U četvrtak, 9. lipnja 2016. godine, u okviru priprave za blagdan Antunova, u Dvorani sv. Franje na Svetome Duhu u Zagrebu, predstavljena je knjiga E. Leclerca, “Pjesma stvorova”. Predstavljači knjige bili su fra Ljudevit Maračić, koji je Pjesmu stvorova stavio u povijesni kontekst i prikazao njezin utjecaj na hrvatsku književnost, g. Stjepan Lice koji je progovorio o samome autoru knjige, koji je kao logoraški zatočenik u prepunom vlaku koji je prevozio zatočenike, gledajući u zvjezdano nebo, spontano zapjevao Pjesmu stvorova, plod čega je i ova knjiga (autor je umro prije mjesec dana), i fra Josip Blažević, urednik izdanja, koji je knjigu predstavio kao ključ razumijevanja Pjesme stvorova i put samospoznaje. Voditeljica programa bila je Tanja Popec a u glazbenom dijelu nastupio je fra Michael Pavić izvedbom Pjesme stvorova.

Eloi Leclerc:
Pjesma stvorova, Isčitavanje svetoga Franje Asiškoga,
Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca,
Zagreb, 2016.

Tijekom travnja 1945. – od 7. do 28. travnja – Eloi Leclerc, u to vrijeme franjevački bogoslov, bio je u vlaku koji je tisuće zatočenika iz prenapučenog logora Buchenwald prevozio u logor Dachau. Prevozili su ih u nenatkrivenim teretnim vagonima u kojima su bili natisnuti jedni uz druge tako da se nisu mogli – a nisu se ni smjeli – pomicati. Iscrpljeni, promrzli, gladni i žedni, velik su dio vremena bili zaustavljeni na sporednim kolosijecima, jer je putovanje bilo znatno otežano uslijed završnih ratnih operacija. Svakoga je dana u svakome vagonu uslijed iscrpljenosti, bolesti ili zaraze zbog nečisti, umro poneki zatočenik.

Dok je, potkraj putovanja, umirao jedan od četvorice-petorice franjevačkih redovnika u vagonu u kojem se Eloi Leclerc nalazio, s preostalim franjevačkim redovnicima spontano je započeo poluglasno, gotovo bezglasno, pjevati „Pjesmu stvorova“ svetoga Franje Asiškoga. Bilo je to neshvatljivo, potresno iskustvo a ujedno i jedini prikladni odgovor na neljudskost kojoj su bili izloženi.

29. travnja 1945. američka je vojska preživjele zatočenike oslobodila iz logora Dachau. Eloi Leclercu trebalo je mnogo mjeseci da se donekle oporavi od tih zbivanja. Tijekom oporavka jedan ga je prijatelj potaknuo da piše o Franjinoj „Pjesmi stvorova“. Tako su korijeni ove knjige u jednom nenatkrivenom teretnom vagonu na putu između dva koncentracijska logora u proljeće 1945. i u jednom prijateljskom poticaju.

Eloi Leclerc, svećenik franjevac, poživio je 95 godina. Napisao je niz knjiga franjevačke / kršćanske duhovnosti, od kojih su na hrvatski jezik prevedene „Mudrost jednog siromaha“, „Uskrs u Galileji“, „Sunce izlazi nad Asizom“ i „Pjesma stvorova“. Iz popisa njegovih knjiga najčešće se izostavlja podatak – kao da je manje važan, a nije – da je objavio i jednu slikovnicu: „Božić svetoga Franje“.

Fra Josip Blažević u predgovoru knjige „Pjesma stvorova“, između ostaloga – gotovo kao da nastoji obeshrabriti buduće čitatelje – piše: „…naša je preporuka, neka za ovom knjigom ne posežu ljubitelji beletristike i jeftinoga štiva za puku razonoda. Ovo je knjiga za duhovne orijaše, za one koji se ne mire osrednjošću i površnošću kršćanskog života, nego čeznu za duhovnim vodstvom, ‘navigacijom’ kroz geografiju duše, i istinskim kršćanskim savršenstvom.“

Uistinu, za čitanje ove knjige potrebno je određeno predznanje, po mom shvaćanju – ponajprije poznavanje svetoga Franje Asiškoga, njegovih spisa, životopisa te knjiga o njemu napisanih. Potrebno je i poznavanje i življenje franjevačke duhovnosti.

Eloi Leclerc u ovoj knjizi navodi riječi francuskoga skladatelja Claudea Debussya: „Potrebno je dušu dugo natapati stvarima, kako bi im se dalo život.“

Sve do sedamdesetih-osamdesetih godina prošloga stoljeća u nas je bilo jedva literature o svetome Franji Asiškome. U međuvremenu, objavljen je niz knjiga, uključujući i „Franjevačke izvore“, koje ga predstavljaju na različite načine i koje otkrivaju ljepotu i istinsko bogatstvo njegove duše i života. Kao što nije moguće pročitati, do dna upoznati Evanđelje – koliko god ga puta čitali, slušali…, nije moguće pročitati odviše knjiga o svetome Franji, nije ga moguće dovoljno upoznati. Uzimajući to u obzir, riječi Claudea Debussya itekako su od značenja i za čitanje ove knjige. Ona će biti prohodnija onima koji su dugo natapali svoju dušu franjevačkom literaturom, življenom franjevačkom duhovnošću. Bit će da bi za dublje i jednostavnije iščitavanje ove knjige bilo korisno, kao svojevrsni uvod, pročitati knjigu Eloi Leclerca „Sunce izlazi nad Asizom“.

„Pjesmu stvorova“ Eloi Leclerca nije moguće čitati olako, na brzinu. Ona traži strpljivog, pozornog čitatelja. Ona je, jednostavno, toliko bogata da to bogatstvo nije moguće primiti u malo vremena.

Meni osobno čitanje ove knjige predstavljalo je silno uzbuđenje. Ne pamtim odviše čitateljskih doživljaja srodnih ovome. Kad sam počeo čitati Eloi Leclerca snažno sam se prisjetio Gastona Bachelarda – i ubrzo ga našao na stranicama ove knjige. Na stranicama ove knjige susreo sam i niz imena čije živote, čija djela doživljavam kao istinski, bitni životni dar. Čitanje ove knjige za mene je bilo potresno iskustvo, potresno zbog silne ljepote i dubine.

Eloi Leclerc u ovoj nam knjizi „Pjesmu stvorova“ svetoga Franje Asiškoga otkriva na snažan način kao temeljnu poruku njegova života, temeljni iskaz njegove osobnosti. Franjo kojega život nije štedio, Franjo koji se nije štedio, skršen bolešću, označen svetim ranama, kao sažetak svoje životne poruke radosnom i bezazlenom dušom, potkraj svojih dana s potpunim povjerenjem ispisuje stihove djetinje čiste, svetački uzvišene, stihove o Božjoj obitelji, o braći i sestrama, o bratskom svijetu kojemu valja dati svega sebe i kojega valja s ljubavlju prihvaćati.

Ova knjiga može poslužiti i kao osobni ispit (franjevačke) savjesti, gotovo kao vodič kroz dušu. Kao pouzdan franjevački duhovni smjerokaz.

Iskreno zahvaljujrm onima koji su se potrudili oko objavljivanja ove knjige: fra Josipu Blaževiću, uredniku biblioteke „Franjevački klasici“, u kojoj je ova knjiga objavljena, prevoditeljici Aleksandri Mariji Chwalowsky, koja je – već uobičajeno – lijepo prevela ovaj zahtjevan tekst, te fra Ljudevitu Maračiću koji je spremno dao svoj doprinos u objavljivanju ove knjige.

I još nekoliko riječi o Eloi Leclercu:

Eloi Leclerc – krsnim imenom Henry – umro je 13. svibnja ove godine. P. Gérard Guitton, njegov franjevački subrat, uz to – i duhovni pisac, zapisao je: „Završetak njegovog života bijaše miran i tih. Nastojao je živjeti ono što je napisao u „Mudrosti jednoga siromaha“: „Kad bismo se znali klanjati, ništa nas ne bi moglo uznemiriti. Prolazili bismo svijetom mirno, poput velikih rijeka.“

Mnogo prije nego li se ispunilo vrijeme za njegov prijelaz, Eloi Leclerc je molio:

I vjerujem, da, vjerujem da ću jednog dana,
Tvog dana, o moj Bože,
Doći k tebi
Sa svim mojim posrtajima,
Sa svim mojim suzama na mojim rukama;
I s tim čudesnim srcem koje si nam ti dao,
Tim srcem prevelikim za nas
Jer je stvoreno za tebe.

Jednog dana ću doći
I ti ćeš na mom licu pročitati
Svu tjeskobu, sve borbe,
Sve gubitke na putovima slobode.

I vidjet ćeš sav moj grijeh.
Ali znam, o moj Bože,
Da to nije težak grijeh,
Kad je pred tobom.
Jer ljudi su ti
pred kojima sam grijehom ponižen.

Pred tobom je divno biti siromašan,
Jer to znači biti toliko ljubljen.

Jednog dana, tvog dana, o moj Bože,
Doći ću k tebi
I u silnoj eksploziji svog uskrsnuća
Znat ću napokon da si ti moja nježnost i moja sloboda.

Doći ću k tebi, o moj Bože,
I ti ćeš mi darovati svoje lice.
Doći ću k tebi s mojim najluđim snom!
Donijet ću ti svijet na svojim rukama.

Doći ću k tebi i iz sveg glasa
Izvikivat ću ti svu istinu o životu na zemlji.
Kriknut ću ti krikom koji se izdiže iz dubina svih godina:
Oče, bio sam u napasti da budem odrastao čovjek,
A tvoje sam dijete.

Stjepan Lice

Video prilog LaudatoTV-a o knjizi “Pjesma stvorova” pogledajte ovdje