Na svetkovinu Presvetoga Trojstva pod župskom misom u 10.30 sati, uz koncelebraciju svetoduških fratara i svećenika gostiju, zlatomisnički jubilej proslavila su dvojica franjevaca konventualaca, fra Alojzije Mate Litrić i fra Maksimilijan Marko Herceg.

Nazočne je na početku svete mise pozdravio i predstavio gvardijan samostana fra Tomislav Glavnik. Misu je predslavio fra Josip Blažević, provincijalni ministar, čiju prigodnu propovijed donosimo u cijelosti:

Homilija

“Neka ti je hvala Bože; neka ti je hvala, istinito i jedino Trojstvo, jedno i najviše Božanstvo, sveto i jedno Jedinstvo!”

Neka ti je hvala Trojedini Bože za 50 godina svećeničkog služenja što si ih udijelio našoj braći fra Alojziju Mati Litriću i fra Maksimilijanu Marku Hercegu.

Na početnu Godine posvećenog života papa Franjo postavio je tri njezina cilja:
“Sa zahvalnošću se spomenuti nedavne prošlosti”
“S nadom prigrliti budućnost”
“Sa strašću živjeti sadašnjost”

1. “Sa zahvalnošću se spomenuti nedavne prošlosti”

Naše današnje slavlje odgovor je na Papin poziv da se sa zahvalnošću spomenemo naše nedavne prošlosti. U Godini posvećenog života Presvetome Trojstvu zahvaljujemo za petoricu naše braće koja slave 50 godina svoga svećeništva:

• fra Nikola Mate Roščić i fra Teofil Majić, obojica sada na službi u Splitu;
• fra Stanko Duje Mijić, sada na službi Visu;
• fra Alojzije Mate Litrić i fra Maksimilijan Marko Herceg, ovdje u Zagrebu.

Ne sjećam se kada je zadnji puta bilo u našoj Provinciji sličnoga slavlja, a niti ima naznake da ćemo u skoroj budućnosti obilježavati išta slično.

Kad jedan svećenik otpadne od Crkve, ili napravi kakvu sramotu, o tome izvještavaju svi mediji, danima, nekada i tjednima, katkada ne skrivajući ni svoju zluradost, ali ignoriraju živote brojnih svećenika, samozatajnih, požrtvovnih, Bogu vjernih i svetih. Zato je dostojno i pravedno, braćo i sestre, da se danas spomenemo naše braće, njihove vjernosti Bogu unatoč ljudskoj slabosti, njihovog služenja, unatoč svim protivštinama i prorocima besmisla! Kao velika prolaznost studenata na ispitu, njihova ustrajnost ohrabrenje je našim bogoslovima i mladim svećenicima da je, s Božjom milošću, moguće ustrajati u vjernosti Gospodinu.

“U pomoć, Gospodine, jer nestaje pobožnih, vjernosti nema više među ljudima!” (Ps 12,2)

Vjernost je krepost. Starozavjetni Psalmist povezuje ju s pobožnošću. Stavlja ju u najtješnji odnos sa životom po Bogu. Što je pobožnost življa, i vjernost među ljudima je prisutnija. I obratno. Što više slabi pobožnost, što se agresivnije izgoni Boga iz javnog i privatnog života, to se više širi i nevjernost među ljudima. Nevjernost među ljudima posljedica je nevjere prema Bogu, ohladnjele pobožnosti, zapravo, bezbožnosti. Ista formula primjenjiva je na svećeničku i bračnu vjernost. Što smo bliže Bogu, bliže smo i međusobno. Što smo dalje od Boga i međusobno se više udaljavamo, razdvajamo, kao žice na kotaču od bicikla.

Kada su jedan bračni par, na dan njihovog slavlja 50 godina života u braku, pitali za tajnu vjernosti, oni su odgovorili: “Mi dolazimo iz onog vremena kada su se pokvarene stvari popravljale, a ne bacale u otpad.” Ovi su mudraci zapravo otkrili duboku istinu. Rekli su da dolaze iz vremena u kojemu je ljudski život imao svoju vrijednost. Genetički inžinjerig, igranje boga u laboratoriju, proizvodnja ljudskih zametaka u epruveti, surogat-majke, trgovina ljudima, abortus i eutanazija, drastični su pokazatelji kulture smrti koja relativizira sustav vrijednosti i otkriva devalvaciju života. Ideologija sekularizma sve je profanizirala, posvjetovnjačila, životu oduzela sadržaj, dubinu, vrijednost i smisao. Život je otrgnula od njegovog izvora, Boga, pa se sada čudi što se on suši. Čudi se apsurdnosti besmisla koji ljude strovaljuje u depresiju i očaj. “Pomanjkanje vjernosti među ljudima”, na koje se tuži Psalmist, najdrastičnije se manifestira na brak, kojemu se osporava trajnost, relativizira ga se, posljedice čega trpe djeca samohranih ili rastavljenih roditelja, te na svećeništvo koje, u profanom svijetu, osim muzejskog i folklornog, ne pronalazi drugu vrijednost. U tom kontekstu današnje slavlje ove dvojice naše subraće bremenito je porukom da svijetu treba Bog. Svijet bez Boga srlja u samouništenje! A tko će mu donijeti Boga ako ne bude svetih svećenika?! Čovjek je za Boga stvoren, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože, uskliknuo je genijalni sv. Augustin, koji je pola svoga života tragao za smislom na stranputicama života.

2. “Tajna Božjeg života”

U današnjoj Zbornoj molitvi čuli smo: “Bože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života.” Kako sadržajna molitva! Bog je naš Otac! Nitko ga nikada nije vidio. Ali je on poslao svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, samo s jednim ciljem: “da ljudima objave tajnu njegova života”. Bog je u sebi ljubav koju svijet ne pozna niti uopće može pojmiti. Trebalo je da Krist umre za nas, stane na čelo grešne povorke čovječanstva, on nevin na mjesto nas grešnika, da bi nam Božju ljubav uprizorio! U sebi je Bog Trojstvo u jedinstvu ljubavi. Čovjeka je stvorio na svoju sliku i za vječni život u ljubavi. Kao što je prije puštanja struje visokog napona potrebno postaviti primjerene žice koje će taj napon izdržati, neće izgorjeti, tako je potrebno i da se već ovdje na zemlji čovjek osposobi za božansku ljubav, visoko uzdigne iznad svakoga grijeha da bi mogao uživati vječni život u Bogu. Pakao je mjesto u kojemu je ljubav usahla. Raj je bezuvjetna ljubav, vjerna i trajna. Ljubav ne poznaje granice. Odlazeći s ovoga svijeta Isus, koji je objavio “tajnu Božjega života” ljudima, povjerava apostolima nalog da pođu po svemu svijetu i učine učenicima njegovim sve narode krsteći ih u ime trojedinog Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga. To je služba svakog svećenika. Izbor nije na svećeniku, nego na Isusu. Bog je taj koji ga odabire i šalje. Svećenici su oni koji prihvaćaju Božji poziv i kreću. Duhovni poziv je nešto što nadilazi i onoga koji je pozvan. Poziv na redovništvo nije prezir životnih radosti, nego iskustvo preobilne radosti koja izvire iz “tajne Božjega života”, koja se na tome vrelu tajne Božjega života osnažuje, na tome eliksiru pomlađuje kroz euharistiju, iz toga vrela crpi gorivo za svakodnevno služenje i naviještanje tajne Božjega života svim ljudima. Samo uvid, nikada savršena spoznaja, u “tajnu Božjega života”, pokretačka je snaga pozvanoga, ali i njegova nagrada na kraju života. Tko snagu crpi iz toga vrela, i u mjeri u kojoj iz njega crpi, nikada se ne umara.

3. Kod Isusa nema čekanja na birou

Zajedno, fra Alojzije i fra Maksimilijan, u Božjem vinogradu sabrali su 100 godina radnog staža. Nikada ni jedan od njih nije čekao posao na birou, niti ijednoga dana bio besposlen. Život obojice, i službe koje su vršili, bio je raznolik i sadržaj. U nekoliko crta njihov bi život izgledalo ovako:

FRA MAKSIMILIJAN MARKO HERCEG
Rođen je u Prologu (Ljubuški, BiH), 18. svibnja 1939.
U Cresu je položio prve redovničke zavjete 15. kolovoza 1956.
U Zagrebu polaže svečane zavjete 8. prosinca 1961.
Teologiju je studirao na KBF-u u Zagrebu od 1959. do 1965.
29. lipnja 1965. zaređen je za svećenika u Splitu.
Od 1965. do 1967. djelovao je kao svećenik i kateheta u župi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu;
Od 1967. do 1971. bio je kapelan, župni vikar i član samostana Frane i župnik župe sv. Josipa u Puli;
Od 1971. do 1977. gvardijan samostana sv. Frane u Splitu;
Od 1977. do 1983. upravitelj župe sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu;
Od 1983. do 1989. upravitelj župe sv. Josipa, Sisak – Galdovo, te gvardijan samostana u Sisku;
Od 1987. do 1988. privremeni upravitelj župe Preloščica;
Od 1989. do 1992. član redovničke zajednice u Novom Marofu te kapelan u župama Mađarevo i Novi Marof;
Od 1992. do 1998. upravitelj župe sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu i kroz to razdoblje i mene uvodio u đakonsku službu i prvu godinu kapelanije;
Od 1999. do 2002. ispovjednik u Papinskoj bazilici sv. Antuna Padovanskog u Padovi;
Od 2002. do 2008. ispovjednik u Papinskoj bazilici sv. Petra u Rimu;
Od 2009. do 2014. član samostana sv. Frane u Cresu;
Od 2014. do danas član je samostana Svetog Duha u Zagrebu.

Povrh rečenoga bio je definitor i vikar Provincije, član raznih provincijskih komisija, član Svećeničkog vijeća Zagrebačke nadbiskupije, asistent FSR-a, itd.

FRA ALOJZIJE MATE LITRIĆ
Rođen je u Žeževici (Šestanovac), 17. kolovoza 1937.
U sjemenište stupio 1950.
U Cresu položio prve redovničke zavjete 2. kolovoza 1955.
U Zagrebu položio svečane zavjete 4. listopada 1960.
Od 1959. do 1965. studirao je teologiju na KBF-u u Zagrebu i na Papinskom fakultetu sv. Bonaventure gdje je stekao naslov magistra teologije;
Za svećenika je zaređen u Rimu 13. ožujka 1965. Kao kuriozitet napominjem da je fra Alojzije, od svoje prve mise u Rimu, pa sve do ove današnje u svetištu sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu, vodio evidenciju svih odslavljenih misa u proteklih pedeset godina, uključujući mjesta, crkve i sve nakane na koje je slavio. Popis s navedenim misama obuhvaća 12 sveščića. A danas slavi 20.832 misu!!!
Od 1965. do 1967. pohađa Papinsko učilište „Alfonsianum“ u Rimu;
Od 1968. do 1971. te 1973. do 1974. na doktorskoj specijalizaciji u Rimu;
Od 1971. do 1973. ispovjednik je u Papinskoj bazilici sv. Petra u Rimu;
Od 1974. do 1977. definitor, vikar i tajnik Provincije;
Od 1974. do 1983. odgojitelj novaka u Cresu;
Od 1983. do 1986. provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca;
Između 1977. i 2010. u tri mandata, s prekidima, bio gvardijan Samostana Svetog Duha u Zagrebu;
Gvardijan samostana sv. Frane u Cresu od 1986. do 1992.
Od 2002. do 2006. član i vikar samostana sv. Antuna Padovanskog u Vinkovcima;
Od 2010. do danas član samostana Svetog Duha i ispovjednik u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu. U ispovjedaonicu prvi ulazi i iz nje posljednji izlazi. Njegova je ona zadnja s vaše desne strane. U njoj je, samo prošle godine, ovo bi vas također moglo zanimati, ispovjedio 9.119 duša. Ako bismo taj broj pomnožili s 50 godina njegove svećeničke službe, bilo bi to preko 450.000 ispovjedi!!! Samo Bogu je znano kolike su milosti i prosvjetljenja primile te duše u sakramentu ispovijedi po rukama samo ovog jednog svećenika.
Fra Alojzije je bio predsjednik i član raznih provincijskih komisija, kapitularni kustos, predsjednik provincijala CEC-a, član vijeća BK Jugoslavije za misije, duhovni asistent FSR-a, ispovjednik raznih redovničkih zajednica, itd.

Cijeloživotna aktivnost naše braće, fra Alojzija i fra Maksimilijana, svjedoče da oni, riječima pape Franje, “Sa strašću žive sadašnjost”. Ali što reći na Papin imperativ: “S nadom prigrliti budućnost”?

4. “S nadom prigrliti budućnost” i suobličiti se Kristu

Čemu se zlatomisnik još ima nadati u budućnosti, osim sestrici reumi koja mu najavljuje promjenu vremena, Švabi koji s njime zbija svakodnevne šale skrivajući mu stvari, ili, da parafraziram riječi biblijskog Propovjednika, potamnjenu vidu kojemu ni optički prozori više ne pomažu, slabljenju šuma uha kojemu i slušni aparatići slabo koriste, dosađivanju mlinarica u ustima jer ih je premalo, rasklimane su ili ispale, a put uzbrdo postao muka, i svako jutarnje oblačenje pustolovina? (usp. Prop 12). Ima li se čovjek u toj dobi još čemu nadati u budućnosti?

Gore postavljeno pitanje odraz je hedonističkog i potrošačkog mentaliteta koji vrijednost život mjeri produktivnošću radi čega su mu djeca i starci na teret. Ali, zrela dob je, braćo i sestre, hardver kulture, dok su djeca njezin antivirusni program koji ju vječno regenerira. Bez ovih dviju generacija, dječje i staračke koje, primjećuju neki, u sebi imaju i dosta sličnosti, život bi ostao osakaćen, lišen dubine, zaglušen plićacima. Isus nije otkupio svijet propovijedima po Palestinskim gorama i pustinjama, niti čudesnim umnažanjem kruha ili pretvaranjem vode u vino, nego slobodnim prihvaćanjem križa, koji nije dopustio da mu ga tupo natovare, i dragovoljnom smrću koju je slobodno prihvatio riječima:

“Zbog toga me i ljubi Otac
što polažem život svoj
da ga opet uzmem.

Nitko mi ga ne oduzima,
nego ja ga sam od sebe polažem.

Vlast imam položiti ga,
vlast imam opet uzeti ga.”

(Iv 10, 17-18)

Moguće je s nadom prigrliti budućnost, i to radosno, baš onako kako ju je prigrlio Isus Krist, makar je bio svjestan onoga što ga čeka u Jeruzalemu. Čitav svećenički život, a osobito njegova druga polovica, poodmakla dob, starost i smrt, prigoda su da se proces suobličenja Kristu započet u dragovoljnom prihvaćanju Božjeg poziva privede savršenstvu da, po riječima sv. Pavla, “više ne živim ja, nego da Krist živi u meni”. Čar starosti otkrivaju nam papa Franjo, Majka Terezija, Ivan Pavao II., i toliki sveti starci i starice, pa i za krevet prikovani, kada svoju dob i njezino breme prihvate dragovoljno, često i s humorom, pa svoje tijelo prikazuju kao žrtvu živu, svetu, Bogu milu, kao svoje duhovno bogoslužje, s oltara svoga kreveta, ili poput Mojsija, drže ruke Bogu uzdignute, za svoju Provinciju, domovinu, Crkvu i cijeli svijet. Iskustvo starosti najplodonosnije je u kombinaciji sa snagom mladosti što lijepo dolazi do izražaja u životu svake redovničke zajednice u kojoj mladi i stari žive zajedno.

Draga braćo, fra Alojzije i fra Maksimilijane!

Današnje slavlje jedinstvena je prigoda da Vam svi mi kažemo hvala, za ono što ste svojim životom ostavili iza sebe. To nije vaše krvno potomstvo, sedmero ili osmero fizički podignute djece, nego su to nepregledna mnoštva duša, razasuta diljem svijeta u kojemu ste služili, slavili mise, propovijedali, ispovijedali, opominjali i tješili. “Žetva je velika, a radnika malo”, govorio je Isus! Vaše vjerno i požrtvovno služenje što ste ga utkali u Provinciju i Red svjedočanstvo je onima koji će nastaviti tamo gdje vi usporavate da je moguće Bogu reći neopozivo i doživotno “da”! Radost služenja u sakramentu ispovijedi i vedro podnošenje dobnih granica koje usporavaju gipkost i htjenja duha i danas vas čine radosnim članovima na obogaćenje našoj redovničkoj zajednici. Naša je iskrena želja da vam Bog daruje dobro zdravlje i još puno lijepih godina među nama na zajedničku radost i izgradnju, te dobro duša koje vam se još uvijek u ispovjedaonicama ovog svetišta sv. Antuna rado povjeravaju.

Za ovu našu braću, i za one koji će potaknuti njihovim primjerom vjernosti i služenja krenuti za tobom, “Neka ti je hvala Bože; neka ti je hvala, istinito i jedino Trosjtvo, jedno i najviše Božanstvo, sveto i jedno Jedinstvo!” Ad multos annos! Amen.

Na kraju se prisutnima, u ime slavljenika, zahvalio fra Maksimilijan Herceg, ne skrivajući svoju radost, a župnik fra Martin Jaković, pozdravio, čestitao i zahvalio u ime župske zajednice sv. Antuna Padovanskog.

Slavlje je završilo prigodnim ručkom za goste i uzvanike u dvorani sv. Franje.