U piranskom samostanu sv. Franje slovenske braće franjevaca konventualaca od 26. do 29. listopada 2015. održan je program trajne formacije na kojem je uz 17 slovenske braće sudjelovalo i sedmero mlađih članova Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

Program je započeo u popodnevnim satima ponedjeljka 26. listopada 2015. s izlaganjem s. Emanuele Mohorčič FBS koja ima dugogodišnje iskustvo služenja umirućima u hospicijima u Crnoj Gori, Austriji, Hrvatskoj i Sloveniji. S. Emanuela je u svojem izlaganju pod naslovom „Dodavati danim život“ progovorila o strahu koji umiruće osobe osjećaju, ali vrlo često ga skrivaju i bježe od njega. Razlučila je razne simptome straha koji se mogu uočiti kod umirućih osoba i objasnila je kakva je komunikacija s umirućima potrebna u pojedinoj fazi njihovog umiranja. Iz svojeg vrlo bogatog životnog iskustva izdvojila je mnogobrojne primjere ističući kako je u posljednjim trenucima života svake osobe vrlo važna neverbalna komunikacija koju pružamo tim osobama i kako oni iznimno cijene prisutnost svećenika u svojim posljednjim trenucima života.

U svojem drugom izlaganju s. Emanuela je progovorila o duhovnim potrebama umirućih kao što su nadanje, ljubav, povjerenje, opraštanje, pripadanje, briga, suosjećanje i poštovanje. Na kraju je naglasila kako kod umirućih posljednje od svih osjetila umire sluh, te je zato vrlo bitno pažljivo birati riječi koje govorimo u njihovoj prisutnosti pa čak i onda kada su te osobe bez svijesti.

Drugog dana programa, u utorak 27. listopada, sudionici su se ujutro okupili u crkvi sv. Franje te nakon molitve Službe čitanja i Jutarnje proslavili svetu misu koju je predslavio provincijal Slovenske provincije sv. Jožefa franjevaca konventualaca. U radnom dijelu programa s. Emanuela je progovorila o tome što mi kao kršćani možemo pružiti umirućima. Posebno je izdvojila utjehhu koju možemo pružiti umirućima razgovarajući s njima o uskrsnuća Isusa Krista kojim je on pobijedio smrti, te je posebno izdvojila utjehu koju svećenici preko sakramenata mogu pružiti umirućima. S. Emanuela je iznijela i svoje savjete kako se suočiti sa željom pojedinih osoba da prime eutanaziju, te je objasnila i povijest nastanka hospicija koji su prava obrana ljudskog dostojanstva umirućih.

Oni koji se brinu za umiruće u hospicijima sami moraju rasti u svojoj duhovnosti kako bi mogli razumjeti potrebe umirućih i kako bi zajedno s rodbinom znali iskazati i poštovanje prema tijelu osoba koje su njegovali nakon njihove smrti. U cijelome tijeku umiranja potrebno je na pravilan način uključiti i najbližu rodbinu kako bi se i oni mogli oprostiti s voljenom osobom i iskazati joj posljednje počasti.

U popodnevnim satima, tog drugog dana programa, izlaganje je imao p. Toni Brinjovc koji je više godina bio bolnički kapelan u Ljubljano, te je u to vrijeme pohađao i određena predavanja iz psihologije na ljubljanskom Medicinskom fakultetu. „Ne lagati s odgovorima djeci, već priznati i da ne znamo odgovore na sva pitanja“, preporučio je p. Toni u svojem izlaganju na temu: „Njegovanje teško bolesne djece.“ Posebno se osvrnuo na pojedine faze tugovanja koje roditelji moraju proživjeti u vremenu neposredno nakon smrti svoga djeteta, „jer se tugovanje nikako ne smije skrivati u sebi ili prešućivati pod pritiskom društvenih predrasuda“, zaključio je p. Toni.

Sudionici su navečer sudjelovali na molitvu „U duhu Asiza“ koju je u crkvi sv. Frane u Piranu predvodio koparski biskup Jurij Bizjak.

U srijeda 28. listopada, na treći dan programa, nakon jutarnje molitve i svete mise koju je predslavio p. Martin Gašparič okupljeni sudionici su se uputili u Istru gdje su obišli povijesna mjesta Hum, Motovun i Grožnjan u čemu ih nije spriječilo niti oblačno vrijeme povremeno praćeno kišom.

Posljednji dan ovog programa, četvrtak 29. listopada, također smo započeli zajedničkom molitvom i svetom misom koju je predslavio p. Andrej Feguš. Dva posljednja izlaganja održao je p. Toni Brinjovc na temu „Pastoralni razgovor“ i „Samoubojstvo“. Iznio je nekoliko primjera razgovora s umirućim osobama i onima koji su pokušali samoubojstvo te preko tih primjera predložio nekoliko načina kako pristupiti spomenutim skupinama osoba. Pastoralni razgovor je vrlo koristan u radu s osobama koje kronično boluju od depresije, jer ih treba podignuti s dna njihovog razmišljanja i odvratiti o suicidalnih misli. Istaknuo je važnost postavljanja pitanja osobama sa suicidalnim mislima, tako da one otkriju svoja razmišljanja, pa čak i planove jer je tada puno manja šansa da će ih i ostvariti. P. Toni je zaključio kako je potrebno suicidalnu osobu dovesti do zaključka kako „samoubojstvo nije rješenje, nego je pomoć rješenje“.

Na samom završetku ovogodišnjeg programa trajnog odgoja sudionici su se osvrnuli na protekle dane i sadržaje koji su im predstavljeni. Braća iz Hrvatske su se posebno zahvalila slovenskoj subraći na gostoprimstvu i primjeru radosnog bratskog života kojeg su mogli doživjeti kroz protekla četiri dana, te su očitovala svoju želju da se i slijedeće godine pridruže ovom programu.

fra Ivan Penava