Đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić predvodio je središnje misno slavlje u srijedu, 13. lipnja na blagdan sv. Antuna Padovanskog u istoimenom vinkovačkom samostanu i svetištu. Koncelebrirali su domaći gvardijan fra Ilija Miškić, mons. Tadija Pranjić, fra Zlatko Vlahek i vlč. Robert Jugović. Prije početka misnoga slavlja gvardijan je nadbiskupu izrazio dobrodošlicu: „Ponovno mi je drago vidjeti Vas u našoj sredini da uputite svoju riječ okrjepe, utjehe, svoju pastirsku riječ da bi ovaj vjerni puk po zagovoru sv. Antuna nastojao ostvariti ono što Gospodin od nas po evanđelju traži.“ Kao znak pažnje prema nadbiskupu kao osobi i službi pastira Katoličke Crkve, djevojka Antonela je u ime puka uručila cvijeće nadbiskupu.

Na početku mise nadbiskup Srakić pozdravljajući sve koji slave imendan, sve hodočasnike, štovatelje sv. Antuna rekao je kako je sv. Antun svetac koji je postao svetac svih vremena i svih meridijana i paralela. „Rijetko je naći nekoga u povijesti Crkve koji je toliko zaokupio, zahvatio ljudska srca, kršćanska srca kao što je to sv. Antun. Doista, kad čovjek prostudira, njegov život bogat je za svakoga. Sv. Antun nas je sabrao ne radi sebe, nego radi Krista Gospodina koga kao što prikazuju svečeve slike ovaj svetac drži Isusa, Sveto pismo, ljiljan. Sve su to simboli one stvarnosti koju je sv. Antun htio u svome životu provesti, realizirati i onda drugima prenijeti“, rekao je nadbiskup Srakić.

U propovijedi nadbiskup je razmatrao na temu Vjera: „Ako je nekada bilo samo po sebi razumljivo vjerovati, danas to nije. Ako je nekada bilo lako govoriti o vjeri, danas to nije, ali moramo priznati ako je teško vjerovati, ništa manje nije teže niti nevjerovati jer čovjek u sebi posjeduje jednu sklonost prema vjeri“, rekao je nadbiskup i nastavio: „Živjeti po vjeri znači  ponajprije poučavati pozive na vjeru, a onda sve to nesebično pretočiti u stavove, postupke, predanja Bogu.“

Pitamo se na temelju čega da vjerujemo u Boga? Koji su razlozi vjerovanja? Nadbiskup je rekao kako su razlozi raznoliki. „Prije svega, mogli bismo svakome reći: otvori oči. Dokazi i razlozi našeg vjerovanja dolaze nam iz prirode po kojoj Bog sam sebe objavljuje kao nevidljivi uređivač. Nažalost, nismo navikli slušati taj glas. Nažalost, nismo navikli gledati ta djela. Danas čovjek nema smisla da se divi i čudi tom stvorenome. Radije pokliče djelima svojih ruku, radije pohađa smotre, velesajmove i tamo se divi djelima svojih ruku i svojim izumima, a kada je riječ o Božjoj prirodi, kad je riječ o tim veličanstvenim djelima, onda čovjek zanijemi, onda kao da je jednostavno stavio nekakve crne naočale. Upravo velikani kako znanosti, velikani svetosti kazali su: u prirodi poznajem Boga.“

Nadbiskup je također rekao kako na životnom putu vjere, znanost i tehnika nipošto nisu zapreka. „Naprotiv, one su pomoć da malo pomalo otvaramo oči, da malo pomalo spoznamo kako je doista Bog veličanstven, doista je Bog pun ljubavi i on nam je sve to skupa stvorio.  Osim što Boga možemo pronaći u prirodi, svemiru, osim toga što priznajemo ono što je napisao starozavjetni mislilac: ludi su oni koji kažu da nema Boga, neka otvore oči pa će odmah vidjeti da Bog postoji, nadbiskup je rekao da postoji još jedan put, put vrpce povijesti. „Na mudrosti je sv. Antun gradio svoj put prema Bogu. Put povijesti, mučan. Prolazio je čovjek kroz kojekakvo neznanje, možda kroz kojekakve zablude, krive zaključke, ali na kraju krajeva, malo po malo, kao što imamo dokaz u posljednje vrijeme da taj čovjek pa i preko tih nejasnih signala, putova, dolazi do konačnog zaključka: doista Bože veličanstven si. A onda dragi Bog nije pustio čovjeka da ide. Naprotiv, rukom pod ruku vodio je čovjeka svojom Riječju, objavom“, rekao je nadbiskup.

Govorio je i o tome kako je sv. Antun u svome kratkom ljudskom životu (36 godina samo je živio) uspio izgraditi svoj život. „Mogao ga je izgraditi zato što je pronalazio izvore ljudske izgradnje upravo u Bibliji, Svetom pismu. Zato ga često slikaju kako u ruci drži Sveto pismo“, pojasnio je nadbiskup i poručio: „Nemojmo dopustiti da nam ta knjiga bude i ostane knjiga sa sedam pečata kao što to slikovito veli pisac Otkrivenja.“ Nadbiskup je rekao i to „kako se čudimo na zabrinjavajućem neznanju nas vjernika, neznanju o vjeri i poručio: „Valja ići na izvore. Same riječi Božje treba čitati, studirati. Ako sv. Antun to drži u ruci pitamo se zašto smo došli k njemu? Sigurno imamo nekih problema, poteškoća. Sigurno nešto molimo. Prije svega, molimo da nam se umnoži vjera, a ona je otvorenost prema Bogu. To nije puko prihvaćanje vjerskih istina.“

U propovijedi nadbiskup je istaknuo osnovno o vjeri: „Treba krenuti u upoznavanje vjere. Treba proučavati to što Bog od mene očekuje. Onda vjera nije neka nebriga, neki bijeg od života kao što neki od nas optužuju. Upravo u vjeri uočavamo što mi to trebamo učiniti, koji je naš doprinos u našem društvu. Pravednik živi od vjere. Ne vjere koja rješava poteškoće, ne vjere koja rješava isključivo neke tjeskobe. Vjera predanja. Vjera koja čovjeka vodi kroz poteškoće, koja ga snaži kada ga spopadnu sumnje.“

Sv. Antn je bio čovjek vjere, ali se nije zaustavio samo na tome da je tu vjeru proučio, nego što je i sam kazao i za propovjednike: prava vjera je ona koja iz riječi pretače u život, koja se otvara prema Bogu i bližnjemu. „Pokažimo vjeru u djelu, u najužem krugu, obitelji, susjedstvu gradu, ulici crkvi jer kao što je i naš svečar sv. Antun to doista pokazao nesebičnom ljubavi prema bližnjemu, sirotinji, prema onim koji su bili željni znanja i poruke Božje. Onda nemojmo misliti: od sada ču učiniti sve da tu vjeru steknem. Prije svega, vjera je Božji dar. Došli smo danas da iznesemo sv. Antunu svoju nutrinu. Svatko od nas nešto očekuje. Došli smo s određenom nakanom, po dar. Jedan od osnovnih darova koji su nam potrebni jest dar vjere. Čovjek vjernik zna se suočiti s problemima. Čovjek vjernik zna se postaviti i prema Bogu i prema bližnjemu, ali računamo Gospodine, mi smo slabi, zato te zajedno s apostolima molimo: Gospodine vjerujem, ali umnoži moju vjeru. Neka ta vjera bude po uzoru na našega svečara sv. Antuna“, zaključio je nadbiskup Srakić.

Liturgijsko pjevanje animirao je domaći Mješoviti pjevački zbor uz orguljsku pratnju s. Berhmane Katić i dirigenticu Nedu Kovačević.

U vinkovačkom samostanu sv. Antuna Padovanskog od ranih jutarnjih sati i tijekom cijeloga dana bilo je nekoliko misnih slavlja, a predvodili su ih fra Mijo Jozanović, fra Jerolim Vujić, vlč. Vedran Mešanović, o. Ilija Sudar, pater Ivan Poleto, mons. Tadija Pranjić koji je predvodio misu za dobročinitelje crkve i samostana svetoga Antuna Padovanskog, domaći gvardijan fra Ilija Miškić i vlč. Robert Farkaš.

Bila su i dva blagoslova djece i ljiljana koje je predvodio vlč. Mešanović, a i prigoda za ispovijed.

Blagdanu svetoga Antuna Padovanskog prethodila je trodnevnica koju je predvodio i propovijedao gvardijan i župnik u Molvama fra Tomislav Glavnik.

Tijekom trodnevnice i samoga blagdana u vinkovački je samostan sv. Antuna Padovanskoga hodočastilo je oko 15 tisuća štovatelja, dobročinitelja, prijatelja i posjetitelja.

Tekst i foto: Snježana Kraljević

Galerija

{gallery}vijesti/antunovo_2012_vinkovci{/gallery}