Beatifikacija fra Franje Zirana
Rim, 17. rujna 2014.
O blagdanu rana sv. Franje
Beatifikacija fra Franje ZIRANA
12. listopada 2014.
Draga braćo,
Gospodin vam dao mir!
S radošću i zahvalnošću Svevišnjem, Svemogućem i Dobrom Bogu kao i Crkvi, Majci svetih, obraćam vam se zbog proslave skorašnjeg događaja u kojemu će naša konventualska obitelj imati važnu ulogu. Naime, 12. listopada ove godine, u ime Pape Franje, kardinal prefekt Kongregacije za kauze svetih uvrstit će među blaženike našega subrata Franju Zirana iz provincije Sardinije, koji je ubijen in odium fidei u gradu Alžir, sada već davnog 25. siječnja 1603. godine.
Katolički će svijet uskoro upoznati i uzljubiti Franju Zirana, franjevca konventualca iz Sassarija, koji je u 39. godini „svoje haljine ubijelio u Krvi Jaganjčevoj” (usp. Otk 7,14). On je prvi mučenik modernog vremena sa Sardinije koji će u Crkvi biti uzdignut na čast oltara, u vremenu kao što je naše, u kojem mučeništvo ponovno postaje aktualno i u kojem mnogi kršćani podnose ovu najveću žrtvu zbog svoje pripadnosti Kristu. Radije dati svoj život, no zanijekati vjeru, kao što nas podsjeća Lumen gentium, znači „pružiti najveće moguće svjedočanstvo ljubavi svim ljudima, a osobito progoniteljima.” Učenik tako postaje slikom svoga Učitelja „koji je slobodno prihvatio smrt za spasenje svijeta” (br. 42). Mučeništvo je dar koji je dopušten rijetkima (paucis datur) stoga ga Crkva smatra „iznimnim darom i najpotpunijim dokazom ljubavi.”
Teška je zadaća sažeti dinamičan život fra Zirana u ovih nekoliko redaka. Želio bih vas samo podsjetiti na ono što je bila pokretačka snaga njegova života, na onaj žar koji je i doveo do sudbonosnoga završetka, a to je bio njegov neumorni rad na otkupljivanju robova koje su zarobili muslimanski pirati ili barem u pomaganju da se ne odreknu svoje kršćanske vjere u teškim prilikama s kojima su bili suočeni. Sasvim je sigurno pridonio zvanju svoga rođaka Franje Serra, također franjevca konventualca, koji je završio u rukama alžirskih pirata. Želja za slobodom i oslobođenjem Zirana je kasnije dovela u Alžir, muslimansku zemlju, u kojoj je podnio svoje mučeništvo krvlju.
Franjo Zirano živio je na tragu 16. poglavlja Nepotvrđenog Pravila koje upućuje braću koji osjećaju posebno poslanje živjeti među Saracenima (“inter saracenos”), koji bi bio stav s kojim bi dali divno svjedočanstvo Evanđelja: „(…) da se ne svađaju i ne prepiru, nego da se pokoravaju svakoj ljudskoj ustanovi i priznaju da su kršćani”. Nisu, dakle, koristili riječi, niti govor, a ponajmanje propovijedi, već prisutnost obilježenu diskrecijom te, nadasve, smirenim i bratskim srcem.
Franjo Zirano umro je, poput Krista, predajući se u potpunosti u Božje ruke („U tvoje ruke, Gospodine, predajem duh svoj,” – bile su njegove posljednje riječi), a ljubav što ju je nosio u srcu onemogućila je – čak i u najtežim trenutcima mučeništva – ikakvu protivštinu prema onima koji su mu tijelo izvrgli mučenju. Na taj je način svoju vjeru održao postojanom pred zahtjevima da je se odrekne: „Kršćanin sam, redovnik moga oca svetoga Franje, i kao takav želim umrijeti. Molim Gospodina neka vas prosvijetli, da ga upoznate”. Ponovio je te svoje riječi istovremeno blago i ponosito: “Christianus sum”, a nalazimo ih gotovo redovito u Acta martyrum. Posrijedi su riječi kojima su se mučenici prvih stoljeća obraćali rimskim progoniteljima koji su ih izazivali, pozivljući ih neka se odreknu svoje vjere. Jednako je jasno i značajno njegovo spominjanje „moga oca svetoga Franje,” koje govori o ljubavlju prožetom i duboko ukorijenjenom osjećaju pripadnosti Redu. Tu je, naposljetku, i njegova želja – izražena gotovo kao molitva – da se njegovi progonitelji pokaju te razaberu i u svojim životima prigrle svjetlo vjere po susretu s Kristom.
Mučeništvo našega subrata Zirana utjelovljuje ljubav najvišega reda i svjedoči o novom humanizmu, upravo onakvom kakvog je sredinom 20. stoljeća posvjedočio jedan drugi franjevac konventualac, sv. Maksimilijan Kolbe. On je na sustavno i nesmiljeno obeščovječenje nacističkoga režima odgovorio potpunim sebedarjem, očitovanim u njegovim čuvenim riječima: „Mržnja razara, samo ljubav stvara!”
A mi, ljubljena moja braćo? Kako bi mi trebali obilježiti proglašenje blaženim našega subrata koji se pridružuje redovima svjedoka što urešuju svekoliku Crkvu?
Prije svega, potrebno je osjetiti duboku zahvalnost za dar što ga je Bog podario fra Franji Ziranu, izazovni dar koji ga je učinio učenikom Križa Kristova do samoga kraja, sve do prolijevanja krvi. Težina njegova svjedočanstva priječi nas hvalisati se time što ga je bio kadar podnijeti. Prije svega valja nam izmjeriti širinu i dubinu vlastite vjere. Tko bi se među nama osjetio uistinu sposobnim prihvatiti i izvršiti riječi 16. poglavlja Nepotvrđena Pravila, koje kažu: „I sva braća, gdje god bila, neka imaju na umu kako su dali sebe i predali svoja tijela Gospodinu našemu Isusu Kristu. Iz ljubavi prema njemu moraju se izložiti neprijateljima vidljivim i nevidljivim, jer Gospodin veli: ‘Tko izgubi život svoj poradi mene, spasit će ga’”? Možda mi nećemo biti pozvani u ime Kristovo položiti život, no postoje i drugi oblici mučeništva koji nas sve blisko pogađaju, a ne možemo im, niti bismo im smjeli, izmaći, jer predstavljaju naš konkretan put prema svetosti, življen i posvjedočen.
Kao drugo, želio bih naglasiti koliko je aktualna služba kojoj je naš brat mučenik posvetio veći dio svoga života, a to je skrb o žrtvama otmice i robovima; onima koji su lišeni slobode i izrabljivani bez imalo obzira prema temeljnim ljudskim pravima. Tko su današnji imigranti, ako li ne ljudi koji uvijek iznova trpe nasilje na svome putovanju prema nadi? Rat, glad, siromaštvo i nepravda – sve to dovodi u pitanje naš identitet fratara, „svekolike braće”, kadre primati ljude bez granica, ljubavlju izraženom opipljivim gestama pozornosti posvećene svakoj pojedinoj osobi.
S obzirom na odlike njegova životnoga iskustva, naš Franjo Zirano posjeduje sva svojstva potrebna da postane svetac zaštitnik i zagovornik otetih i porobljenih, kao i imigranata koji prelaze more i pustinju kako bi ponovno našli slobodu. Na nama je, njegovoj subraći, oživjeti i uprisutniti njegovo svjedočanstvo kroz različite službe što nam ih je povjerila Providnost.
Preporučam vam svima da s osobitom pobožnošću proslavite godišnji spomendan ovoga blaženoga mučenika. Njegujte te osjećaje, kako biste osigurali da njegova proslava bude živi spomen, a ne besplodna stvar prošlosti.
Neka nam brat Franjo Zirano podari s neba svoju pomoć te blagoslovi putove mira i pravednosti u čitavom našem bratstvu franjevaca konventualaca.
Ljubljena braćo, Gospodin vam dao mir!
fra Marco Tasca
generalni ministar