Ove godine sam htio jedan dio ljeta proboraviti u Albaniji. Zašto baš tamo? Nije baš neko turističko mjesto, nije „zapad“, nema niti neko poznato svetište u koje bih išao, a nisam došao ni učiti albanski jezik. Znam, nisam došao ni na odmor. Došao sam sa namjerom da upoznam novootvorenu misiju našega Reda koja se nalazi u gradiću Fier, smještenom južno od Tirane, ali i da odgovorim na neka pitanja koja me zanimaju o misionarskom životu i djelovanju.
Albanija, pogotovo ovaj južni dio u kojem se nalazim, jedna je relativno siromašna zemlja, ne samo ekonomski nego i kulturno. Ulice su dosta prljave i neuredne, kuće razbacane i nedovršene. Cijela zemlja izgleda kao da čeka neko svoje vrijeme u kojem će se stvari početi slagati na svoje mjesto. Ovdje već četiri godine djeluju dvojica Slovaka i jedan Poljak. Došaši ovdje primjetio sam jednu drugačiju realnost, od one na koju sam naučio. Gledam kako fratri ulažu sav svoj trud da bi organizirali malobrojne katolike koji žive u ovom, na prvi pogled, čudnom podneblju.
Crkva i župna kuća, u kojoj je nekad boravio biskup, smješteni su na rubu već spomenutog grada. Problem je što velika većina župljana borave u okolnim siromašnim selima koja su udaljena četrdesetak minuta vožnje po izrupanoj cesti. Pogođeni neimaštinom, župljani ne mogu platiti ni putovanje iz svojih sela na misu u župu, tako da su se fratri obavezali doslovno dovesti župljane na misu i odvesti ih nazad sa dva kombija, koji nerijetko budu krcati. Nedjeljom i većim blagdanima jedan od svećenika odlazi po selima slaviti mise u improviziranim kapelicama. U jednom je to školska učionica koja se koristi kao kapelica a u drugome selu je to jedan oveći bunker, koji i bez vrata i prozora služi kao mjesto gdje se ljudi okupljaju na misu. Nevjerovatno je to kako se i u bunkeru slavi pjevana misa. Činjenica koja me je jako iznenadila jest to da su većina vjernika djeca i mladi. Po njihovoj upjevanosti i svečanoj liturgiji se vidi koliko fratri uistinu rade. Kao da u ovom dijelu Albanije Crkva tek počinje rasti, naravno uz puno uloženog truda.
Svakodnevno fratri imaju katekizam za odrasle osobe koje žele primiti sakramente. Osim toga tu su još i posjete bolesnima i nemoćnima, druženja poslije mise, različiti kampovi za mlade i izleti, igranje nogometa, odlasci na plažu, molitva i pjesma i naravno fizički rad. U većinu ovih događanja sam se i ja aktivno uključio. Vidim da uz dobru volju i otvoreno srce, unatoč nepoznavanju albanskog jezika, komunikacija je moguća. Naravno osim gestama i mahanjem rukama i nogama, u komunikaciji se još služim i talijanskim i (ne baš) tečnim engleskim jezikom. Cijeli ovaj boravak je jedan veliki rast u iskustvu pastoralnog života jednog fratra. Primjećujem jako puno novih stvari i ideja koje će mi jednoga dana, siguran sam, služiti.
Iz Albanije: fra Željko Klarić
Galerija slika
