Hrvatska provincija sv. Jeronima - kratka povijest

Današnja Hrvatska provincija franjevaca konventualaca, pod zaštitom sv. Jeronima, povijesna je sljednica najstarije provincije Reda male braće, koja se na našim primorskim prostorima ugnijezdila u prvim počecima franjevačke prošlosti.

Prema zapisima prvih životopisaca, Franjo Asiški je "šeste godine svog obraćenja" (dakle, 1212. ili čak 1211. godine), na putu u Svetu Zemlju, uslijed olujna vremena, iz Ancone, odakle je brodom krenuo, bačen na suprotnu jadransku obalu, "u Sklavoniju". Bio je to prvi susret franjevaštva s našim krajevima. Nije isključeno da je već tom prigodom netko od Franjine subraće ostao u Dalmaciji ili svakako ubrzo poslan, jer dvije godine nakon toga, 1214., imamo prvi franjevački samostan kod nas u Trogiru, ujedno prvi izvan Italije.

Iz praktičnih razloga Red je podijeljen na dvanaest provincija (bilo je to 1217. ili možda 1219. godine), među kojima je bila i Hrvatska, iako pod tuđim imenom "Hungariae". Hrvatska je od 1102. tvorila personalnu uniju s Mađarskom, a zbog pretežitog dijela i zbog mađarske dinastije, to se kraljevstvo na zapadu naprosto nazivalo "Hungaria". Da je to bila hrvatska provincija, dokazuje i činjenica da su fratri došli u Mađarsku tek 1234/35. godine, na poziv kralja Bele.

Kad je pak fra Ilija izabran za generala Reda, 1232., a Red bio u stalnom porastu, on je želio da što prije ima 70 provincija (prema broju Isusovih učenika), pa je osnivao nove, a postojeće dijelio u dvije i više provincija. Tako je i hrvatsku provinciju, zvanu "Hungariae", podijelio na dvije. Onu u južnim, primorskim krajevima, nazvao je "Provincia Dalmatiae", a onoj na sjeveru Hrvatske ostavio je naziv "Hungariae".

No, generalni kapitul 1239. odredio je da Red ne smije imati više od 32 provincije, 16 cismontanskih i 16 ultramontanskih/prekoalpskih. Priznate su novoosnovane provincije, a one podijeljene ponovno su ujedinjene. Ipak, to se nije zbilo s hrvatskom provincijom. Sjeverni dio pripojen je ostrogonskoj/mađarskoj provinciji (osnovanoj 1238.), a južnom dijelu dodani su samostani u Istri. Naziv je promijenjen u "Provincia Sclavoniae". Te godine provincija je imala najmanje 11 samostana, pedesetak godina kasnije 21 samostan, a sredinom 15. st. 35 samostana.

Već prvi provincijal, blaženi Ivan iz Francuske, osnovao je više samostana u sjevernoj Hrvatskoj, napose u Srijemu, gdje je i preminuo 1228. (Početkom 14. st. hrvatski dio mađarske provincije ima dvadesetak samostana, ali provalom Turaka, građanskim ratovima, itd., posljednji se gase negdje oko 1600. godine.)

Na generalnom kapitulu 1393. određeno je da Sklavonska provincija mora svojeg zaštinika (sv. Serafina, tj. sv. Franju) prepustiti Serafskoj provinciji u Umbriji, a za zaštitnika da treba uzeti sv. Jeronima Dalmatinca. Isto tako određeno je da se umjesto naziva "Sklavonska" uvede "Dalmatinska", s čime se braća naše Provincije nisu složila, ali nakon duljeg otpora, ipak je 12. travnja 1398. papa Bonifacije IX. odredio da treba usvojiti novi naziv (izgleda da zaštitnik nije bio u pitanju), pa od te godine imamo Dalmatinsku provinciju sv. Jeronima. Zanimljivo je da često susrećemo kolebanja u nazivu, pa ponekad susrećemo uz Dalmaciju i Istru, čak u službenim dokumentima do 18. st.

Provincija Dalmacije protezala se od Trsta do Drača, a nešto kasnije otvara samostane u Lici i Banovini. No, ovi su i prvi bili na udaru knezova Frankopana, kojima su posjedi konventualaca bili potrebni za vođenje ratova protiv Turaka, a samostani predani reformnim opservantima, ali ubrzo zatim najezdom Turaka, posve su iščezli s lica zemlje. Slično su Turci izbrisali i one južno od Kotora i u unutarnjoj Dalmaciji.

Više stoljeća života i djelovanja franjevaca konventualaca ove Provincije uvjetovano je političkim, kulturnim, socijalnim i gospodarskim stanjem koje je nudila ili nametala Venecija. Bilo je i vrlo uspješnih razdoblja, ali i čestih kriznih vremena, posebno kad je Mletačka republika u 18. stoljeću zatvarala mnoge samostane. Još je teže stanje nadošlo uslijed Napoleonskih ratova, koji su redovnicima donijeli nove nevolje, zatvaranje samostana, ograničavanje broja i omeđivanje djelatnosti. Zbog naglog pada broja fratara i samostana, 3. kolovoza 1827. Dalmatinska provincija sv. Jeronima i Padovanska provincija sv. Antuna ujedinile su se u Provinciju sv. Antuna Padovanskoga, sa sjedištem u Padovi. No, supresijom svih samostana talijanskog dijela provincije, sjedište uprave i sjemeništa provincije prelaze u Cres, a provincija (1895?) službeno se naziva "Dalmato-Patavina".         Ipak, nešto kasnije, ponovno se uspjelo otvoriti nekoliko talijanskih samostana, pa je nakon suživota od 80 godina, 17. listopada 1907. došlo do diobe. Samostani koji su već od davnine pripadali Provinciji sv. Jeronima (Piran, Cres, Split, Šibenik i Vis), tvore sada neovisnu Provinciju sv. Jeronima.

Nakon Prvoga svjetskog rata dolazi do nove političko-administrativne preraspodjele i komadanja naših krajeva, pa istarski dio Provincije potpada pod Padovansku provinciju sv. Antuna. Posebno je bolno doživljeno prisilno i naglo istjerivanje braće iz creskog samostana (4. ožujka 1919.). No, ta nevolja urodila je i plodom. Braća u stisci traže utočište u kontinentalnom dijelu novostvorene države, i ubrzo otvaraju samostane u Zagrebu, Vinkovcima i još nekim mjestima. Tako se nakon tri stoljeća franjevci konventualci vratiše u sjevernu Hrvatsku. Nadalje, od Austrijske provincije primaju neke slovenske samostane, a od Madžarske samostan u Pančevu. Zagreb postaje pastoralno, odgojno i administrativno središte Jugoslavenske provincije sv. Jeronima, koja se od svibnja 1972., kada je slovenski dio oblikovao zasebnu Slovensku minoritsku provinciju sv. Jožefa, naziva Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

(http://www.veritas.hr/), karitativni centar "Dom sv. Antuna" i dom umirovljenika "Sv. Maksimilijan Kolbe". Novicijat Provincije nalazi se u creskom samostanu Sv. Frane.

U Hrvatskoj je fratrima Provincije stalno ili na dulje razdoblje povjereno 10 župa na upravljanje, a ovima valja pribrojiti i nekoliko župa koje su povremeno povjerene na upravu našoj braći. U Njemačkoj braća Provincije vode tri hrvatske katoličke misije (Hanau, Wuerzburg i Neumuenster), a u Sjevernoj Americi našim su fratrima na upravljanje povjerene tri hrvatske nacionalne župe (Gary, Lackawanna i Welland).

Na dan 31. prosinca 2005. Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca brojila je 76 redovnika, od kojih je bilo 66 svećenika, 2 redovnička brata i 8 klerika s privremenim zavjetima. Istog dana u malom sjemeništu bilo je 14 kandidata, srednjoškolaca.