U Cresu je, u samostanu oo. franjevaca konventualaca od 05. do 14. kolovoza 2016. održana duhovna obnova za obitelji: „S Majkom Milosrđa živjeti obitelj“ na kojoj je sudjelovalo 11 bračnih parova s djecom iz raznih krajeva Lijepe Naše: počevši od Varaždina na Sjeveru, preko Novog Marofa, Zagreba, Grobnika, Rijeke i Krka pa do Cresa.

Većina njih cijelo je vrijeme boravila u Samostanu i sudjelovala na čitavom programu, dok je jedan dio dolazio izvana. Osim ovih stalnih, povremeno je sudjelovalo i nekoliko obitelji iz Cresa koliko su im to svakodnevni poslovi dozvoljavali.

Dnevni red

Duhovnu obnovu vodio je o. Zdravko Tuba, gvardijan samostana u Cresu i nacionalni asistent Vojske Bezgrešne. Bila je zamišljena tako da obitelji uz redovan godišnji odmor (za tijelo) koji za većinu nas u ovo doba godine podrazumijeva sunce i more mogu dnevno sudjelovati na jutarnjoj sv. misi u samostanskoj crkvi te na večernjem programu koji je uključivao nagovor voditelja (za roditelje), te zajedničku molitvu krunice (za roditelje i djecu) u klaustru ili u vrtu samostana ispred Marijina kipa. Svo ostalo vrijeme u danu bilo je rezervirano za obiteljsko druženje, bilo svake pojedine obitelji unutar sebe ili međusobno s drugim obiteljima.

Na prvi pogled ništa spektakularno i vrlo obično, čak i pomalo naporno zbog ranog ustajanja ujutro radi Sv. Mise. Barem je meni tako zvučalo prije no što me suprug uspio nagovoriti da čak devet dana, (ionako uvijek prekratkog) godišnjeg provedemo na susjednom otoku, na kojem smo već bezbroj puta bili i u mjestu od kojeg nas djeli svega nešto više od pola sata vožnje od kuće (ne računajući trajekt). I još ćemo se k tome družiti s ljudima od kojih većinu ne poznajemo. Koji smo mi čudaci! Takvo razmišljanje držalo me tog prvog dana do prvog susreta s ostalim sudionicima („čudacima“ poput nas samih) u crkvi pred Presvetim koje je nastavljeno cjelonoćnim klanjanjem na kojem smo se izmjenjivali. Već s prvim zvucima poznate mi pjesme, proizvedenim spretnim prstima našeg orguljaša (kakve li sreće, imali smo vlastitog orguljaša!) dalo se naslutiti da će naši susreti biti praćeni i obogaćeni lijepim sviranjem i pjesmom.

Obitelji – jedne drugima svjetionici vjere

Već idućeg jutra, zahvaljujući jednoj od onih naših poznatih ljetnih nevera koje tako iznenada svim ostalim ljudima kvare godišnje odmore i kradu, često skupo plaćene dane boravka na Jadranu, pa je tako i ova „ukrala“ onaj naš dio dana za boravak na moru i suncu, dano nam je da se svi međusobno bolje upoznamo. Već  tada, za onim kamenim stolom u samostanskom vrtu, gdje sam se pomalo stiskala od hladnoće i drhturila na buri, nakon što smo se svi predstavili jedni drugima, te rekli tko smo, što radimo u životu i odakle dolazimo bilo mi je dano vidjeti što je to Gospodin za mene pripravio na ovom godišnjem odmoru. Dao mi je ponajprije sebe u svakodnevnoj Euharistiji, a onda i ove divne ljude kao svjedoke da je u ovom našem svijetu moguće živjeti hodeći svakodnevnim usponima i padovima po Božjim putevima.

„Pustite malene k meni“

Svaki daljnji susret vodio je k još boljem upoznavanju i zbližavanju, kako nas odraslih, tako i djece. Njih je bilo tridesetak u dobi od 11 mjeseci do 17 godina, ali prevladavali su oni manji. Stoga ovdje, kao roditelj, u ime svoje i svih ostalih, beskrajno zahvaljujem voditelju i njegovom subratu na neograničenom strpljenju i razumijevanju za vrisku, strku, ciku, glasni smijeh i plač koji su se izmjenjivali među samostanskim zidovima za sve vrijeme našeg boravka u njemu. Hvala o. Zdravku i zato jer je više puta „zažmirio“ na njihovo neovlašteno korištenje samostanskih prostora i „oglušio se“ na česta glasovna ometanja njegovih nagovora ili Svete Mise. Još više hvala dragom Bogu što se nikome od njih, iako su više puta bili (malo je reći) živahni u igri, ništa nije dogodilo. S vremenom su se i oni toliko sprijateljili da ih je na kraju bilo teško razdvojiti.

Blagovanje za jednim stolom – zajednički nazivnik svih obitelji

Prva zajednička nedjelja bila je posebna po sv. Misi koju smo zajednički animirali mi, obitelji i skupina djecei mladih iz Siska sa svojim voditeljem. Toga dana otkrili smo i da uz već prepoznati talent našeg svirača Ivana za sviranje imamo i onaj kuharski u liku Damjana koji se tako svesrdno potrudio oko pripreme zajedničkog nedjeljnog ručka. Ostalim danima obroke smo si pripremali svaka obitelj za sebe ili po dvije obitelji zajedno, obično one koje su dijelile jednu od 4 kuhinje koje su nam bile na raspolaganju.

Ovo je također bilo nezaboravno iskustvo za nas supruge. Ispočetka smo se strogo držale svaka svojih  namirnica koje smo si ponijele od kuće ili nabavile u Cresu, a s vremenom je sve postalo „naše“ i nijedna više nije marila fali li joj primjerice jaje ili kap mlijeka, jer smo znale da ako nema u našem, naći će se u susjedinom hladnjaku. S vremenom se dakle počela „dilati“ hrana među kuhinjama, ali što je bilo još simpatičnije „dilali“ smo i onim našim lijepim: „kaj“, „ča“ i „što“, pa su Varaždinci s vremenom umjesto tanjura posuđivali pijate, a prihvatili su i pirune (vilice), padele (zdjele) i ostale kuhinjske potrepštine, dok su Boduli umjesto marende spremali gablec, a u samostanskom vrtu umjesto pomidora brali su paradajz (na čemu također zahvaljuju velikodušnim franjevcima!).

Čudotvorna medaljica – oružje u rukama Vojske Bezgrešne

Kako ne bi ostali samo na „bratu magarcu“ valja naglasiti da su nas nagovori fra Zdravka iz dana u dan sve više vodili u vlastite dubine te na koncu do pomirenja s Bogom kroz sakramenat ispovijedi, i to vrlo temeljite, životne ispovijedi, kojem su mnogi pristupili.

Voditelj nam je progovorio o vrlo važnim temama za nas obitelji: ukratko nam je približio u posljednje vrijeme dosta spominjanu „Teologiju tijela“ svetog pape i  svima nam dobro poznatog i dragog Ivana Pavla II. Zatim nam je govorio o svetoj Katarini Labourè i Čudotvornoj medaljici, o Fatimskim ukazanjima i sv. Maksimilijanu Kolbeu, te osnivanju Vojske Bezgrešne, kojoj smo, kao kruna svega, i sami pristupili i to 14. 08., na blagdan sv. Maksimilijana Kolbea. Te nedjelje, u sklopu Euharistijskog slavlja, pod svečanim obredom, postali smo Marijini vojnici obvezavši se na doživotno nošenje čudotvorne medaljice i svakodnevnu, kratku molitvu Bezgrešnoj:

O Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo i za sve koji se tebi ne utječu, a naročito za neprijatelje svete Crkve i za sve one koji su tebi preporučeni.

MI kao Militia Immaculatae

Pristupanje Vojsci samo je jedan od tri stupnja Vojske Bezgrešne, kako nam je objasnio voditelj, a posljednji je osnivanje Grada Bezgrešne. Zasad izgleda vrlo neostvarivo i daleko ali tko zna kakva nam sve još iznenađenja sprema naša Nebeska Majka? Zasad smo sigurni samo jedno: najveća iznenađenja događaju se u ljudskim srcima. Dokaz je i ono što se kroz ovih devet dana događalo u našim srcima. A možda smo ipak sigurni u još nešto: samostan u Cresu i sljedećeg će ljeta, u istom terminu, odjekivati dječjim smjehom i plačem – rezervirali smo ga već sada.

Neka svima nama i svim obiteljima svijeta Prečisto Srce naše Bezgrešne Majke bude uzor i neka nas čuva čistima i neokaljanima poput djece, te nas učvrsti i učini jakima za životne borbe, da se poput pravih vojnika hrabro nosimo sa svim bojištima na koja nas svakodnevni život bude bacao.

Ljubica Kosić