje govorio o materiji i formi, te djelitelju i primatelju sakramenta bolesničkog pomazanja. Osim toga, iznio je i konkretne upute glede primatelja sakramenta te, prema Obredniku bolesničkog pomazanja i prema Zakoniku crkvenog prava, naveo kome se treba i može podijeliti ovaj sakrament, a kome se bolesničko pomazanje ne podjeljuje. Dr. Karlić govorio je i o ekumenskom pitanju glede sakramenta bolesničkog pomazanja, odnosno protumačio kako reformirane Crkve i Istočna kršćanska (pravoslavna) tradicija shvaćaju i tumače ovaj sakrament. Zaključujući ovaj dio govora o sakramentu bolesničkog pomazanja, dr. Karlić je rekao: „Iskustvo bolesti i patnje je, bez sumnje, jedno od najtežih ljudskih iskustava i bolest je veliko iskušenje za čovjeka. No, ni u trenucima boli, bolesti i trpljenja vjerujemo da nismo sami. Praksa molitve za bolesnika postojala je već u apostolsko doba. Isus je učio i poticao svoje učenike da gaje osobitu ljubav prema bolesnima i prema onima koji pate; prenio im sposobnost i zadaću da nastave širiti u njegovo ime utjehu i mir, i to – kako je Crkva prepoznala – posebnom milošću sakramenta bolesničkog pomazanja. Crkva se tijekom stoljeća trudi sakramentom bolesničkog pomazanja biti prava utjeha i ohrabrenje bolesnicima, odnosno želi vjerom i slavljenjem sakramenta posvjedočiti da je Isus Krist blizak svakom bolesniku. Zato je svećenikov pohod bolesniku i slavljenje sakramenta bolesničkog pomazanja vrlo važno; on dolazi pomoći bolesniku jer s njime dolazi i Isus Krist, koji bolesniku pruža utjehu i nadu“, istaknuo je.

U večernjim satima toga dana bilo je pokorničko bogoslužje, koje je pripremila doc. dr. s. Valerija Kovač. Nakon toga je slavljeno misno slavlje, koje je predvodio mons. Pero Sudar u zajedništvu s delegatom vlč. Stjepanom Čukmanom, vlč. Vladimirom Švendom, voditeljem HKM Malmö u Švedskoj, i s okupljenim svećenicima.

Predavanje o zdravlju kao najvećoj vrijednosti suvremenog čovjeka održala je doc. dr. s. Valerije Kovač u srijedu 11. listopada prije podne. Istaknula je kako je danas prisutna očigledna briga čovjeka za svoje zdravlje, koje se nerijetko poima kao najveća vrednota u njegovu životu. „Takav apsolutizirajući pristup zdravlju odgovara predodžbama suvremenoga čovjeka o sebi i o svijetu u kojem živi. Današnji svjetonazor se može sažeti u tri značajke: ograničenost na ovozemaljski svijet, sakralizacija sebe i otkriće tjelesnosti. Sukladno tome, zdravlje danas zauzima mjesto ‘ovostrane religije’, a sport i jelo kao sredstva očuvanja i postizanja zdravlja visoko su na cijeni te se u njima nerijetko prakticiraju ‘obredi’ slični onim religijskima. U biblijsko-kršćanskoj tradiciji zdravlje nema apsolutnu vrijednost, ali predstavlja temeljno dobro, za koje je odgovoran kako pojedinac tako i društvena zajednica. Kršćanski pristup zdravlju uključuje sljedeće naglaske: aktualizaciju eshatološke dimenzije zdravlja, egzistencijalno suočavanje s bolešću u svjetlu Kristova otajstva otkupljenja, skrb za socijalnu okolinu bolesnika posebno obitelj, diferenciranije promišljanje odnosa vjere i zdravlja, uvažavanje duhovne razine u čovjeku kao cjelovitom biću“, istaknula je.

U popodnevnim satima organizira se studijsko putovanje u obližnji Bamberg. organizirano je studijsko putovanje u Bamberg gdje su sudionici posjetili i katedralu u tom drevnom njemačkom gradu, središtu Nadbiskupije Bamberg. Misno slavlje u srijedu 11. listopada u jutarnjim satima predvodio je mons. Pero Sudar u zajedništvu s dušobrižnicima u HKZ Stuttgart-centar fra Mijom Šabićem i u HKŽ München fra Filipom Mimicom i s okupljenim svećenicima. Propovijedao je mons. Pero Sudar.

Predavanje o pastoralnom vidu sakramenta bolesničkog pomazanja u četvrtak 12. listopada održao je prof. dr. Ivan Karlić. Istaknuo je kako se s misterijem patnje suočavamo osobito u bolesti. U bolesti, vlastitoj i tuđoj, doživljavamo što znači trpjeti i biti ispunjen strahom i tjeskobom pred neizvjesnom budućnošću i pred smrću. Bolest je iskušenje za našu vjeru, za naše pouzdanje i za našu ljubav. Činjenica je da je u našem pastoralnom djelovanju i iskustvu lako zamijetiti da sakrament bolesničkog pomazanja baš i nije u potpunosti shvaćen (a ni prihvaćen) kao sakrament u kojemu Isus Krist snagom Duha Svetoga liječi i daje snagu u borbi s bolešću. Stoga su i mnogi vjernici još uvijek zatvoreni ovom sakramentu, jer i naši se vjernici nerijetko ustručavaju pozvati svećenika bolesniku, jer još uvijek prevladava ideja da nakon svećenika ubrzo dolaze pogrebnici. Zbog toga je izuzetno važno da uvijek iznova valja poučavati vjernike da ovaj sakrament nije nikakva „smrtna presuda” za bolesnika. U pastoralnoj se praksi zna dogoditi da bolesnikova obitelj ne želi bolesniku ni spomenuti bolesničko pomazanje, nego traže od svećenika da on „nagovori” bolesnika da primi pomazanje, da se ispovjedi i pričesti. Ne bi trebala biti kršćanska praksa da se s bolesnikom ne razgovara o dolasku svećenika i o bolesničkom pomazanju. Izgovor za to je, naprimjer, da se bolesnik „ne bi uplašio“ ili da ne bi pomislio „kako netko jedva čeka da umre“. To nisu vjernička razmišljanja. Tako mnogi ljudi boluju mjesecima i godinama bez sakramenata, bez svećenikove molitve, bez povezanosti s Crkvom. Nije dobro lišiti bolesnog vjernika svetih sakramenata i Božje milosti kad mu je najpotrebnija! Ako mu se daju lijekovi, medicinska njega i drugo, treba mu pružiti i mogućnost duhovne pomoći i okrepe. S druge strane, važno je također istaknuti da sakramenti nisu magijski čini. Oni su znakovi Božjega djelovanja i sredstva tog djelovanja. Primanje bolesničkog pomazanja ne jamči ozdravljenje. Za ozdravljenje imamo pravo moliti, imamo se pravo nadati i željeti, ali i prihvatiti volju Božju i prepustiti Bogu konačnu odluku; to je ispravan stav kršćanina koji traži i prima bolesničko pomazanje, istaknuo je dr. Karlić.

Nakon predavanja priređen je okrugli stol tijekom kojeg, a i tijekom cijelog skupa, predavači su odgovarali na pitanja sudionika, a čula su se i iskustva iz hrvatskih katoličkih misija i zajednica iz Zapadne Europe povezana s temom skupa. Mons. Pero Sudar i delegat vlč. Ivica Komadina zahvalili su sudionicima skupa na svemu što čine za Hrvate katolike u Zapadnoj Europi te su ih pozvali na pastoralni skup krajem rujna sljedeće godine u Sarajevo, u Bosnu i Hercegovinu. U toj je prilici mons. Sudar istaknuo kako je na skupu iskusio bogatstvo naše vjere, ali i zamršenost njezina življenja. „Kad je u pitanju sakrament bolesničkog pomazanja, vrlo je indikativno da nam zdravi traže ovaj sakamenat, a bolesni ga se skoro užasavaju. To je veliki izazov. Kršćanin svoj život na zemlji shvaća kao pripravu za dostojanstvenu smrt. Bog je lijek i nama i onima kojima dolazi“, kazao je mons. Sudar zahvalivši predavačima u svoje osobno ime i uime domovinske Crkve, da su nam pomogli da dublje uronimo u taj važni sakrament. „Dobrodošli u Sarajevo na susret sljedeće godine! Kao narod, i mi kao svećenici, ako budemo zazirali od tog dijela naše domovine, ne možemo umrijeti u miru. Bosna i Hercegovina je odlučujući čimbenik za budućnost Hrvatske. Ako ne bude Hrvata u Bosni i Hercegovini ili ne budu li oni u njoj imali nikakve političke uloge, onda će Hrvatska koja u svojoj utrobi ima Bosnu i Hercegovinu, teško imati sigurniju budućnost. Mi od tog dijela naše domovine nemamo pravo odustati, ne samo u ime prošlosti koja je krvlju plaćena, nego u ime budućnosti hrvatskog naroda kao cjeline“, istaknuo je mons. Sudar.

Misno slavlje u četvrtak 12. listopada predvodio je biskup Sudar u zajedništvu s dr. Karlićem, vlč. Ivicom Zrnom, dušobrižnikom u HKZ Reutlingen, HKZ Metzingen i HKZ Tübingen, i s okupljenim svećenicima. Propovijedao je dr. Karlić, a tijekom misnih slavlja pjevanje na orguljama pratio je Ivan Ivanković, pastoralni referent u HKZ Esslingen i HKZ Filderstadt.

Sudionici su ujedno dali potporu građanskoj inicijativi „Ne daj se, Cetino – Spasimo Peruću i Cetinu od termoelektrane!“

Tekst i snima: Adolf Polegubić