Uvodno slovo
UVODNO SLOVO
Simpozij u povodu pete obljetnice smrti o. Celestina
Peta je već godina kako nas je napustio, tiho, nečujno, kao što je skrovito živio i skromno djelovao. I ovdje smo se okupili da mu izrazimo poštovanje i zahvalnost. I oni kojima je po službi bio blizak i odgovoran, i oni koji su po struci s njime bili povezani. Hvala svima na nazočnosti i suradnji u ovome znanstvenom skupu koji organizira matična mu Hrvatska provincija franjevaca konventualaca i njegov Bogoslovni fakultet uz koji je bio povezan četrdesetak godina.
Nije baš lako, ni sada s petogodišnjega vremenskog odmaka od njegova odlaska, o čovjeku koji je obilježio formativnu etapu mnoge braće matične Provincije, koji je u obrazovnom procesu mnogima utisnuo ljubav prema Svetoj knjizi, koji je godinama bio marljiv i nenametljiv suradnik u vjerskom tisku, teško je o tom čovjeku govoriti a da ne bude patetike koje se on najviše klonio. Bio je doista skroman, jednostavan, blag, dobar, pobožan čovjek, biblijski prerečeno: bio je pravednik. Ne bih želio da se to shvati kao kanoniziranje nakon smrti, kada proces obično ni ne smije početi prije pete godine prijelaza. To je uistalom uvjerenje koje dijele mnogi od onih koji su poznavali o. Celestina.
Bio je ponajprije odgojitelj mnogim naraštajima mlađe subraće svoje Provincije. Potkovan u tradicionalnoj, ponešto konzervativnoj praksi pedagogike, koju je sam upio i prošao u Vječnome Gradu, svoje odgajanike i ostale koji su mu bili povjereni pokušavao je i nastojao očuvati od bure koja je znala pomesti i isprazniti neka sjemeništa i bogoslovije nakon prvih pokoncilskih bura. Gorku istinu klasike, koja je podsjećala: „Quem dii oderunt, paedagogum fecerunt“, osjetio je nesumnjivo u svojem odgojiteljskom iskustvu i o. Celestin, pa kad je spoznao da vrijeme traži neke nove prilagodbe na koje sam nije bio dovoljno pripremljen, tiho se povukao i brige prepustio mlađim snagama, a svoju je pažnju sada još više smio usmjeriti prema velikoj ljubavi: biblijskoj riječi i poruci.
Bio je profesor biblijskih znanosti. Poput većine svojih predšasnika, koje naše starije generacije dobro pamte, prenosio je ljubav, čak i strast prema Svetoj knjizi. „Rabi“, kako smo ga odmila voljeli zvati, a on se tome nije baš opirao, neumorno je sadio sjeme tamo gdje je ubrzo počelo nicati zrnje. Mnogi naraštaji pamte ga po blagosti, čak i sramežljivosti, kojom je zakrivao svoj pogled pred studentom na ispitu da ne vidi njegovu nelagodu. Takav postupak mnogima je više koristio nego nepopustljiva strogoća, koja obično ni ne resi biblijske stručnjake, bar ne one koje pamte moji i nešto mlađi naraštaji (Oberški, Lach, Duda, Fućak). Naš „rabi“ tome je ostao vjeran sve do umirovljenja, sve do odlaska s teoloških učilišta.
Konačno, o. Celestin bio je pisac i suradnik u mnogim listovima i časopisima, ponajvećma u mjesečniku koji godinama izdaje njegova matična Hrvatska provincija franjevaca konventualaca, Glasniku sv. Antuna, poznatijem pod nazivom Veritas. Oni koji su kao odgovorni djelatnici bili zaduženi za taj tisak, pamte ga opet kao tihoga, neumornog, pedantnog i skromnog pisca i suradnika. Četrdesetak godina suradnje u Veritasu i isto toliko, čak i više, objavljenih knjiga koje su pratile i slijedile njegovo pisanje, potvrda su i trajno svjedočanstvo vjernosti i ustrajnosti o. Celestina u vjerskom tisku. Zahvaljujući njegovu trudu i zalaganju, popularizacija Biblije na stranicama ovog mjesečnika, ali i drugdje, nije nikad jenjavala. Stalna i neprekidna suradnja dobivala je čak i nove uzlete uvođenjem stalnih rubrika i iz Staroga i iz Novog saveza, gdje je o. Celestin iz Povijesti spasenja iznosio „i novo i staro“. Na taj način nudio je, a to čini i sada preko svojih djela, izvor vode da utaže duhovnu žeđ, da što bolje upoznaju Svetu knjigu i još više zavole njezine stranice.
Moglo bi se nabrajati i dalje, kao što je uloga o. Celestina u kauzi beatifikacije bl. Alojzija Stepinca, no i to je, mislim, dovoljno. A na nama ostaje dužnost zahvale za njegov plodan život, istrošen ponajvećma u službi Riječi, osjećaj ponosa što smo dio svojeg života mogli vezati i provesti uz toga pravednika, koji nam se sada sigurno pomalo i smiješka nad ovim što mu sada spremamo a što mu iz tih perspektiva čini jamačno suvišnim i nepotrebnim, ali nam zasigurno ne zamjerava što smo se ovdje okupili i sabrali, o petoj obljetnici njegova prijelaza k Ocu, da se još jednom prisjetimo bar dijela njegova rada i truda.
Pozdravljam sve sudionike ovoga skupa, zahvaljujem svima koji na bilo koji način svojom suradnjom pridonose njegovu uspjehu te želim Božji blagoslov nad ovim djelom.
fra Ljudevit Maračić, provincijalni ministar