Prenosimo Uvodni govor što ga je okupljenim kapitularcima održao Enzo Bianchi, prior zajednice Bose.

Za više detalja, pogledajte: http://www.capgenofmconv2013.info

UVODNI GOVOR

Enzo Bianchi, prior zajednice Bose

Uvod

Predraga Franjina braćo

s radošću sam primio poziv vašega ministra generala Marca Tasce biti s vama na početku vašega kapitula, kao ništa drugo doli jeka, siromašna jeka Evanđelja Isusa Krista.

Poznata vam je ljubav koju oduvijek gajim prema Franji i znate koliko sam često u mladosti hodočastio na ovo mjesto. Znadete i koliko sam se puta zadržao među vama, u različitim franjevačkim obiteljima, kako bih razmišljao o vašoj karizmi i poslanju u Crkvi i svijetu. Stoga sam u svoj jednostavnosti, svjestan kako sam tek siromašan laik, prihvatio uputiti vam koju riječ, vodeći računa – kao što sam i zamoljen – o žurnim pitanjima kojima se čitava Crkva trenutačno bavi: godini vjere koju je proglasio Papa Benedikt XVI. te sinodi o novoj evangelizaciji održanoj u listopadu prošle godine.

Međutim, prije no što se upustim u samu srž stvari (in medias res), želio bih, kroz dva kratka promišljanja, postaviti okružje unutar kojega se smješta moje razmatranje.

Draga braćo, Crkva, kao narod Božji, ako i nije uvijek u stanju ispravno oblikovati svoja pitanja, od vas traži biti Franjina braća danas, u našemu svijetu, u međusobno vrlo različitim prilikama, kao i u raznim kulturama. Odgovoriti na taj poziv znači više „osloboditi se odjeće“, negoli obući novu; znači pojednostavniti život, a ne umnožiti zadaće; znači pokrenuti evangelizaciju u njenoj biti, a ne proširivati je, ili pak u tehničkome smislu organizirati.

1. Generalni kapitul, Crkveni događaj obilježen odlučivanjem i razabiranjem

Kapitul što ga održavate nije nešto što bi se ticalo samo franjevaca konventualaca. To je Crkveni događaj, koji je, kao takav, značajan za čitavu Crkvu. Nalazimo se u trenutku u kojemu, iz različitih razloga, moramo ustvrditi kako redovnički život više ne zanima Crkvene vlasti kao nekad, ali je upravo radi toga potrebno da redovništvo osjeti svoju pripadnost Crkvi kao narodu Božjemu. Narodu je Božjemu, pak, važan način na koji neki oblik redovničkoga života – u ovome slučaju onaj franjevački – živi Evanđelje i smješta se u današnji svijet, u ovome vremenu koje se sve više pokazuje kao poslije-moderno i poslije-kršćansko.

Radi toga je Generalni kapitul prije svega događaj u kojemu zauzimate stav osluškivanja Riječi Božje, koja vam dolazi također i putem vaše franjevačke predaje, kao i putem onoga što Duh Sveti danas progovara vašoj zajednici (usp. Dj 2,7.11.17.29; 3,6.13.22). Upravo iz toga osluškivanja riječi Božje trebate odabrati riječi kojima ćete se služiti u razgovoru i raspravama, ali također i slušajući ljude među kojima živite i svjedočite trebate prepoznati potrebe, pitanja i nedoumice na koje ste pozvani odgovoriti svojim redovničkim životom i svojim služenjem. Kapitul je, dakle, poziv; epiclesi na djelu, kako bi Duh Sveti u vama i među vama bio prisutnost koja nadahnjuje, otvara srce i umove, čini ih poučljivima te u njih polaže svoje plodove, a to su „ljubav, radost, mir” (Gal 5,22).

No, kapitul je ujedno i djelo razabiranja, diákrisis (usp. Rim 14,1; 1 Kor 12,10; Heb 5,14), a to znači vrednovanje, preispitivanje što je u skladu s Evanđeljem, a što je naprotiv u suprotnosti s njime. Kapitul između ostaloga treba biti i mjesto odlučivanja, odnosno, „zaključivanja“, kako čitamo u Djelima Apostolskim: „Zaključismo Duh Sveti i mi” (édoxen tô pneúmati haghío kaì hemîn: Dj 15,28). Drugim riječima, kapitul nastoji zacrtati pouzdane i mjerodavne smjernice za put kojim će zajednica ići.

Želio bih vas, naposljetku, podsjetiti kako su ovi elementi što sam ih tek naznačio vrlo lijepo objedinjeni u molitvi Adsumus koju vam donosim; molitvi kojom se tradicionalno u Katoličkoj Crkvi otvaraju svaki sabor, sinoda, kao i kapitul neke redovničke zajednice.

2. Generalni kapitul, događaj suobličavanja Kristu kakva nam opisuje Evanđelje

Ovaj događaj kapitula proživljavate vi, zajednica koja se nadahnjuje Franjom. Ja ne pripadam vašoj zajednici, ali se, kao pripadnik naroda Božjega, usuđujem podsjetiti vas kako Franjo, u dugoj tradiciji redovničkoga života, nije bio samo utemeljitelj, već je nadasve bio tumač Evanđelja. U Franji je jasno vidljivo njegovo nastojanje suobličiti se Kristu, i to Kristu kakva nam opisuje Evanđelje. On nije uspostavio model redovničkoga života kako bi potom u nj uključio Evanđelje, već je naprotiv upravo Evanđelje odabrao kao snagu kadru stvoriti forma vitae religiosae. Podsjećam vas na taj element jer upravo on od Franje tvori unicum te od svih vas zahtijeva prepoznati u svome životu, ma gdje se on u svijetu odvijao, hegemoniju Evanđelja, njegov primat: Evanđelje ispred svakog oblika življenja, svake službe, svakog poslanja.

Sasvim ćete se sigurno sjetiti odlomka iz Nepotvrđenog pravila iz 1221., stranice koja će nam omogućiti iščitati žurne potrebe što ih diktira sama Crkva. Franjo, naime, ondje piše:

A braća koja idu mogu se među njima ponašati duhovno na dva načina. Jedan je način da ne prave svađa ni prepirka, nego da budu pokorni svakoj ljudskoj ustanovi radi Boga (1Pt 2,13) i da se priznaju kršćanima. Drugi je način da, kad vide kako se to Bogu mili, navješćuju riječ Božju, da vjeruju u Boga Svemogućega, Oca, Sina i Duha Svetoga, stvoritelja svega, otkupitelja u spasitelja Sina, i da se krste (…). (Nepotvrđeno pravilo 16,5-7)[1]

Franjo, naime, želi da braća budu suobličena Isusu, žive u krotkosti i miru poput njega, jer takav život suobličen Kristu već je sam po sebi evangelizacija i bez naviještanja, i bez propovijedanja. Posrijedi je, dakle, praedicatio muta no ništa manje djelotvorno od propovijedanja riječima. Ako Bog dopusti, bit će im omogućeno i propovijedanje, kao i poziv k ’“poslušnosti vjere” (Rim 1,5; 16,26); no samo ako i kada Bog to dopusti, a ne onda kada bismo mi sami to željeli ili pak namjeravali…

Tu je, stoga, smješten vaš put unutar Crkve, koja vjeru proglašava primatom kršćanskoga života, a novu evangelizaciju nužnom granicom što je treba dostići sav narod Božji.

3. Vjera

Ne znam jeste li ikada primijetili, ili pak promišljali o imenima što su ih Isusovi učenici primili, ili su si ih sami nadjenuli, u osvit kršćanstva. U Djelima apostolskim imamo tragove kako su ih, za Isusova života, nazivali „Galilejcima” (Dj 2,7; usp. i Mk 14,70; Lk 22,59), „nazaretskom sljedbom” (Dj 24,5), prema podrijetlu njihova Učitelja. U istome djelu, naziva ih se još i ovako : „oni od Puta” (tês hodoû óntes: usp. Dj 9,2;. 19,9.23; 24,14), „kršćani” (christianoí: Dj 11,26). Događa se, međutim, često i da se – kao u Dj 2,44 – Isusovi učenici odmah nakon Pedesetnice nazivaju hoí pisteúontes, „vjernicima (onima koji prigrliše vjeru)”. No, nisu li bili vjernici i dok još ne bijahu Isusovi učenici, već samim time što su bili sinovi Boga Abrahamova? Nisu li i židovi nekršćani također vjernici? Ovaj bi nas naziv Isusovih učenika trebao navesti na sljedeće pitanje: po čemu su njihova vjera, njihovo vjerovanje, bili toliko naročiti, toliko određujući te su zaslužili upravo takvo ime? I sami su ih Židovi, naime, nazivali minim, što proizlazi iz glagola aman, „vjerovati”.

Jest, osobno vjerujem kako je razlog tome bilo središnje mjesto vjere u vjerskome iskustvu Kristovih učenika: oni su prije svega vjernici, sposobni vjerovati te naročito pozorni na vjeru. Kako bi rekao apostol Pavao, središnje i izvor spasenja za učenike nije iskustvo Zakona, već vjera (usp. Rim 3,20-22; Gal 2,16). To nam omogućuje podsjetiti se kako je vjera za nas kršćane odlučujuća i s obzirom na samu religiju koju živimo. Vjera je ta koja od kršćanstva – da se poslužimo lijepom formulom Marcela Gaucheta – tvori “la religion de la sortie de la religion”; vjera je to koja prosuđuje svaku našu pripadnost religiji; vjera je ta koja čini kršćanina, kao što Torah čini židova.

Godine 1967., Pavao VI. proglasio je godinu vjere, u trenutku u kojemu su brojne vjerske istine bile osporavane, odnosno, zaboravljene: valjalo je stoga sačuvati fides quae, odnosno, sadržaj (činjenice) vjere. Benedikt XVI. sa svoje je strane također proglasio godinu vjere, u novim i dosad možda još nedoživljenim, nepredviđenim okolnostima. Ono čega danas nedostaje, upravo je fides qua, vjera kojom vjerujemo; vjera kao pouzdanje, kao ljudski čin, u kojemu ufanje i ljubav postaju mogućima. U ozračju ravnodušja spram religije koje nas danas okružuje, primjećujemo – a to je prava milost – koliko je vjera odlučujuća, prije svega, ona ljudska, bez koje Bog ne može u čovjeka usaditi vjeru kao dar, kao teološku krjepost.

Vjera-povjerenje (pouzdanje) čin je čovjekove slobode; stav što ga čovjek treba odabrati, zauzeti, u kojemu se treba uvježbati: vjera je ulaženje u odnos, živi odnos, koji podrazumijeva izlazak iz sebe samih. Posrijedi je temeljna antropološka činjenica bez koje – možemo to sa sigurnošću reći – nije moguća humanizacija, očovječenje, onaj put što ga čovjek odabire kako bi postigao samo-ostvarenje. Nama je ljudima potrebno staviti svoje pouzdanje u nekoga i zauzvrat primiti nečije pouzdanje, jer ne možemo postati ljudi a da ne pružamo i ne primamo povjerenje. Je li moguće odrastati ne pouzdajući se u roditelje, u nekoga tko nas je donio na svijet? Je li moguće rasti a da nekome ne poklonimo pouzdanje, pa makar i samo kako bismo se otvorili ljubavi? Kako veli Julia Kristeva, postoji „neizreciva potreba vjerovati” u svakoga, baš svakoga, čovjeka.

Evo gdje danas trebamo utvrditi krizu vjere: prije no sama kriza vjere u Boga, postoji kriza vjere kao ljudskoga čina, kao povjerenja u čovjeka, u život, u sutrašnjicu, u zemlju, u ljubav. Budućnost čovječanstva ovisi o sposobnosti vjerovanja: ne možemo biti istinski ljudi ako ne vjerujemo, jer je vjerovanje način življenja odnosa s drugima. Nije moguć nikakav put humanizacije (očovječenja) bez drugih, jer živjeti redovito znači živjeti s drugime i putem drugoga. Upravo na toj razini – ponavljam – danas prepoznajemo krizu vjere. Znakovito je u tom smislu što je Régis Debray, upitan o patologiji postojećega zapadnjačkoga društva, spomenuo „depresiju (opadanje; smanjenje) vjerovanja”.

Neophodnost teme vjere shvaćene u ovome širokome smislu uviđa Crkva, kao što je uviđamo i mi kršćani. Veliki izazov koji nas očekuje u XXI. stoljeću bit će, dakle, ponovno naučiti vjerovati, kako bi Bog mogao usaditi vjeru u Krista u srca današnjih ljudi. Redovnički život poput vašega, trebao bi tu neophodnost prepoznati kao primarnu te na nju odgovoriti životom vaših zajednica koji će biti nadasve „život vjere”: povjerenje u čovječanstvo i njegovu budućnost; povjerenje u ovu zemlju koja uzdiše, ali i iščekuje otkupljenje (usp. Rim 8,22-23); povjerenje u nove stvarnosti koje se pojavljuju, a odnose se na kulture ne-zapadnjačkih naroda; povjerenje putem istinskoga približavanja onima siromašnima, posljednjima. Franjevačka zajednica koja znade širiti pouzdanje, koja znade ulijevati povjerenje u one koji je posjećuju, koja znade naviještati blaženstva vjere u Krista i prianjanja uza nj, već po sebi vrši evangelizaciju, već je uključena u djelo preobrazbe ljudi, što možda nije sasvim bjelodano na prvi pogled, ali ispunja najvažniji uvjet za širenje Radosne Vijesti Evanđelja.

Dopustite mi još kazati vam – možda uz rizik da zazvučim preuzetno, no nadam se da ćete me shvatiti – kako vi franjevci, primivši od Franje vjeru koja je kristocentrična, želite li biti „vjernici”, trebate pokazati Isusa onima koji od vas to zatraže, kao što stoji u Evanđelju: “htjeli bismo vidjeti Isusa” (Iv 12,21). Poput Franje, pozvani ste suobličiti se s Kristom, vi, učenici onoga kojega su nazivali „drugi Krist!“ Nastojite životom svjedočiti Krista, svjesni činjenice kako „Boga nitko nikada ne vidje ” (Iv 1,18); kako riječ Bog može biti i višeznačna, ali u kršćanstvu poprima lice Isusa, koji ga je na vidljiv način „izrazio” (exeghésato: ibid.).

U svoj jednostavnosti, kao i donekle sažeto, usudio bih se reći kako franjevci odgovaraju na poticaj godine vjere nastojeći „(po)zna(va)ti samo Isusa Krista, i to raspetoga ” (usp. 1 Kor 2,2), nastojeći rasti u ljubav prema Isusu, koji je „slika Boga nevidljivoga” (Kol 1,15), nastojeći ljudima današnjice pokazati kako je Isus pravi adam, pravi od Boga željeni čovjek, rođen i utjelovljen u naše meso.

4. Tema evangelizacije

Posve sam uvjeren kako je redovnički život po samoj svojoj naravi evangelizacijski, pozvan na to djelo zajedno sa svim ostalim dijelovima Crkve. Na drugome sam mjestu opširno promišljao o temi evangelizacije, kao i o tome na koji je način moguće provoditi takozvanu „novu evangelizaciju” (usp. E. Bianchi, Nuovi stili di evangelizzazione, San Paolo, Cinisello Balsamo 2012.). Ovom bih se prigodom želio ograničiti naznačivši neke datosti potrebne za redovnički život koji želi biti evangelizatorski.

Prije svega, redovnički život uvijek mora biti svjestan svoje „znakovitosti”. On jest, i treba biti, znak u Crkvi i svijetu, u smislu semaínein, pokazivati, upućivati. Budući da je prije svega memoria Evangelii, redovnički život treba biti utjelovljeno Evanđelje, pretočeno u život, povijest, zajednicu. Evanđelje je jedina stvarnost koja oblikuje redovnički život: ukoliko on više nije kadar biti memoria Evangelii, gubi svaki razlog postojanja.

Gledajući na ovakav način – i vraćajući se drugome kutu gledanja, kako smo spomenuli – potrebno je trajno ispitivati podudarnost svakoga pojedinoga brata s Isusovim zemaljskim, ljudskim životom. Oblik i način Isusova življenja trebaju u bratu odražavati sliku Kristovu. Ukoliko se to dogodi, možemo već govoriti o evangelizaciji na djelu. Već smo naveli kako je Franjo to shvaćao: dosta je biti kršćanin u ne-kršćanskome okružju, čak i bez propovijedanja, čak i bez izravnoga vršenja poslanja, jer već na taj način bivamo uključeni u evangelizaciju. Razmjeri evangelizacije nisu zadani apstraktnim čimbenicima, kao niti količinskom procjenom, već sposobnošću dopiranja do srcâ ljudi, pokazujući im put radosti i spasenja: put Isusa Krista, koji je “Put i Istina i Život” (Iv 14,6).

Uvijek ponavljam – nadahnjujući se riječima Pavla VI. iz njegove sjajne apostolske poslanice Evangelii nuntiandi (1975.) – kako, da bismo mogli evangelizirati, trebamo prije svega sami biti evangelizirani (usp. § 15). Ta je zadaća, upravo stoga što podrazumijeva kršćansko obraćenje, daleko teža, napornija i zahtjevnija od čina same evangelizacije. Evangelizacija, kao čin koji slušateljima treba otvoriti vrata vjere (usp. 2 Kor 2,12), mora biti prodahnuta snagom Duha Svetoga te zahtijeva da evangelizator redovito bude pouzdani svjedok onoga što navješćuje.

Posrijedi je nadasve poprimanje istinski kršćanskoga načina življenja, a time ujedno i istinski ljudskoga, koje se očituje u „uzornu življenju” (usp. 1 Pt 2,12), u bratskome životu u samostanu, kao i osobnome životu koji jasno svjedoči kako je kršćanski život obilježen slobodom, radošću, ljepotom; putom očovječenja koji životu – pače, umijeću življenja – daje smisao, okus, sol. Brat – dopustite mi tako se izraziti – ostaje ’ „slika (uzor) /“icona”/ za kršćanski puk i narod općenito. No, ta slika može biti i lažna – paravan što krije licemjerje, ili čak i suštu suprotnost onoga što naizgled prikazuje. Nasuprot tome, može biti znak, stvarnost, koja upućuje na Isusa Krista.

Vama koji živite u samostanu, u bratskoj zajednici, usuđujem se na poseban način napomenuti kako je danas najneobičniji, a ujedno i najučinkovitiji način evangelizacije život u bratstvu, u zajednici, življen u dinamici Isusove nove zapovijedi: „ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas” (Iv 13,34; 15,12). U pravoj proročkoj poruci upućenoj plenarnome okupljanju kongregacije redovnikâ (20. studenoga 1992.), Ivan Pavao II. ustvrdio je čak kako „sva plodnost redovničkoga života ovisi o kakvoći bratskoga života u zajedništvu” (Ecce quam bonum, § 3). Jest, u bratskome životu življenu u ljubavi nalazi se sam pečat „razlike što je pravi kršćanstvo”; sposobnosti bratstva i zajedništva koja je pogane navela u čuđenju uskliknuti, promatrajući prve kršćane: „Pogledajte kako se ljube!” (Tertulijan, Apologetico 39,7). Kada ljudi vide kako netko živi u ljubavi, shvaćaju kako život može imati smisao te kako postoje ljudski ciljevi za koje vrijedi dati život. „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam i ja s njima”, glasi Isusovo obećanje (usp. Mt 18,19-20). On je sâm ujedno i svoj mandatum novum popratio sljedećom posve jasnom tvrdnjom: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,35).

(Prevela: Aleksandra M. Chwalowsky)