“NI PEDESET TI JOŠ GODINA NIJE, A VIDIO SI ABRAHAMA?” (Iv 8, 57).

(Oproštajni govor provincijalnog ministra fra Josipa Blaževića na sprovodu fra Nikole Jurete, u Vinkovcima, 23. siječnja 2015.)

Rekoše Židovi Isusu: “Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?” (Iv 8, 57).

Dragi roditelji, braćo i sestre našeg dragog fra Nikole, ožalošćena rodbino, prijatelji i poznanici, vjernici iz fra Nikoline rodne vinkovačke župe, kao i pristigli vjernici iz Šibenika i Siska, župâ u kojima je fra Nikola pastoralno djelovao!

Prije šest mjeseci, u ovoj istoj crkvi, stajali smo oko odra fra Alfonsa Janeša, čija nas je smrt zatekla, makar je već bio u 81. godini života. Što reći danas, okupljeni oko odra fra Nikole Jurete, našeg dragog brata u vjeri, svećeništvu i redovništvu, koji nije doživio ni pedeset godina?

Svaka ljudska riječ u ovakvim situacijama je suvišna. Utjehu i nadu pruža Božja riječ kojoj je fra Nikola povjerovao i na koju je stavio sav svoj životni ulog – odazivajući se u svećenički poziv. Životni put fra Nikole Jurete bio je hod s Božjom riječju. Kao njegov subrat u klerikatu i danas se još sjećam prizora koji me se dojmio: upao sam u fra Nikolinu sobu dok je on ležao na podu prostrt pred Biblijom. Ne znam kako se to dogodilo, ali taj jedan fascinantni prizor u meni je, kao postulantu, pobudio duboko poštovanje prema ovom pokojniku.

Umjesto osobnih dojmova o pokojniku, kojima bi svatko od vas imao pridodati i vlastite, mnogi vrlo snažne i opsežne, ograničit ću se na činjenice iz života fra Nikole Jurete, obogaćene pokojim odlomkom iz provincijskog arhiva, kroz koje možemo naslutiti tragove “carstva s onu stranu, čija frula tako neodoljivo zove”, da se poslužimo riječima indijskog nobelovca R. Tagore.

O. Nikola Jureta, sin Josipa i Dragice r. Rimac, rođen je 6. studenoga 1966. u Vinkovcima. Kršten je 20. studenoga 1966. u župi sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima, a svetu potvrdu primio je u župi Bezgrješnog Srca Marijina 3. svibnja 1980. Osnovnu i srednju školu završio je u Vinkovcima.

Prije tridesetak godina, 1. rujna 1985., kao maturant iz Vinkovaca, Nikola Jureta napisao je u svojoj molbi za primanje u Red franjevaca konventualaca slijedeće: “Ja, Nikola Jureta, sin Josipa Jurete i Dragice rođene Rimac, molim Cijenjeni Naslov da me primi u svoju Provinciju. Moja osobna karta života uglavnom se sastoji u slijedećem: Rođen sam od kršćanskih roditelja koji su doselili u Vinkovce pedesetih godina. Rođen sam u Vinkovcima gdje sam završio pučku i srednju školu strojobravarskog smjera. Bio sam ministrant, na ministrantskim susretima u Zagrebu pa sam mnogo razmišljao, dragovoljno i slobodno odlučio poći za Kristom i slijediti Ga!”

Njegov župnik, fra Rajmund Dugandžić, u svojoj preporuci piše: “Momak (19 god.) je, kako je sam rekao, donio tu odluku zrelo i promišljeno. Potječe iz dobre, kršćanske i višečlane (osmero djece) obitelji. Svi su u obitelji praktični vjernici. Nikolu na poseban način resi kršćanska poniznost, jednostavnost i duh pobožnosti. Kroz ove godine koliko ga poznajem, skoro svaki dan prisustvuje svetoj misi i sv. Pričesti. Završio je srednju četverogodišnju školu, fizički je i psihički zdrav, želi postati svećenik i služiti Bogu u Redu franjevaca konventualaca pa ga ja, kao njegov župnik, toplo preporučujem.” (25. kolovoza 1985.)

Fra Alojzije Litrić, onodobni provincijal, u svome odgovoru na molbu fra Nikole da stupi u Red franjevaca konventualaca, između ostaloga piše: “Ja se tvojoj odluci veselim. S Božjim te blagoslovom primam u našu zajednicu. Bit ćeš u klerikatu, magister će ti biti fra Špiro Marasović. (…) Neka te prati Božji blagoslov. On koji je u tebi svoje djelo započeo neka ga i dovrši.” (3. rujna 1985.)

Godine 1985. fra Nikola je primljen u postulaturu franjevaca konventualaca na Svetome Duhu u Zagrebu i upisao je studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1993. godine. Nakon prve godine klerikata (27. lipnja 1986.) fra Špiro Marasović, njegov magistar, piše izvještaj, u kojemu stoji: “Nikola Jureta je vrlo tih, ozbiljan i savjestan kandidat. (…) U život se klerikata sasvim lijepo uklopio, savjesno i redovito sudjeluje u svim zajedničkim činima. Iako je po naravi natprosječno tih i povučen, redovito sudjeluje i na zajedničkoj rekreaciji. Pobožan je, skroman i čedan. Ne zna za pretvaranja i neiskrenost. Te i takve osobine svjedoče o njegovoj vrijednosti i sposobnosti za redovnički život i ja ga preporučujem da bude primljen u novicijat.”

Na kraju novicijata (20. srpnja 1988.) njegov magistar fra Marko Planinić zapaža: “Fra Nikola je zdrav i normalno razvijen. Malo je zatvorene naravi i dosta šutljiv. (…) Dosta je kolegijalan. Na njemu se primjećuje neka flegmatičnost i polaganost tako da čovjek stječe dojam ‘da ima jednu brzinu manje‘ od ostalih. Usprkos tome obaveze namiruje i dobro i savjesno. (…) Na molitvi je točan. Liturgijske čine nastoji obavljati pravilno i voli da mu se priopće propusti. (…) Prigrlio je zajednicu i nastojao se suživjeti s njome.  (…) Moje je uvjerenje da je fra Nikola, s Božjom pomoću, sposoban za redovnički život, stoga preporučam da ga pripustite polaganju zavjeta.”

Privremene zavjete nakon novicijata fra Nikola je položio na blagdan Male Gospe 8. rujna 1988. u samostanu sv. Frane u Cresu.

Svi izvještaji iz klerikatskog razdoblja njegovog kasnijeg magistra fra Ilije Miškića potvrđuju gornju tvrdnju da fra Nikola “svoje dužnosti redovito obavlja, ali polako” te da nikada nije bio “jutarnji tip”. U preporuci za polaganje svečanih zavjeta fra Ilija piše: “Društven je i voli zajednicu. Njegovo držanje kod liturgijskih čina i ceremonija je ozbiljno i pobožno. (…) Smatra da će moći, uz pomoć Božju, obdržavati zavjete i napisao je molbu. Ja ga sa svoje strane preporučam.”

Svečane zavjete fra Nikola je položio 4. rujna 1991. u samostanu Svetoga Duha u Zagrebu. Za đakona je zaređen 11. listopada 1992. u zagrebačkoj katedrali po rukama kardinala Franje Kuharića. Đakonsku pastoralnu godinu proveo je u župi sv. Antuna Padovanskoga na Svetome Duhu. Za svećenika ga je zaredio kardinal Franjo Kuharić 27. lipnja 1993. u zagrebačkoj katedrali.

—

Nakon svećeničkog ređenja dodijeljen je samostanu sv. Frane u Šibeniku. 6. kolovoza 1993. imenovan je župnim vikarom u župi sv. Petra na Vidicima u Šibeniku, da bi 11. rujna 1995. bio imenovan župnikom istoimene župe. Župnikom župe sv. Petra na Vidicima bio je punih 11 godina.

Na Provincijskom kapitulu Hrvatske provincije sv. Jeronima izabran je za gvardijana samostana sv. Antuna Padovanskoga 26. travnja 2006. godine. Kardinal Josip Bozanić imenovao ga je 14. lipnja 2006. župnikom u župi sv. Josipa Radnika u Sisku – Galdovo. Službu župnika vršio je sve do lipnja 2014. godine kada ga je, zbog narušena zdravlja, na prijedlog provincijalnog ministra, župničke službe razriješio sisački biskup mons. Vlado Košić i imenovao župnim vikarom.

Za vrijeme svoga pastoralnoga djelovanja u Sisačkoj biskupiji imenovan je povjerenikom za obiteljski pastoral i voditeljem zaručničke priprave za Sisački dekanat. Umro je u 49. godini života, 27. redovništva i 22. svećeništva.

—

Smrt ga je zatekla okrijepljena svetim sakramentima 20. siječnja 2015. godine u zagrebačkoj klinici za plućne bolesti “Jordanovac”. Umro je u 23.45 minuta, u ozračju molitve brata i sestre, koji su s njime ostali do posljednjega daha. Zajedno su izmolili sva četiri otajstva krunice, u čijemu je moljenju, koliko je mogao, sudjelovao i sam fra Nikola, a izdahnuo je u drugom otajstvu Krunice milosrdnom Isusu. Kao bogoslov, fra Nikola se volio šaliti da je u samostan ušao kad je saznao da se u njemu dnevno moli samo jedna krunica, dok je kao dijete u obitelji svaku večer molilo više krunica. Dakako, bila je to samo šala! Fra Nikola je zavolio moliti krunicu još u najranijem djetinjstvu. I posljednji dan njegovog života ostat će obilježen molitvom svih otajstava krunice!

—

Kroz posljednje dvije godine fra Nikolina teška bolest još više je zbližila cijelu njegovu obitelj, njih osmero braće i sestara, svjedoči diskretno s. Anica Jureta, fra Nikolina rođena sestra i časna sestra, provincijalka sestara Franjevki misionarki iz Asiza. Patnja čovjeku pomaže da razluči bitno od nebitnoga, zlato od troske, ima pročišćavajuću vrijednost. Vrijedi samo ono što je vrijedno patnje.

—

Više puta sam za vrijeme njegove bolesti posjetio fra Nikolu. Njegov optimizam, smirenost, nada da će sve biti dobro, makar su liječničke prognoze bile beznadne, sve su nas uspjele zavesti da nismo bili svjesni blizine njegovoga kraja. Duboka vjera fra Nikole i njegove obitelji koja je stajala uz njega do samoga kraja, ne očajna, nego kao molitvena potpora, osmislili su njegovu patnji i dali joj dublje, otkupiteljsko značenje. “Život je poput goblena okrenuta na stražnju stranu, neurednu i punu konca. Ipak, ponekad nam vjera omogućuje da vidimo djelić prednje strane.” Zahvaljujući vjeri mi ne tugujemo kao oni koji nemaju nade, ne pitamo se što bi bilo da je fra Nikola živio 100 godina a Isus možda 50. Mi se u vjeri Bogu predajemo neopozivo.

—

U ime Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, koju ovdje predstavljam, želio bih izraziti Bogu svoju zahvalnost za dar poziva dragog nam fra Nikole. Njegovim roditeljima, braći i sestrama, zahvaljujem što su ga podupirali u njegovom pozivu, i što su ga podarili našoj Provinciji, Redu i Crkvi. Izražavam sućut svima ožalošćenima, ponajprije roditeljima, braći i sestrama! I svima koji tuguju zbog fra Nikolinog preranog odlaska.

Posebno pozdravljam i zahvaljujem ovdje prisutnom Đakovačko-osječkom nadbiskupu, preuzvišenom o. Đuri Hraniću, koji se rado odazvao i predslavio ovu misu. Iskreno želim da povod slijedećeg našeg okupljanja u ovoj crkvi bude radosniji, a to je skora mlada misa fra Josipa Ivanovića, sina ove župe, kojoj se nadamo dogodine. O. Nadbiskupe, od srca Vam hvala!

Poseban pozdrav i zahvalnost upućujem i ovdje nazočnom sisačkom biskupu, preuzvišenom o. Vladi Košiću, koji me odmah ujutro nakon fra Nikoline smrti nazvao, izrazio sućut, i samoinicijativno se ponudio uzeti udjela u sprovodu. Posljednju dionicu svoga puta fra Nikola je prešao u Sisačkoj biskupiji, u župi sv. Josipa Radnika u Sisku, koja se također nada skorom mladomisniku, đakonu vlč. Mariju Šagolju. Hvala Vam oče biskupe na ovim riječima koje ste nam uputili.

Pozdrav i zahvalnost upućujem generalnom asistentu fra Miljenku Hontiću i provincijskom definitoru fra Andreju Šeguli, izaslaniku slovenske Provincije koji su se došli s nama oprostiti od fra Nikole, dakako, s čvrstom vjerom u uskrsnuće mrtvih. Zahvaljujem i svima vama, draga braćo svećenici, redovnice i redovnici, bogoslovi i min., čija nas prisutnost učvršćuje u vjeri.

—

Za kraj bih se ponovno vratio dominirajućoj primjedbi odgojitelja iz života dragog nam pokojnika. Nasuprot današnjem ubrzanom ritmu života u kojemu svi mi nekamo žurimo, vozimo u najvećim brzinama, često i na rezervi, fra Nikola kao ‘da je imao jednu brzinu manje‘ od ostalih! No, zapažaju isti, “Usprkos tome obaveze je namirivao i dobro i savjesno“. Kao da je živio sporije od nas, a čak je prije nas stigao cilju kojemu svi mi idemo ususret. “Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?” (Iv 8, 57). Da, fra Nikola gleda Abrahama, a još mu ni pedeset godina nije! Fra Nikolina biografija izaziva nas da iz mjenjača svoga života izbacimo barem jednu brzinu i više vremena posvetimo jedni drugima. Život je kratak i kada traje cijelo stoljeće, a kamoli ako traje manje od polovice stoljeća. Svi smo mi na smrt bolesni, samo ne znamo koliko nam je još vremena života ostalo. Vožnja u nižoj brzini pomoći će nam da nam ne promakne bit života.

Našem dragom fra Nikoli Jureti, pokoj vječni i mir svoj daruj Gospodine!